Praznični duh

Približava nam se polako, gotovo se prikrada i nekako je u vazduhu već sada sve drugačije. Praznični duh, svjetlost praznika, duh pažnje, ljubavi, želja, očekivanja, duh koji nas tjera da pokažemo ono najbolje od nas…

 

 

Već sa poslednjim danima novembra više ništa nije isto, u decembru nas obavije i većina nas kao da ima neki oreol i neku svjetlost koju nosi svuda sa sobom. Ali sa januarom sve polako počinje da blijedi. Kao da se umorimo od dobrote…

Bilo bi lijepo, sa još ljepšim posljedicama i rezultatima, kada bismo samo istrajali. Kada bi ta svjetlost u nama potrajala. Kada bismo probali, pokušali, kada bismo se za nju držali čvršće. Toliko smo premoreni, svodimo račune, pravimo presjeke, zaokružujemo, završavamo, podvlačimo crtu, donosimo odluke, planiramo nove početke, radimo sve ono što ljudi rade kada nešto završavaju i pripremaju se da krenu iznova. 

 

Rijetki, nadajući se da će se većina stvari ponoviti, a većina, nadajući se da je krajnje vrijeme da se dese neke lijepe, priželjkivane stvari... Ko još uvijek ima snage, sanja, vjeruje, nada se. Ko nema, on, ili se pravi da ima, ili neće čak ni da se pravi, mada je negdje duboko u sebi svjestan da ne bi imao ništa protiv da se desi čudo.

Ali ono što nam je svima zajedničko, ma kako nam bilo u ovom trenutku, jeste taj duh. To je zarazni duh nečega uzvišenog, svečanog, dobronamjernog, nježnog, sentimentalnog, brižnog, romantičnog, humanog, duh ljubavi, pažnje, potrebe da poklanjamo, činimo i želimo dobro. 

Duh nečega što vraća vjeru u bolje sutra. Što daje snagu za novi početak, raduje nas, njeguje djecu u nama na koju smo gotovo zaboravili. Pokreće na akciju, čini da sve bude nekako lakše i izvjesnije. Da svaka muka bude barem malo podnošljivija, da svaki bol barem malo manje boli.

Molim se i ovaj put, da nas ne napusti ponovo sutra, ili da mi njega ne napustimo, tek onako, iz navike, radi reda, zbog svakodnevice, nevjere, jada... Možda se zato tako i zove, prikrade se, osvoji nas i odjednom, ni okrenuli se nismo, nema ga više. A sve što trebamo, jeste držati ga čvršće, vjerovati jače, boriti se više.

Ponekad se zapitam kako bismo svi izgledali, zvučali i koliko bi nam životi bili drugačiji, kada bismo počeli da njegujemo taj duh, lepršavi, svečani, samo malo duže.

Ne mora to čak biti u punoj svjetlosti i snazi, ali eto, tek toliko da je tu, da ne zaboravimo na njega sutra. Da nas i kad svane neki sasvim običan dan, čini boljim, složnijim i pozitivnijim ljudima. Da nas lakše odvede tamo gdje želimo biti i da koračamo zajedno. Jer praznici sa sobom i nose tu poruku koliko možemo ako vjerujemo i koliko možemo da porastemo kao ljudi.

Želim nam samo nekoliko stvari za početak veoma bitnih. Da što duže zadržimo tu suštinu praznika u nama, vjeru, konce u svojim rukama. Da ne zaboravimo sve sutra. I da sebi i drugima darujemo ono najbolje od nas, da ne dozvolimo da nas bilo šta spriječi da koračamo čišćim putem. Uljepšajmo ga. Raščistimo. Mislim da je to dobar start. 

A onda svaki dan učimo stvari koje smo nekad znali, pa zaboravili. To ćemo najlakše naučiti od djece. Što su manja djeca, to ćemo od njih moći više naučiti, jer u tim glavicama smješteno je sve ono vraća radost životu.

 

Ostalo će biti stvar kreativnosti svakoga od nas. Prilika je to za divne kreacije u sopstvenom duhu, koje mogu da proizvedu divnu stvarnost. Mene zanima kakva bi bila. Trebalo bi da bude želja svih nas. Dozvolimo da potraje. Probajmo mi da napravimo prvi korak, i to odmah! Jer ne trebaju nam praznici samo sad, taj duh nam treba svaki dan… 

Mnogi praznični duh pomiješaju sa trošenjem velikih količina novca na poklone. Pomiješati ljubav i pažnju sa količinom potrošenog novca, nešto je skroz pogrešno. Pratite samo one koji sve mogu kupiti novcem i pitajte ih da li ih to čini srećnim i može li da im nadoknadi sve ono što ne mogu da kupe, a nemaju to… Nema tog novca, poklona i kupovine koji će nadoknaditi i popuniti unutrašnju prazninu. Ona se popunjava toplinom i ljubavlju koja se njeguje. 

 

Odgovornost

Vremena su ovo neodgovornosti na svakom koraku. Što su tvoji koraci prefinjeniji, sve više je uočavaš. 

 

 

Toliko je ovladala, da je u toj poplavi neodgovornosti, jedan odgovoran postao raritetan, smiješan, čak i čudak. Pa se neminovno zapitaš, otkad smo to jedno učili i usvajali, a drugo prihvatili. 

 

Prečice su postale toliko privlačne u ovim instant vremenima, pojedincima donoseći rezultate bez imalo truda. Pa se to mnogima dopalo. I oni bi da se okušaju. I tako... Odomaćila nam se neodgovornost.

 

Postalo je lakše nadati se da ćemo biti nagrađeni i neodgovorni, umjesto biti odgovorni, zaslužni, ponosni. A na duže staze, najčešće ne ide. Desi se bumerang. Očekivano. Pa nam je onda kriva sudbina, krivi su nam svi, jer stvari ne funkcionišu, ne ide olako kako smo se nadali. A ne ide nam jer smo prethodno sve učinili da bude tako. 

 

Sjećam se kroz koliko sam samo životnog trnja prošla. Svjesna sam i ovog trenutnog kroz koje prolazim. Ali sam takođe svjesna da je odgovornost nešto što ne bih izgubila, nadajući se lakšem putu, koji mi je u nekoliko navrata nuđen. Kakva bi to samoizdaja bila.

 

Zato što sam svjesna da je svaka prečica samo privremena pobjeda i privid. A da je samo odgovornost, istrajnost i svaka zaslužena pobjeda i počast, jedna trajna kategorija koja obavezuje i daje krila za puni zamah i novo, još bolje sutra.

Znam da je svuda oko nas toliko primjera neodgovornosti koja uspijeva i koja donosi rezultate. Znam i to da je neodgovornost postala toliko odomaćena i nagrađena da se čini kao da je nadmoćna. Svaki dan se susrećemo sa neodgovornošću, ona je prisutna u našoj kući, na ulici, na radnom mjestu, u politici, zdravstvu... 

 

Predug je spisak, a mi, nekako po svojoj prirodi skrojeni tako da nam je lakše posustati, odgoditi, odustati. Ne treba nam puno. Uvijek nam je lakše između odgovornosti i neodgovornosti izabrati ovo drugo. Tek kad nam se sav taj teret, umjesto rezultata preko noći, svali na leđa, i kad postane neizdrživo, kao da postajemo svjesni.

 

Valjda kad nas udari po nosu, shvatimo da nema te prečice koja može da nam donese ono što nismo zaslužili. A da bi se zaslužilo bilo šta u životu trebaju ti disciplina i odgovornost. Tako se postaje, ne samo zaslužan, nego i ponosan, jer si njegovao sebe i svoje vrijednosti.  A upravo prateći pravila, koja baš i nisu privlačna, stvaraš svoj mali ili veliki svijet po mjeri. I ujedno imaš vrlinu. Ali i nagradu za sve ono što je bilo teško.

Odgovornost je možda neinspirativna, neizazovna i dosadna, ali dosljedna i sigurno daje prave rezultate. Ti rezultati plod su i istrajnosti, koja je prijeteljica discipline i odgovornosti. I malo po malo, dan po dan, eto tebe tamo gdje si želio biti. Uspio si.

 

A onda svi oni koji su to vidjeli, prepisuju. Radost je imati takav uticaj na ljude oko sebe. Tako se postiže nekoliko stvari. Postaješ bolja osoba, primjer kako treba, zadovoljniji, potpuniji, prijatniji, srećniji. I na pravom putu.

 

Nema te odgovornosti koja na duge staze neće donijeti nagradu. Uspjeh. Samo se treba zaslužiti, pa je teško. A tako i treba da bude, da bi se čovjek mogao radovati. Nema te neodgovornosti koja će nam donijeti slast prave pobjede, sigurnost, zadovoljstvo, sreću i mir. Možda privid, ispod kojeg je stid, makar ga i ne priznali.

 

Mi biramo. Data nam je puna sloboda da budemo ono što želimo biti. Ali sloboda bez odgovornosti je dvosjekli mač. Ako se odlučiš za odgovornost dobio si slobodu i još nešto. U suprotnom, nema te destinacije na kojoj ćeš se osjećati kod kuće. Jer nije tvoja. Nisi zaslužio. Nisi dobio ti, nije dobio svijet. Svi su na gubitku. 

 

Samo na korak od prečice je put, koji te uči da svakim danom dajući sve od sebe, postaješ bolja osoba, pobjeđuješ, dobijaš. A dobija i svijet. Neka nam po savjesti bude.

 

O mirnoći

Često sam govorio sebi: " Od onog što sam maločas izrekao, ne bi li bolje bilo bilo da sam prećutao bar polovinu? A od onog što sam sada smislio da kažem, ne bi li bolje bilo da ništa od svega uopšte ne kažem, ili čak da izgovorim nešto sasvim protivno?" Na ovaj način je ovakvo kušanje samog sebe često i mene izvelo na pravi put, pošto čovek ide za strastima, koje su uvek budne, i navikama, koje su mehanički uvek aktivne više nego za razumom. - Glavno je u svom životu i svojim rečima pronaći neki tajanstveni konac koji vodi po zamršenim putevima naših strasti i navika; jer čovek pogreši i u samim detaljima. Operišite sa kontrastima, i uvek ćete pogoditi put. Glavna je stvar grosso modo, desno ili levo, belo ili crno. Stoga nije ni pitanje zašto je Aleksandar u Persiji ili u Indiji uradio ovu ili onu stvar, nego je glavno da li mu je uopšte trebalo ići u Aziju, mesto da je pokušao ujediniti Evropu, i civilizirati je u blagorodnom grčkom duhu. Prema tome, pošto čovek ili najčešće uradi ili najčešće kaže sasvim protivno od onog što je sam želeo, znači da je čovek po instinktu lud,i da su većina njegovih sreća ili nesreća slučajne. Zbog ovog ni najdublje religiozni ljudi nisu uspeli da budu dobri koliko su to želeli. Prvi hrišćanskiimperatori nisu bili bolji od paganskih. Konstantin nije bio bolji nego Titus, ni Teodosije bolji nego Marko Aurelije. Naprotiv. A da je čovek veliki deo života u stanju ludila, dokazuje i to što nema čovekove zloće koja nije pomešana sa dobrotom, niti ima čovekove dobrote u kojoj nema i zloće. Religija jedina umerava čovekovo ludilo; jer i zlo i dobro su bili u prirodi pre nego što su bili u religiji.

Makar što je čovek uvek čeznuo za spokojstvom koliko i za svetlošću i vazduhom, ipak je on sam radio najviše protiv njega. Sve čovekove mane idu za tim da čoveka obespokoje, a najviše njegov neobuzdani jezik. Odavno je rečeno da iskrenost ne znači reći sve što čovek misli, nego ne reći nikad ono što ne misli; a čak su najopasniji ljudi koji kažu sve što im je na srcu i na pameti - što na umu to na drumu. Jer oni ne govore istinu ili zabludu zato što su iskreni, nego zato što su slabi, i što ne vladaju sobom. Mnogi ljudi ne umeju da sa svojom istinom ostanu nasamo,kao što dete ne sme da ostane u praznoj sobi. Ima često i više plemenitosti  da neke istine prećutimo, nego da ih otvoreno kažemo; a mnoge vam istine ljudi kažu ne iz dobrote da bi vam koristili nego iz cinizma da bi vas unizili.

Uljudnost je jedan način da se izbegnu potresi i nespokojstva. Trebalo je mnogo vekova dok su ljudi izmislili reč uljudnost. Istina, uglađenost izgleda prostim ljudima hipokrizija, a verovatno da često ima tu i dosta tačnog, pošto čovek mora pokazati da mnoge stvari ne vidi, da bi preko njih prešao. Izvesno, u uglađenosti ima puno i umetnosti, što znači puno finoće i dobrote. Zato je čovekoljubivi karakter uljudnosti i bio cenjen kroz sva vremena. Najkulturniji narodi uvek su bili i najuljudniji. Učtivost Kineza i Persijanaca bila je njihova najviša rasna odluka, a oni su sami stavljali uljudnost i iznad dobrote. U Veneciji XVII veka, kad su anonimna pisma bila dovoljna da nekog opreme u smrt, neprestano su bila u dejstvu dva poznata "Društva za uljudnost". Samo u društvu učtivog čoveka, može čovek naći spokojstvo. Narod bez osećanja uljudnosti, a takvih ima i među najvećim, to nije narod nego gomila. Znači da se po uljudnosti najbolje razlikuje društvo od rulje. Samo je gospodin u stanju da vam kaže pohvale u lice, a samo prostak misli da je sebe obezoružao ako je drugome kazao prijatnu reč. Gospodin je navikao da lako dadne slatku reč, kao što lako ispusti zlatnu paru, a fukara sve plaća u marijašima, i uvek misli da je sve preplatio.


Iz knjige "Jutra sa Leutara" - Jovan Dučić

Komlenac

Voljela sam svoj rodni grad. Volim ga i danas. Mnogo. Zenica kao grad i zjenica oka mog. Ali je život tako htio da imam još jedno mjesto koje sam voljela jednako toliko. Nešto kao kvisko, bonus mjesto, potpuno suprotno od ovog prvog. Utočište broj dva. Da je barem i danas tako.

 

 

 

Selo nasuprot grada. Mir i sporost, nasuprot buci i brzini. Čist vazduh, odmor, disanje. Krajnosti koje su se smjenjivale i nekako nadopunjavale, čudesno me usrećujući. Lijepo bi bilo da svako od nas ima jedno takvo mjesto. Mjesto za sva vremena. Vanvremensko. Makar privremeno, jedan komad života i godina. Ono čovjeku kao da ulije neku snagu koja će mu kasnije u životu sigurno zatrebati.

Komlenac, selo. Moja oaza, moje more, moj kraj svijeta, mjesto koje kad ugledaš, osjećaš neizrecivu radost, a napuštaš ga u suzama... Tako je bilo. Mjesto koje djetetu pruži sigurnost, naravno, ruku pod ruku sa najdražim ljudima, bez kojih bi to bilo nemoguće. Kad si tamo, osjećaš neku beskrajnost, pripadnost čitavom svemiru, pa pomisliš kako su i zvijezde preblizu i kako sijaju najsjajnije... 

 

Spavanje na dušecima na podu, tačnije otimanje među nama djecom ko će imati tu privilegiju, jer je broj mjesta bio ograničen. Kao danas biti u VIP ložama. Rasprava oko posjete ujakovom podrumu gdje je imao pravu malu oazu ili spratu štale gdje je uživao ležeći na sijenu i provodeći tamo ono malo slobodnog vremena kad s terena dođe kući. Njegov escajg, specijalno pravljen, ručni rad, svi su htjeli da koriste prilikom objeda. 

 

Baba, đed, ujak i svi mi ostali okupljeni oko njih, značilo je zajedništvo i sve što ono podrazumijeva. Puna kuća tokom čitavog ljetnjeg raspusta, ali i zaduženja i podjela poslova. Komlenac nije bio samo selo, bio je trenutak predaha. Uz brojne aktivnosti koje su se kao korjen primile duboko u svaki djelić dječijeg srca za nezaborav i čuvanje. Kupanje, neumorno plivanje, čitanje, bili su obavezni. Bilo je i dokolice. To je jedino mjesto na kojem se sjećam da mi je bilo i dosadno u životu, ali slatko dosadno. 

 

Bilo je dozvoljeno sve, naučila sam da vozim motor, automobil, traktor sa sijenom, hranila bih životinje, podmirivala, čistila, muzla krave. A onda bih srkala pjenu sa mlijeka direktno iz kante, kad baba Soka ili đed Milinko pomuzu svoje ljepotice, Krilovu i Golubu. Sjećam se da su me u to vrijeme jako nervirala već velika djeca koja bi pitala odakle mlijeko. Bila sam ponosna na tu ljubav prema mjestu na kojem je u jednoj od onih slatkih šeperuša (kuća napravljenih od drveta, blata, gline) rođena moja majka i na mjesto gdje su se sreli i zavoljeli moji roditelji. 

 

Sjećam se verande, baš ispred te stare kuće. Bila je  prepuna cipelica, koje sam kao mala obuvala i pravila se važna. Pošto je kuća moje babe bila na raskrsnici (tad je još uvijek bio makadam, nije bilo asfalta), a jedan od puteva je vodio uz brdo, djevojke koje su živjele u brdskim selima bi jutrom ostavljale svoje opanke i seosku obuću i na našoj verandi se prezuvale, kako bi uredne i u ljepšoj obući stigle u grad na posao. Po povratku bi se opet prezuvale. Komlenac kao raskrsnica puteva i probavanje štiklica do mile volje.

Nadomak ruku bašta, iz koje si u svakom trenutku mogao da ubereš i pojedeš šta god poželiš. Tačnije sve što dozrijeva. Ubereš paradajz ili krastavac, malo ga protrljaš komadom garderobe i to je to. Voće i povrće. Sjećam se sakupljanja šljiva i tih slatkih akcija. Vremena kad smo šljive brali i skupljali na starom "kućištu" i priča starijih o našim precima i različitim sudbinama. Kukuruzi su bili "pečenjci", mada ih je baba često kuvala. Ispod oraha u dnu dvorišta, bilo je mjesto gdje smo večerima pekli kukuruze i u slast ih jeli. O, divote li te i druženja. Jedno veče kod nas, drugo kod rođaka... Krađe voća bile su prava dječija strast i gotovo su se podrazumijevale. Istina je da ukraden kukuruz ili voće ima veću slast, samo nemojmo to drugima reći:) 

Na pomen rijeke ili njen miris, prve asocijacije su mi Mlječanica i Una. Jedna rječica, mala, krivudava, puna vrbaka, odmah niže bakine kuće, rječica sela i njegov spas u vrijeme ljetnjih vrućina, kad nestane vode. U blizini je, odmah uz jednu od obala bio i izvor "Vrujac", seosko vrelo. Ne znam vidjeh li u životu nešto minijaturnije, a da je nas toliko moglo da napoji i osvježi. 

 

Rječica na kojoj smo se praćakali, trčali za Vilinim konjicima, prali veš, automobil, napajali bakine krave, pecali ribu (Zekicu i Kostreša). A još kad vam je ujak (Brko) najbolji ribolovac u čitavom kraju, zamislite! Koliko dike i ponosa. I koliko znanja iz ribolova. Doduše, ujak je ribu hvatao u svaka doba i na sve načine, rukom uz obalu, drvenim štapom ili profesionalnim pecaroškim štapom. 

 

Nas je opremio (bilo nas je petoro, ali je samo nas troje pecalo :) drvenim štapom i malim udicama, ali meni sasvim dovoljnim da uzbuđenje može da počne. Sjećam se da sam jednom sa pecanja došla mokra do struka, jer sam u želji da upecam sjajan ulov, zanesena završila u vodi. Jednom sam upecala svoj palac, pa sam još dobila i pljesku od mame, jer se mnogo prepala.

 
Ako je jedna bila rječica, druga je bila prava dama među rijekama, ljepotica. Una, jedna! Rijeka na koju su nas roditelji jednom doveli da vide šta smo to od učenja da plivamo zaista i savladale. I nije bilo sjajno, ali uz uloženi trud dovedeno je do savršenstva. Od tad, Una postaje centralno mjesto našeg vodenog uživanja iz dana u dan, iz godine u godinu. 

 

Druženje, plivanje, ronjenje, pecanje, prve simpatije, osmjesi, zadirkivanja, fešte, gitara, pjesma, sve na Uni. Inače, Una je vodena granica između Komlenca u Republici Srpskoj i Baćina u Hrvatskoj. Moje mjesto, moje voljeno mjesto, moja voljena bića. Rodno mjesto moje mame, koja je znala da se sa svima nama snađe i da niko ne osjeti da mu bilo šta fali, da ga žulja. Žena za sva vremena. Da ne znam gdje je rođena, nikada to po njenom ponašanju, govoru i stilu ne bih mogla da pogodim.

Toliko toga doživljenog i fascinantnog, neopisivog. Ljubav... Nemojte me samo pitati šta je od svega toga sada preostalo. Najviše je uspomena. U međuvremenu se dogodilo previše smrti. Nije išlo redom. Ugasilo se jedno ognjište. Život u svoj svojoj surovosti. Ali, one su ostale. Uspomene, koje još uvijek od zaborava kradu proplamsaje sreće u naručju onih kojih mahom više nema. Bez njih više ništa nije isto. Oni su bili utočište. 

 

 

Za kraj o Roji

 

Roja je živjela odmah ispod babine kuće, na putu prema Mlječanici. Kuća trošna, stara, a u njoj Roja i njena majka. Nama djeci je, sve vezano za tu kuću, bilo nekako pod velom tajne. Plašili smo se. Jedna od priča je bila da je kao mala, nakon preležane teške bolesti, ostala bez sluha i moći govora. Jedva je preživjela. Mislim da je njeno pravo ime bilo Roksana, ali nisam sigurna. Danas kad razmišljam o njoj, imam osjećaj kao da je bila nekrunisana kraljica sela.

 

Bila je žena u ozbiljnim godinama. Gluvonijema, poznata, ne samo u Komlencu, nego i nekoliko susjednih sela. Majka, s kojom je živjela, bila je omalena, ćutljiva ženica. A Roja je i pored toga što nije mogla govoriti, pričala svakim mogućim dijelom svog tijela, bila je bučna, ispuštajući zvukove koje je samo ona mogla razumjeti.  Najčešće se to dešavalo kada bi je komšiluk, koji je nepozvana obilazila, odbio u namjeri da sa njima jede i pije. A to je obožavala, toliko da je znala nepogrešivo u sat i dan gdje su se održavala slavlja, ne samo u njenom Komlencu, nego i mnogo dalje. Voljela je sve, osim da se nečim bavi. 

 

Uživala je da oblači poklonjenu garderobu, gotovo da se modira i da ne radi ništa. Sve je znala i o tome jedva čekala da govori svojim jezikom. Mnogi su se ljutili na nju, zbog njene lijenosti, nije se obazirala. Ne znam da li je do smrti išta svojom rukom pošteno uradila, rođeni hedonista, koji je u tome uživao. Maskota sela za koje je nije bilo briga, kao ni za reputaciju. Djelovala je kao da uživa i da je rođena baš kako bi bila to što jeste.

DZD! Dan za djecu

Dan za djecu, poseban je i možda najljepši dan koji jedan roditelj može iskusiti. Trenuci u kojima se u atmosferi druženja i bliskosti, otvore neka vrata za koja nismo znali da postoje. Sadržajni su, drugačiji od ostalih i vrijede čitavo bogatstvo. Škrinja je to prepuna igre, sreće, ljubavi, razumjevanja, razgovora, davanja, primanja, energije, strasti...  

 

Svega onoga što čovjek inače vrlo rijetko doživljava. Samo djeca i njihova mašta u stanju su da raspale plamen neobuzdane strasti. Pa onda i nas podsjete kako je lijepo biti dijete i imati društvo. Bez uslovljavanja, bez granica i sa samo malo umijeća. Dan za djecu, to je onaj trenutak kad odlučimo da u životu ništa nije toliko hitno, važno, neodložno, da ne možemo zastati i oberučke ga prigrliti.

 

Za propustiti takve trenutke nema izgovora, jer nije to svaki dan. Nemanje vremena ili novca, neuvjerlji je razlog. Jer za DZD ne treba puno. Samo jedan dan našeg života povremeno, jednom u sedam, deset ili mjesec dana. Vremena, dakle, imamo. Novac ne smije biti prepreka, jer uz malo kreativnosti i mašte, možda nam neće biti ni potreban.

 

Uostalom, u razgovoru s djecom, posebno malom, shvatićemo da im je važnije od novca, od toga šta smo im kupili, koliko smo novca potrošili, to koliko smo im vremena i na kakav način posvetili. Tako i treba da bude. Teško će vas u svojim glavicama djeca moći opravdati, ma koliko da ste vi ginuli za njih, ako im niste posvetili pažnju. Teško će razumjeti šta vi to u stvari radite. 

 

A posvetimo li im s vremena na vrijeme, poneki svoj cijenjeni dan, to će zauvjek pamtiti. Kvalitetno provedeno vrijeme, sadržaj. Prizovimo sjećanja... Šta mi pamtimo? Šta je nas činilo posebno srećnima? Kupovina najnovijih Leviski, Starki ili druženje sa najbližima? Dobro, vjerovatno i jedno i drugo ali prvo bez drugog svakako neće biti dovoljno, a obratno svakako.

Može, ono čovjek, pronaći za sebe čitav niz izgovora. Za sebe, da! Ali pitanje je da li će i oni to uraditi za nas. Ako mene pitate, neće. I ne treba. DZD je dan u kojem od jednog "dobro jutro" do jednog "laku noć", bolje upoznamo našu djecu i ona nas, nego u sve ostale dane naših života. Dječija navigacija je takva da radi samo na iskrenost, te samo u toj atmosferi počinju da se otvaraju...

 

To su dani u kojima sam toliko naučila o svojoj djeci, da sam znala biti zatečena. I to ne samo o djetetu koje ima 12 godina i može da kaže sve što misli, nego i o djetetu koje jedva da je progovorilo. A toliko već zna. Razumije. Osjeća. Ali, to se događalo samo kada bih im bila posvećena bez svakodnevnih barijera i gledanja na sat. A za uzvrat bi stizala nagrada, svima nama. Upoznavanje, igra, radost, razumjevanje, sreća, smijeh, zadovoljstvo, i naposljetku neki čudesan mir. 

 

Razloga je više, a prvi je naša nesputanost, nedostatak lanaca sa raznih strana, koji nam štopaju vrijeme završetka raznih zadataka koje je život stavio pred nas. Istovremeno smo na čekanje stavili napasti tipa moranja, stresa, rokova, pritiska... Izbacili iz treće u prvu brzinu, povukli ručnu... Koliko samo puta u svakodnevnim ludilima nismo obratili pažnju na te okice koje nas posmatraju i vjerovatno se pitaju šta to s nama nije u redu. Ili šta to s njima nije u redu. Ili kada će konačno doći red na njih.

 

Nema te osobe, tih para i tog vremena, koji mogu našoj djeci da zamijene nas. I nema tog popravnog ispita koji će stvari popraviti sutra. Ono što se nije desilo juče, to i ne postoji. Jedino šansa da bude drugačije jednom. Konačno! Jer oni su naši odrazi u ogledalu. Tako se uče donošenju odluka sutra. Ne treba se bojati bumeranga. Znate na šta mislim.

 

Današnji DZD je bio čudesan, to se obavezno mora ponoviti. Uskoro.  Jer nam donosi ono što nikad nećemo zaboraviti. Djeci daje krila, a u nama budi dijete na koje smo zaboravili... I tako... Znatiželja je čudo. Ali i roditeljski izbor da li će naša djeca biti ponosna na nas ili će nas se stidjeti. Mada, to je odluka koja se donosi mnogo prije DZD. Ali nam za njega može biti podstrek. Ima li većeg komplimenta koji nam neko može dati od onog da smo dobri roditelji? Teško.

  

Znam da je ponekad teško izbrojati do 10

Kao da je to problem! Izbrojati do 10! Trebalo bi da smo tu jednostavnu radnju savladali još kad smo bili mali, jako mali. Još i prije polaska u školu. 

 

 

 

Ko bi tada i pomislio da ćemo je morati iznova učiti toliko puta. Samo ne sa istom svrhom i na isti način. Vjerujte da je ni sama nisam do kraja savladala. Ali želim to, zaista. Jer prije i poslije brojanja ne osjećaš se isto. Prije brojanja si spreman da ratuješ. A poslije brojanja postane ti svejedno, ali i drago što je tako. Prije brojanja bi da se upustiš, naučiš pameti, reaguješ... A poslije da se uzdržiš. 

Kad si dobar sa sobom i kad ti je dan dobar, onda je lako. Izbrojiš svoje, osmijeh na lice i ideš dalje. Ali kad nisi baš sa sobom kako treba, onda se iznerviraš i zaboraviš da je brojanje ikada postojalo. A onda se stvar ko zna kako završi. I ono što je interesantno, kakav god bio ishod, tebi je loše. Može biti da si pod teretom neizrečenog, dasi rekao previše, otišao predaleko, sebe iznevjerio. Nisi brojao, upustio si se i izgubio si mir. A mir je veoma važan. Ljudima.

Znam ja da ponekad nije lako, jer toliko puta sam i sama nasjela. Ishitreno bih našla više razloga da reagujem, nego da ćutim. A onda sam poslije svega, tako malo voljela samu sebe. I imala onaj ružni osjećaj poraza, iako je stanje na poprištu zvučalo kao pobjeda. Brojanje do 10, trening, nešto kao sport. Životni.

Vježbaš, posmatrajući šta ti je vježba donijela. Svakako će lakše biti svaki slijedeći put. Ali valja krenuti. A oni što su navikli da vi ne brojite, sve će učiniti, naći će najizazovnije oružje da u tome i uspiju. Jer znaju vas. Znaju gdje boli. Izbor je na nama. Brojati ili eksplodirati. I odgovornost je na nama. A moguće i krivica...

Nije uvijek lako, znam. Ponekad imaš osjećaj da te vrebaju i muče na svakom koraku, da te testiraju i mnogo ih je, baš mnogo. Što poznatih, što nepoznatih. Što sa strategijom, što bez nje. Sve znam. Ali, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10. I gotovo! Ti miran. Ljepota!

Poželjna mjesta za brojanje: sva moguća, s naglaskom na porodični dom, rodbinske domove, liftove, prodavnice, pijacu, banke, dom zdravlja, bolnicu, ulicu... Ne zaboraviš li brojati, dobićeš mir i staloženost. Brojati, ćutati i primjerom sve reći. Ne nasjesti.

Istina je da nije neka strašna vještina to brojanje, ali je takođe istina da život može promijeniti. Još je nešto istina. Kad vježba brojanja uzme maha, nekako se smanjuje i broj situacija koje ga iziskuju. Vjerujte. Uvjerila sam se.

Ima i onih koji nikad ne broje. Ali tekst nije namijenjen njima...