Praznični duh

Približava nam se polako, gotovo se prikrada i nekako je u vazduhu već sada sve drugačije. Praznični duh, svjetlost praznika, duh pažnje, ljubavi, želja, očekivanja, duh koji nas tjera da pokažemo ono najbolje od nas…

 

 

Već sa poslednjim danima novembra više ništa nije isto, u decembru nas obavije i većina nas kao da ima neki oreol i neku svjetlost koju nosi svuda sa sobom. Ali sa januarom sve polako počinje da blijedi. Kao da se umorimo od dobrote…

Bilo bi lijepo, sa još ljepšim posljedicama i rezultatima, kada bismo samo istrajali. Kada bi ta svjetlost u nama potrajala. Kada bismo probali, pokušali, kada bismo se za nju držali čvršće. Toliko smo premoreni, svodimo račune, pravimo presjeke, zaokružujemo, završavamo, podvlačimo crtu, donosimo odluke, planiramo nove početke, radimo sve ono što ljudi rade kada nešto završavaju i pripremaju se da krenu iznova. 

 

Rijetki, nadajući se da će se većina stvari ponoviti, a većina, nadajući se da je krajnje vrijeme da se dese neke lijepe, priželjkivane stvari... Ko još uvijek ima snage, sanja, vjeruje, nada se. Ko nema, on, ili se pravi da ima, ili neće čak ni da se pravi, mada je negdje duboko u sebi svjestan da ne bi imao ništa protiv da se desi čudo.

Ali ono što nam je svima zajedničko, ma kako nam bilo u ovom trenutku, jeste taj duh. To je zarazni duh nečega uzvišenog, svečanog, dobronamjernog, nježnog, sentimentalnog, brižnog, romantičnog, humanog, duh ljubavi, pažnje, potrebe da poklanjamo, činimo i želimo dobro. 

Duh nečega što vraća vjeru u bolje sutra. Što daje snagu za novi početak, raduje nas, njeguje djecu u nama na koju smo gotovo zaboravili. Pokreće na akciju, čini da sve bude nekako lakše i izvjesnije. Da svaka muka bude barem malo podnošljivija, da svaki bol barem malo manje boli.

Molim se i ovaj put, da nas ne napusti ponovo sutra, ili da mi njega ne napustimo, tek onako, iz navike, radi reda, zbog svakodnevice, nevjere, jada... Možda se zato tako i zove, prikrade se, osvoji nas i odjednom, ni okrenuli se nismo, nema ga više. A sve što trebamo, jeste držati ga čvršće, vjerovati jače, boriti se više.

Ponekad se zapitam kako bismo svi izgledali, zvučali i koliko bi nam životi bili drugačiji, kada bismo počeli da njegujemo taj duh, lepršavi, svečani, samo malo duže.

Ne mora to čak biti u punoj svjetlosti i snazi, ali eto, tek toliko da je tu, da ne zaboravimo na njega sutra. Da nas i kad svane neki sasvim običan dan, čini boljim, složnijim i pozitivnijim ljudima. Da nas lakše odvede tamo gdje želimo biti i da koračamo zajedno. Jer praznici sa sobom i nose tu poruku koliko možemo ako vjerujemo i koliko možemo da porastemo kao ljudi.

Želim nam samo nekoliko stvari za početak veoma bitnih. Da što duže zadržimo tu suštinu praznika u nama, vjeru, konce u svojim rukama. Da ne zaboravimo sve sutra. I da sebi i drugima darujemo ono najbolje od nas, da ne dozvolimo da nas bilo šta spriječi da koračamo čišćim putem. Uljepšajmo ga. Raščistimo. Mislim da je to dobar start. 

A onda svaki dan učimo stvari koje smo nekad znali, pa zaboravili. To ćemo najlakše naučiti od djece. Što su manja djeca, to ćemo od njih moći više naučiti, jer u tim glavicama smješteno je sve ono vraća radost životu.

 

Ostalo će biti stvar kreativnosti svakoga od nas. Prilika je to za divne kreacije u sopstvenom duhu, koje mogu da proizvedu divnu stvarnost. Mene zanima kakva bi bila. Trebalo bi da bude želja svih nas. Dozvolimo da potraje. Probajmo mi da napravimo prvi korak, i to odmah! Jer ne trebaju nam praznici samo sad, taj duh nam treba svaki dan… 

Mnogi praznični duh pomiješaju sa trošenjem velikih količina novca na poklone. Pomiješati ljubav i pažnju sa količinom potrošenog novca, nešto je skroz pogrešno. Pratite samo one koji sve mogu kupiti novcem i pitajte ih da li ih to čini srećnim i može li da im nadoknadi sve ono što ne mogu da kupe, a nemaju to… Nema tog novca, poklona i kupovine koji će nadoknaditi i popuniti unutrašnju prazninu. Ona se popunjava toplinom i ljubavlju koja se njeguje. 

 

Odgovornost

Vremena su ovo neodgovornosti na svakom koraku. Što su tvoji koraci prefinjeniji, sve više je uočavaš. 

 

 

Toliko je ovladala, da je u toj poplavi neodgovornosti, jedan odgovoran postao raritetan, smiješan, čak i čudak. Pa se neminovno zapitaš, otkad smo to jedno učili i usvajali, a drugo prihvatili. 

 

Prečice su postale toliko privlačne u ovim instant vremenima, pojedincima donoseći rezultate bez imalo truda. Pa se to mnogima dopalo. I oni bi da se okušaju. I tako... Odomaćila nam se neodgovornost.

 

Postalo je lakše nadati se da ćemo biti nagrađeni i neodgovorni, umjesto biti odgovorni, zaslužni, ponosni. A na duže staze, najčešće ne ide. Desi se bumerang. Očekivano. Pa nam je onda kriva sudbina, krivi su nam svi, jer stvari ne funkcionišu, ne ide olako kako smo se nadali. A ne ide nam jer smo prethodno sve učinili da bude tako. 

 

Sjećam se kroz koliko sam samo životnog trnja prošla. Svjesna sam i ovog trenutnog kroz koje prolazim. Ali sam takođe svjesna da je odgovornost nešto što ne bih izgubila, nadajući se lakšem putu, koji mi je u nekoliko navrata nuđen. Kakva bi to samoizdaja bila.

 

Zato što sam svjesna da je svaka prečica samo privremena pobjeda i privid. A da je samo odgovornost, istrajnost i svaka zaslužena pobjeda i počast, jedna trajna kategorija koja obavezuje i daje krila za puni zamah i novo, još bolje sutra.

Znam da je svuda oko nas toliko primjera neodgovornosti koja uspijeva i koja donosi rezultate. Znam i to da je neodgovornost postala toliko odomaćena i nagrađena da se čini kao da je nadmoćna. Svaki dan se susrećemo sa neodgovornošću, ona je prisutna u našoj kući, na ulici, na radnom mjestu, u politici, zdravstvu... 

 

Predug je spisak, a mi, nekako po svojoj prirodi skrojeni tako da nam je lakše posustati, odgoditi, odustati. Ne treba nam puno. Uvijek nam je lakše između odgovornosti i neodgovornosti izabrati ovo drugo. Tek kad nam se sav taj teret, umjesto rezultata preko noći, svali na leđa, i kad postane neizdrživo, kao da postajemo svjesni.

 

Valjda kad nas udari po nosu, shvatimo da nema te prečice koja može da nam donese ono što nismo zaslužili. A da bi se zaslužilo bilo šta u životu trebaju ti disciplina i odgovornost. Tako se postaje, ne samo zaslužan, nego i ponosan, jer si njegovao sebe i svoje vrijednosti.  A upravo prateći pravila, koja baš i nisu privlačna, stvaraš svoj mali ili veliki svijet po mjeri. I ujedno imaš vrlinu. Ali i nagradu za sve ono što je bilo teško.

Odgovornost je možda neinspirativna, neizazovna i dosadna, ali dosljedna i sigurno daje prave rezultate. Ti rezultati plod su i istrajnosti, koja je prijeteljica discipline i odgovornosti. I malo po malo, dan po dan, eto tebe tamo gdje si želio biti. Uspio si.

 

A onda svi oni koji su to vidjeli, prepisuju. Radost je imati takav uticaj na ljude oko sebe. Tako se postiže nekoliko stvari. Postaješ bolja osoba, primjer kako treba, zadovoljniji, potpuniji, prijatniji, srećniji. I na pravom putu.

 

Nema te odgovornosti koja na duge staze neće donijeti nagradu. Uspjeh. Samo se treba zaslužiti, pa je teško. A tako i treba da bude, da bi se čovjek mogao radovati. Nema te neodgovornosti koja će nam donijeti slast prave pobjede, sigurnost, zadovoljstvo, sreću i mir. Možda privid, ispod kojeg je stid, makar ga i ne priznali.

 

Mi biramo. Data nam je puna sloboda da budemo ono što želimo biti. Ali sloboda bez odgovornosti je dvosjekli mač. Ako se odlučiš za odgovornost dobio si slobodu i još nešto. U suprotnom, nema te destinacije na kojoj ćeš se osjećati kod kuće. Jer nije tvoja. Nisi zaslužio. Nisi dobio ti, nije dobio svijet. Svi su na gubitku. 

 

Samo na korak od prečice je put, koji te uči da svakim danom dajući sve od sebe, postaješ bolja osoba, pobjeđuješ, dobijaš. A dobija i svijet. Neka nam po savjesti bude.

 

O mirnoći

Često sam govorio sebi: " Od onog što sam maločas izrekao, ne bi li bolje bilo bilo da sam prećutao bar polovinu? A od onog što sam sada smislio da kažem, ne bi li bolje bilo da ništa od svega uopšte ne kažem, ili čak da izgovorim nešto sasvim protivno?" Na ovaj način je ovakvo kušanje samog sebe često i mene izvelo na pravi put, pošto čovek ide za strastima, koje su uvek budne, i navikama, koje su mehanički uvek aktivne više nego za razumom. - Glavno je u svom životu i svojim rečima pronaći neki tajanstveni konac koji vodi po zamršenim putevima naših strasti i navika; jer čovek pogreši i u samim detaljima. Operišite sa kontrastima, i uvek ćete pogoditi put. Glavna je stvar grosso modo, desno ili levo, belo ili crno. Stoga nije ni pitanje zašto je Aleksandar u Persiji ili u Indiji uradio ovu ili onu stvar, nego je glavno da li mu je uopšte trebalo ići u Aziju, mesto da je pokušao ujediniti Evropu, i civilizirati je u blagorodnom grčkom duhu. Prema tome, pošto čovek ili najčešće uradi ili najčešće kaže sasvim protivno od onog što je sam želeo, znači da je čovek po instinktu lud,i da su većina njegovih sreća ili nesreća slučajne. Zbog ovog ni najdublje religiozni ljudi nisu uspeli da budu dobri koliko su to želeli. Prvi hrišćanskiimperatori nisu bili bolji od paganskih. Konstantin nije bio bolji nego Titus, ni Teodosije bolji nego Marko Aurelije. Naprotiv. A da je čovek veliki deo života u stanju ludila, dokazuje i to što nema čovekove zloće koja nije pomešana sa dobrotom, niti ima čovekove dobrote u kojoj nema i zloće. Religija jedina umerava čovekovo ludilo; jer i zlo i dobro su bili u prirodi pre nego što su bili u religiji.

Makar što je čovek uvek čeznuo za spokojstvom koliko i za svetlošću i vazduhom, ipak je on sam radio najviše protiv njega. Sve čovekove mane idu za tim da čoveka obespokoje, a najviše njegov neobuzdani jezik. Odavno je rečeno da iskrenost ne znači reći sve što čovek misli, nego ne reći nikad ono što ne misli; a čak su najopasniji ljudi koji kažu sve što im je na srcu i na pameti - što na umu to na drumu. Jer oni ne govore istinu ili zabludu zato što su iskreni, nego zato što su slabi, i što ne vladaju sobom. Mnogi ljudi ne umeju da sa svojom istinom ostanu nasamo,kao što dete ne sme da ostane u praznoj sobi. Ima često i više plemenitosti  da neke istine prećutimo, nego da ih otvoreno kažemo; a mnoge vam istine ljudi kažu ne iz dobrote da bi vam koristili nego iz cinizma da bi vas unizili.

Uljudnost je jedan način da se izbegnu potresi i nespokojstva. Trebalo je mnogo vekova dok su ljudi izmislili reč uljudnost. Istina, uglađenost izgleda prostim ljudima hipokrizija, a verovatno da često ima tu i dosta tačnog, pošto čovek mora pokazati da mnoge stvari ne vidi, da bi preko njih prešao. Izvesno, u uglađenosti ima puno i umetnosti, što znači puno finoće i dobrote. Zato je čovekoljubivi karakter uljudnosti i bio cenjen kroz sva vremena. Najkulturniji narodi uvek su bili i najuljudniji. Učtivost Kineza i Persijanaca bila je njihova najviša rasna odluka, a oni su sami stavljali uljudnost i iznad dobrote. U Veneciji XVII veka, kad su anonimna pisma bila dovoljna da nekog opreme u smrt, neprestano su bila u dejstvu dva poznata "Društva za uljudnost". Samo u društvu učtivog čoveka, može čovek naći spokojstvo. Narod bez osećanja uljudnosti, a takvih ima i među najvećim, to nije narod nego gomila. Znači da se po uljudnosti najbolje razlikuje društvo od rulje. Samo je gospodin u stanju da vam kaže pohvale u lice, a samo prostak misli da je sebe obezoružao ako je drugome kazao prijatnu reč. Gospodin je navikao da lako dadne slatku reč, kao što lako ispusti zlatnu paru, a fukara sve plaća u marijašima, i uvek misli da je sve preplatio.


Iz knjige "Jutra sa Leutara" - Jovan Dučić

Znam da je ponekad teško izbrojati do 10

Kao da je to problem! Izbrojati do 10! Trebalo bi da smo tu jednostavnu radnju savladali još kad smo bili mali, jako mali. Još i prije polaska u školu. 

 

 

 

Ko bi tada i pomislio da ćemo je morati iznova učiti toliko puta. Samo ne sa istom svrhom i na isti način. Vjerujte da je ni sama nisam do kraja savladala. Ali želim to, zaista. Jer prije i poslije brojanja ne osjećaš se isto. Prije brojanja si spreman da ratuješ. A poslije brojanja postane ti svejedno, ali i drago što je tako. Prije brojanja bi da se upustiš, naučiš pameti, reaguješ... A poslije da se uzdržiš. 

Kad si dobar sa sobom i kad ti je dan dobar, onda je lako. Izbrojiš svoje, osmijeh na lice i ideš dalje. Ali kad nisi baš sa sobom kako treba, onda se iznerviraš i zaboraviš da je brojanje ikada postojalo. A onda se stvar ko zna kako završi. I ono što je interesantno, kakav god bio ishod, tebi je loše. Može biti da si pod teretom neizrečenog, dasi rekao previše, otišao predaleko, sebe iznevjerio. Nisi brojao, upustio si se i izgubio si mir. A mir je veoma važan. Ljudima.

Znam ja da ponekad nije lako, jer toliko puta sam i sama nasjela. Ishitreno bih našla više razloga da reagujem, nego da ćutim. A onda sam poslije svega, tako malo voljela samu sebe. I imala onaj ružni osjećaj poraza, iako je stanje na poprištu zvučalo kao pobjeda. Brojanje do 10, trening, nešto kao sport. Životni.

Vježbaš, posmatrajući šta ti je vježba donijela. Svakako će lakše biti svaki slijedeći put. Ali valja krenuti. A oni što su navikli da vi ne brojite, sve će učiniti, naći će najizazovnije oružje da u tome i uspiju. Jer znaju vas. Znaju gdje boli. Izbor je na nama. Brojati ili eksplodirati. I odgovornost je na nama. A moguće i krivica...

Nije uvijek lako, znam. Ponekad imaš osjećaj da te vrebaju i muče na svakom koraku, da te testiraju i mnogo ih je, baš mnogo. Što poznatih, što nepoznatih. Što sa strategijom, što bez nje. Sve znam. Ali, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10. I gotovo! Ti miran. Ljepota!

Poželjna mjesta za brojanje: sva moguća, s naglaskom na porodični dom, rodbinske domove, liftove, prodavnice, pijacu, banke, dom zdravlja, bolnicu, ulicu... Ne zaboraviš li brojati, dobićeš mir i staloženost. Brojati, ćutati i primjerom sve reći. Ne nasjesti.

Istina je da nije neka strašna vještina to brojanje, ali je takođe istina da život može promijeniti. Još je nešto istina. Kad vježba brojanja uzme maha, nekako se smanjuje i broj situacija koje ga iziskuju. Vjerujte. Uvjerila sam se.

Ima i onih koji nikad ne broje. Ali tekst nije namijenjen njima...

 

Budi oštar kao sablja; Budi strpljiv; Biti prisutan duhom

Budi oštar kao sablja

Mrtvom lavu i zečevi grivu čupaju. Sa hrabrošću ne da se šaliti. Popustiš li prvome, onda moraš i drugom, pa tako do zadnjega; i da najzad pobjediš, imaćeš istu muku, koja ti je trebala u početku; a da si je imao odmah u početku, donijela bi ti mnogo više koristi. Odvažnost razuma nadmašuje tjelesnu snagu. Ona treba da bude mač, koji miruje u koricama mudrosti, spreman za svaku priliku. Ona je štit čovjeka. Duševna slabost ponižava više nego tjelesna. Mnogi su imali odlične sposobnosti, ali jer nisu imali srca, živjeli su kao mrtvaci i skončaše zakopani u svom neradu. Brižna priroda nije nehotice sastavila u pčeli slast meda sa oštrinom žaoke. Tijelo ima i meso i kosti, pa tako i duh smije da bude sastavljen samo od slabe materije.


Budi strpljiv

Ne biti nikada strastan znak je velikog srca sa bogatstvom strpljenja. Najprije treba da budemo gospodari sami nad sobom, pa ćemo onda lako postati gospodari nad drugima. Do središta prilike stiže se samo dugim vremenom. Pravi zaključci dovode se do zrelosti tek kad se o stvari mirno razmišlja i kad se dugo drži u tajnosti. Prut vremena počini više nego Herkulova gvozdena batina. Ne kažnjava Bog šibom, već vremenom. Mnogo smisla leži u riječima:"Vrijeme i ja izaći ćemo na kraj i sa dvojicom." Sama sreća kruniše čekanje veličinom nagrade.


Biti prisutan duhom

Prisustvo duha ističe iz srećne brzine uma. Usljed njegove živahnosti i razboritosti za njega ne postoje opasnosti i  nesrećni slučajevi. Mnogi dugo premišljaju, da opet poslije nikad ništa ne pogode. Drugi opet pogode sve, a da se prije toga i ne premišljaju. Ima antiparastatičnih genija, koji tek u nevolji djeluju najbolje; oni su u neku ruku čudovišta, kojima sve polazi za rukom nehotice, a ništa sa predomišljanjem; što im odmah ne padne na um, toga više nikad ne nađu: u njihovoj glavi nema prizivnog suda. Hitri dakle zadobijaju priznanje, jer samo oni dokazuju finoću u  mišljenju i razboritost u djelovanju.



Iz knjige " Vrelo mudrosti ili pravila za život" - Baltasar Grasijan

Bašta tvog života 2

Nikad nije kasno! Jako moćna poruka ako se shvati na pravi način. Nikad ništa nije dovoljno daleko da se ne usudiš da kreneš i to odmah. Put je samootkrivanje, nalaženje mjesta na ovom svijetu gdje se dobro osjećaš, gdje je sve skrojeno po tvojoj mjeri i gdje svakim danom postaješ sve bolji. Mjesto gdje nećeš sanjati nego svjesno učestvovati u svakom trenutku ovog malog svijeta, ovog kratkog života. Neka dobrota i ljubav budu tvoja suština, blagostanje i osmijeh zaštitni znak, a borba i hrabrost svakodnevica. Borba za još bolje sutra. Život nikad neće biti lak ako ideš pravim putem, ali će imati smisla i uživaćeš u svom svakodnevnom rastu kao čovjek i kao profesionalac. Dobijaćeš uvijek onoliko koliko daješ a davaćeš jako puno jer ti u sebi već danas imaš toliko toga lijepog i plemenitog. Znam da si hrabar i neustrašiv, bar si to nekada bio. Otkrij tu izgubljenu dječiju energiju kada si od jutra do mraka jurcao, igrao fudbal, učio, svirao i bilo ti je žao što ideš na spavanje.


Nađi razlog zašto se to dijete izgubilo usput. Ako imaš loš brak - razvedi se, ako nisi u braku - oženi se, mijenjaj stvari, svaki dan unesi neku novost i neke nove navike, mogu cijeli život da ti preokrenu. Živimo u dinamičnom vijeku gdje sve staro prestaje da važi a nova pravila još nisu očigledna. Živimo u vijeku kada će naša djeca za života promjeniti više od 20 poslova prije penzije. Počinje jedan svijet koji danas i ne možemo zamisliti i što prije se otarasiš starih paradigmi to više imaš šanse da preživiš ono što sutra dolazi. Ako na sve ovo dodamo da ti u glavi protutnji od 300 - 1000 riječi u minuti onda ćeš dobiti predstavu da je u tebi još veća konfuzija nego tamo napolju. Ne pričam da li ćeš biti uspješan ili neuspješan nego da li ćeš imati šta da jedeš. Vrlo dobro znaš šta je doba industrijalizacije donijelo običnom radniku, znaš šta je internet donio izdavaštvu. Ne budi uspavan i nesvjestan velikih promjena. Budi u toku, radi na sebi, radi što više i najbolje što znaš. Istraži svoje talente, otkrij ono što najbolje umeš da radiš i posveti se tome. Ne odustaj nikad, sklopi sa sobom čvrst dogovor da ćeš u ovome ići do kraja. Do samog kraja. Traži dobre knjižare, dobre knjige. Prati internet, povezuj se s ljudima, gradi prijateljstva i okupi oko sebe sebi slične i od sebe bolje. Traži izazove koji su teški, mnogo, mnogo teški da te natjeraju da još učiš i još više napreduješ. Nema vremena za spavanje. U Americi se svakih 13 minuta stvori novi milioner. Zar želiš da te svijet izostavi iz svojih planova? Kreni!

Iz knjige "Možeš, ako hoćeš" - Laszlo Gajo

Sijanje sjemena

Razmislite za trenutak o biljci paradajza. Zdrava stabljika može da da i stotinu plodova. A da bismo dobili tu biljku sa toliko paradajza, moramo početi sa malim suvim sjemenom. To sjeme uopšte ne liči na biljku paradajza. U svakom slučaju, nema ni isti ukus. Da vam nisu tako dali ili prodali, ne biste ni vjerovali da bi to mogao biti paradajz. Uzmimo sad da ste to sjeme zasadili u plodno tlo, da ste ga redovno zalijevali i obezbjedili mu dosta sunca.

Kada se pojavio prvi majušni izdanak vi ga niste zgaziligovoreći: "Ovo nije biljka paradajza?" Naprotiv, pogledali ste ga i rekli: "Čovječe, krenulo je!" i pratili ste kako raste, sa divljenjem. Vremenom, uz dovoljno vode i sunca, ukoliko ste odstranjivali korov, možda ste dobili biljku sa stotinjak predivnih plodova paradajza. A sve je počelo od male sjemenke.


Potpuno ista stvar je i sa stvaranjem novih iskustava u vašem životu. Tlo u koje sadite je vaša podsvijest. Sjeme je nova afirmacija. Čitavo novo iskustvo je u tom majušnom sjemenu. Dozvolite da ga sunčev sjaj pozitivnih misli obasja. Oplijevite baštu od korova negativnih misli koje naiđu. I kada prvi put ugledate najmanji dokaz promjena, nemojte ga zgaziti i reći: "To nije dovoljno!" Umjesto toga, posmatrajte te prve znake i recite s ushićenjem: "Počelo je! Ovo djeluje!"Onda posmatrajte kako raste i kjako počinju vaše želje da se ostvaruju.


Iz knjige "Kako da izliječite svoj život" - Lujza L. Hej

O herojima

Ima mnogo rđavih ljudi na svetu, ali iz razloga koji su vrlo različiti: jedni su rđavi zato što su nesrećni, drugi zato što su bolesni, treći su loše vaspitani, četvrti što su po prirodi samoživi. Broj dobrih je tako malen, da je pravo čudo kako ih ovi rđavi ne pojedu. Jedna španska poslovica kaže:"Neka Bog poživi rđave, jer ih je mnogo više". Čovek je dobar samo po jednom razlogu: ako je zdrav duhovno, a naročito ako je zdrav duševno. A rđav čovek je rđav iz više razloga, i na više načina. Međutim, onim dobrim pripada dužnost da od rđavih brane ne samo sebe, nego i ideal o dobrom. Ovi malobrojni dobri ljudi prave korisne revolucije, daju ideji sjajne heroje, i donose dobre zakone. Oni vuku sa sobom ka idealu neizmjernu masu rđavih i glupih. Istoriju, istina, nisu pravili samo dobri ljudi, nego zajedno s rđavim i najrđavijim; ali su sve dobre puteve ljudstvu prokrčili samo dobri ljudi, boreći se i protiv samih zakona prirode, koji ne poznaju dobro, nego samo slepu silu. Zato će biti spašeno ljudstvo kada bude razumelo da je svakidašnji dobar čovjek u stvari jedan svakidašnji heroj.

Jer se često ne može biti dobar za druge ljude, bez štete za sebe; niti se uvek činiti dobrota drugom, a da se ne učini sebi poneka nepravda. Kad je Sokrat rekao da je vrlina najveće dobro, i da samo čineći dobro delo, čovek čini i samom sebi korist, ovo je tačno samo u načelu. Učiniti sebi dobro 251 sa što manje zla za drugog - ovo je, prema opštem osećanju u ogorčenoj ljudskoj utakmici već dovoljan ideal o dobru. Kad ljudi ne bi bili jedan drugom zlotvori, ne bi apsolutno bilo nikad potrebe da se govori o dobrotvorima i dobročinstvima, niti bi milosrđe bila prva čovekova vrlina. Ali kao što ima ljudi glupih duhovno, ima ih i glupih moralno. Ovo su najopasniji ljudi i najmračniji glupaci.

Blagorodni ljudi ne znaju za opreznost, jer istinski i po instinktu čovek plemenit nikad do kraja ne veruje da zlo odista postoji. Opreznost je jedna vrsta zloće prema drugom, koliko je nužna mera prema sebi. Velika opreznost dolazi iz nepoverenja u drugog, a nepoverenje je podcenjivanje ljudi.Najbolji ljudi bili su lišeni ovog instinkta, i dobri su ljudi zato i najveći i stradalnici. Zbog ovog su opreznost antički Grci smatrali i proklamovali sumom pameti. - Međutim, i kukavice ne smatraju sebe plašljivim, nego samo opreznim. Odista, ne zna se tačno gde svršava kukavištvo, a odakle počinje prava i mudra opreznost. Jedan primer opreznog čoveka izgleda mi da je bio atinski vojskovođa i mudrac. Fokion, koji je nabusitim a slabim Atinjanima ovog vremena govorio: "Budite ili najjači ljudi, ili prijatelji najjačih ljudi ". Stari Grci, još iz vremena Homerovog, smatrali su mudrošću pokazati krajnju pokornost prema "mnogo jačim ".


Iz knjige "Blago cara Radovana" - Jovan Dučić

Zahvalnost

Hvala. Jedna od prvih riječi koju naučimo u doba kad "progovaramo". To je istovremeno jedna od prvih riječi koje zaboravimo kad odrastemo i spoznamo težinu života. 

 

 

Riječ koja mnogo trpi zbog našeg površnog poimanja stvarnosti. Ali ne trpi samo ona, jer mi, zaboravljajući je i sebi činimo nažao, a da toga mahom nismo svjesni. Kao što nismo svjesni da sebe tada lišavamo jednog lijepog osjećaja, a uz njega i brojnih darova. 

Zahvalnost voli njegovanje, voli našu prisutnost i privrženost. Nepravedno je podcijenjena, možda zato što je razni "učitelji" života toliko forsiraju, da su stvorili otpor i kontraefekat. Kao da ego ne dozvoljava da joj se prepustiš, svrstavajući te među naivce i slabiće. Oni hoće, ja neću. 

 

A zahvalnost nije ni slaba, ni naivna, ona je tako elegantna, inteligentna, nježna, lepršava i izdašna. Ona je most između nemanja i imanja. Ona je most između pružanja i primanja. Davanja i uzimanja. Poklona i prihvatanja. Ona je toliko jednostavna, sve dok mi ne napravimo pometnju.

Kad joj se ne opireš, tjera te da se zaljubiš u nju kao u čovjeka svog života. A istovremeno taj osjećaj koji stvara u nama je toliko lijep i oslobađajući, kao da skida teret svega ružnog i odbacuje ga samim svojim prisustvom. Sa njom bolje vidiš, primjećuješ, čuješ, osjećaš. A onda, onda je zavoliš. 

 

Shvatiš da je prihvatanje i povjerenje blagotvorno za nas na više načina. Dobar osjećaj koji je proizvod zahvalnosti, dobro čini i našem tijelu. Kažu da nas liječi. Ali ima caka, zahvalnost ne voli da se kockaš, ona to osjeti. Ne možeš je malo voljeti, malo ne voljeti. Malo je hoćeš, malo nećeš. Treba joj vjernost, kako bi davanje teklo poput rijeke koja jednostavno teče. Bez prekida. 

Emocija koja za proizvod ima još čitav niz novih divnih osjećanja. Uz njenu pomoć, sve postaje jasnije i ljepše. Lakoća postojanja u svom sjaju. Bašta života koja samo uz nju može cvjetati kao da proljeće ne prestaje. Samo zalivaj, čupaj korov, njeguj, vrtlari...

A kad zahvalnost zagospodari tvojim danima, eliminišući napasti koje bi da im se ustupi mjesto, ne daj im. Čuvaj je kao najveću dragocjenost i radost, jer sada bi već trebalo da znaš da ona to jeste. I da nisi zalud učio među prvim riječima, baš tu. I da si je nepravedno zapostavio. Sad znaš da nisi trebao.

I na tome budi zahvalan. Beskrajno...

Ta čuvena zona komfora

Zona komfora. Mjesto ušuškanosti. Tamo gdje si navikao i sve ti je poznato. Jednima dosadi njena kvaziudobnost i komfor, pa istrče napolje. A jednima ta čamotinja predstavlja bazu, pa još uvijek nemaju pojma šta je napolju. 

 

 

Toliko puta sam čula priču o naizgled normalnim životima ljudi, koji u suštini nisu zadovoljni, ne osjećaju životnu radost i sreću. Ali, više puta obeshrabreni i poraženi, pomirili su se sa tim da im je sve osim zone komfora izmaklo iz ruku. Ujutro nelagoda, tokom dana nezadovoljstvo, a uveče kad pritisak jenja, stiže lažna utjeha. Tiha predaja. Neka krhka rješenost da će možda od sutra nešto pokušati kako bi se stvari popravile... 

Spremi se omiljena hrana, gleda Novak Đoković, kako po ko zna koji put osvaja svijet, navija iz sve snage, gleda neki dobar film... A sutra? Šta ću sutra? Pa sve ispočetka. Možda se desi i neko čudo. Hajde, polako, ima vremena. Evo ga, moj omiljeni film, pa možda opet neko finale, tenis, fudbal. Kokice.

Ko zna kad bi se čovjek malo angažovao, sve bi moglo biti drugačije, ali umoran sam. Razmišljaću o tome drugi put. To me iscrpljuje. Doduše, proradi taj crvić s vremena na vrijeme, najčešće u momentu predaha pred novi težak zalet i novi krug. Tada znaš da tvoje savezništvo sa zonom komfora nije ništa drugo do šarena laž. 

 

To malo vremena je prostor u koji  bi da strpaš sve. Sve i ništa. Sve ono što se ne stiže ostalim danima, a ugodno je opuštajuće i poznato. A s druge strane potpuno suprotno od onoga što svi mi u stvari želimo. Toliko toga je na našem spisku želja, ali će tamo i ostati sve dok se ne angažujemo. 

 

Zona komfora je kao stare cipele. Iznošene, trošne, izlizane, trebaju ti nove, ali ti se vezao, udobne su. Nisi siguran da li će naredne biti tako lijepe, da li će ti odgovarati...

A suština je da se naš korak neće promijeniti, ni iskorak iz zone komfora ne može dogoditi, bez novih cipela. U starim cipelama, ne... 

 

Možda nije najveća, ali jeste jedna od najtežih zabluda i kočnica. A tako lijepo zvuči. Zona komfora. Trebalo bi da je poželiš, a ne požališ što si joj  se prepustio, kao da trguješ sa njom i svaki put ona u toj trgovini zadovljno trlja ruke, a ti ne želiš da priznaš poraz. Vječita borba. A u izlogu su nove cipele. Ko zna kakve priče leže u njima. 

Ne moramo i ne trebamo svi postati veliki i uspješni kad porastemo. Ne moramo osvojiti svijet. Ali red bi bio da svako od nas može da odgovori na pitanje zašto je rođen. Šta je svrha? Ako imaš odgovor, onda je život izazov. Onda si svoj smisao već pronašao, a možda ga nisi tražio. On ponekad čak i dođe po nas, udari nas po nosu.

 

Kažu da je najveća sreća kad se uzajamno pronađemo, tada sve teče nekako glatko... A ta čuvena zona komfora je jedna prevarantkinja koja svoje lice otkrije tek kad joj već gotovo slijepo vjeruješ. Život je ponekad toliko jednostavan, a samo korak od te jednostavnosti je nerazmrsivo klupko. Zanimljivo je da ga uglavnom mi, nesavršeni kakvi jesmo, tako zamrsimo. A još zanimljivije da smo vrlo četo toga svjesni. Ali ne želimo to biti. Jer to je ta čuvena zona komfora... 

Ona čovjeka natjera da za tren zaboravi da je ovdje kako bi sklopio savezništvo sa svojim vrijednostima. A onda ih živio. To je sve. I da s vremena na vrijeme kupi nove cipele...