Sijanje sjemena

Razmislite za trenutak o biljci paradajza. Zdrava stabljika može da da i stotinu plodova. A da bismo dobili tu biljku sa toliko paradajza, moramo početi sa malim suvim sjemenom. To sjeme uopšte ne liči na biljku paradajza. U svakom slučaju, nema ni isti ukus. Da vam nisu tako dali ili prodali, ne biste ni vjerovali da bi to mogao biti paradajz. Uzmimo sad da ste to sjeme zasadili u plodno tlo, da ste ga redovno zalijevali i obezbjedili mu dosta sunca.

Kada se pojavio prvi majušni izdanak vi ga niste zgaziligovoreći: "Ovo nije biljka paradajza?" Naprotiv, pogledali ste ga i rekli: "Čovječe, krenulo je!" i pratili ste kako raste, sa divljenjem. Vremenom, uz dovoljno vode i sunca, ukoliko ste odstranjivali korov, možda ste dobili biljku sa stotinjak predivnih plodova paradajza. A sve je počelo od male sjemenke.


Potpuno ista stvar je i sa stvaranjem novih iskustava u vašem životu. Tlo u koje sadite je vaša podsvijest. Sjeme je nova afirmacija. Čitavo novo iskustvo je u tom majušnom sjemenu. Dozvolite da ga sunčev sjaj pozitivnih misli obasja. Oplijevite baštu od korova negativnih misli koje naiđu. I kada prvi put ugledate najmanji dokaz promjena, nemojte ga zgaziti i reći: "To nije dovoljno!" Umjesto toga, posmatrajte te prve znake i recite s ushićenjem: "Počelo je! Ovo djeluje!"Onda posmatrajte kako raste i kjako počinju vaše želje da se ostvaruju.


Iz knjige "Kako da izliječite svoj život" - Lujza L. Hej

O herojima

Ima mnogo rđavih ljudi na svetu, ali iz razloga koji su vrlo različiti: jedni su rđavi zato što su nesrećni, drugi zato što su bolesni, treći su loše vaspitani, četvrti što su po prirodi samoživi. Broj dobrih je tako malen, da je pravo čudo kako ih ovi rđavi ne pojedu. Jedna španska poslovica kaže:"Neka Bog poživi rđave, jer ih je mnogo više". Čovek je dobar samo po jednom razlogu: ako je zdrav duhovno, a naročito ako je zdrav duševno. A rđav čovek je rđav iz više razloga, i na više načina. Međutim, onim dobrim pripada dužnost da od rđavih brane ne samo sebe, nego i ideal o dobrom. Ovi malobrojni dobri ljudi prave korisne revolucije, daju ideji sjajne heroje, i donose dobre zakone. Oni vuku sa sobom ka idealu neizmjernu masu rđavih i glupih. Istoriju, istina, nisu pravili samo dobri ljudi, nego zajedno s rđavim i najrđavijim; ali su sve dobre puteve ljudstvu prokrčili samo dobri ljudi, boreći se i protiv samih zakona prirode, koji ne poznaju dobro, nego samo slepu silu. Zato će biti spašeno ljudstvo kada bude razumelo da je svakidašnji dobar čovjek u stvari jedan svakidašnji heroj.

Jer se često ne može biti dobar za druge ljude, bez štete za sebe; niti se uvek činiti dobrota drugom, a da se ne učini sebi poneka nepravda. Kad je Sokrat rekao da je vrlina najveće dobro, i da samo čineći dobro delo, čovek čini i samom sebi korist, ovo je tačno samo u načelu. Učiniti sebi dobro 251 sa što manje zla za drugog - ovo je, prema opštem osećanju u ogorčenoj ljudskoj utakmici već dovoljan ideal o dobru. Kad ljudi ne bi bili jedan drugom zlotvori, ne bi apsolutno bilo nikad potrebe da se govori o dobrotvorima i dobročinstvima, niti bi milosrđe bila prva čovekova vrlina. Ali kao što ima ljudi glupih duhovno, ima ih i glupih moralno. Ovo su najopasniji ljudi i najmračniji glupaci.

Blagorodni ljudi ne znaju za opreznost, jer istinski i po instinktu čovek plemenit nikad do kraja ne veruje da zlo odista postoji. Opreznost je jedna vrsta zloće prema drugom, koliko je nužna mera prema sebi. Velika opreznost dolazi iz nepoverenja u drugog, a nepoverenje je podcenjivanje ljudi.Najbolji ljudi bili su lišeni ovog instinkta, i dobri su ljudi zato i najveći i stradalnici. Zbog ovog su opreznost antički Grci smatrali i proklamovali sumom pameti. - Međutim, i kukavice ne smatraju sebe plašljivim, nego samo opreznim. Odista, ne zna se tačno gde svršava kukavištvo, a odakle počinje prava i mudra opreznost. Jedan primer opreznog čoveka izgleda mi da je bio atinski vojskovođa i mudrac. Fokion, koji je nabusitim a slabim Atinjanima ovog vremena govorio: "Budite ili najjači ljudi, ili prijatelji najjačih ljudi ". Stari Grci, još iz vremena Homerovog, smatrali su mudrošću pokazati krajnju pokornost prema "mnogo jačim ".


Iz knjige "Blago cara Radovana" - Jovan Dučić

Zahvalnost

Hvala. Jedna od prvih riječi koju naučimo u doba kad "progovaramo". To je istovremeno jedna od prvih riječi koje zaboravimo kad odrastemo i spoznamo težinu života. 

 

 

Riječ koja mnogo trpi zbog našeg površnog poimanja stvarnosti. Ali ne trpi samo ona, jer mi, zaboravljajući je i sebi činimo nažao, a da toga mahom nismo svjesni. Kao što nismo svjesni da sebe tada lišavamo jednog lijepog osjećaja, a uz njega i brojnih darova. 

Zahvalnost voli njegovanje, voli našu prisutnost i privrženost. Nepravedno je podcijenjena, možda zato što je razni "učitelji" života toliko forsiraju, da su stvorili otpor i kontraefekat. Kao da ego ne dozvoljava da joj se prepustiš, svrstavajući te među naivce i slabiće. Oni hoće, ja neću. 

 

A zahvalnost nije ni slaba, ni naivna, ona je tako elegantna, inteligentna, nježna, lepršava i izdašna. Ona je most između nemanja i imanja. Ona je most između pružanja i primanja. Davanja i uzimanja. Poklona i prihvatanja. Ona je toliko jednostavna, sve dok mi ne napravimo pometnju.

Kad joj se ne opireš, tjera te da se zaljubiš u nju kao u čovjeka svog života. A istovremeno taj osjećaj koji stvara u nama je toliko lijep i oslobađajući, kao da skida teret svega ružnog i odbacuje ga samim svojim prisustvom. Sa njom bolje vidiš, primjećuješ, čuješ, osjećaš. A onda, onda je zavoliš. 

 

Shvatiš da je prihvatanje i povjerenje blagotvorno za nas na više načina. Dobar osjećaj koji je proizvod zahvalnosti, dobro čini i našem tijelu. Kažu da nas liječi. Ali ima caka, zahvalnost ne voli da se kockaš, ona to osjeti. Ne možeš je malo voljeti, malo ne voljeti. Malo je hoćeš, malo nećeš. Treba joj vjernost, kako bi davanje teklo poput rijeke koja jednostavno teče. Bez prekida. 

Emocija koja za proizvod ima još čitav niz novih divnih osjećanja. Uz njenu pomoć, sve postaje jasnije i ljepše. Lakoća postojanja u svom sjaju. Bašta života koja samo uz nju može cvjetati kao da proljeće ne prestaje. Samo zalivaj, čupaj korov, njeguj, vrtlari...

A kad zahvalnost zagospodari tvojim danima, eliminišući napasti koje bi da im se ustupi mjesto, ne daj im. Čuvaj je kao najveću dragocjenost i radost, jer sada bi već trebalo da znaš da ona to jeste. I da nisi zalud učio među prvim riječima, baš tu. I da si je nepravedno zapostavio. Sad znaš da nisi trebao.

I na tome budi zahvalan. Beskrajno...

Ta čuvena zona komfora

Zona komfora. Mjesto ušuškanosti. Tamo gdje si navikao i sve ti je poznato. Jednima dosadi njena kvaziudobnost i komfor, pa istrče napolje. A jednima ta čamotinja predstavlja bazu, pa još uvijek nemaju pojma šta je napolju. 

 

 

Toliko puta sam čula priču o naizgled normalnim životima ljudi, koji u suštini nisu zadovoljni, ne osjećaju životnu radost i sreću. Ali, više puta obeshrabreni i poraženi, pomirili su se sa tim da im je sve osim zone komfora izmaklo iz ruku. Ujutro nelagoda, tokom dana nezadovoljstvo, a uveče kad pritisak jenja, stiže lažna utjeha. Tiha predaja. Neka krhka rješenost da će možda od sutra nešto pokušati kako bi se stvari popravile... 

Spremi se omiljena hrana, gleda Novak Đoković, kako po ko zna koji put osvaja svijet, navija iz sve snage, gleda neki dobar film... A sutra? Šta ću sutra? Pa sve ispočetka. Možda se desi i neko čudo. Hajde, polako, ima vremena. Evo ga, moj omiljeni film, pa možda opet neko finale, tenis, fudbal. Kokice.

Ko zna kad bi se čovjek malo angažovao, sve bi moglo biti drugačije, ali umoran sam. Razmišljaću o tome drugi put. To me iscrpljuje. Doduše, proradi taj crvić s vremena na vrijeme, najčešće u momentu predaha pred novi težak zalet i novi krug. Tada znaš da tvoje savezništvo sa zonom komfora nije ništa drugo do šarena laž. 

 

To malo vremena je prostor u koji  bi da strpaš sve. Sve i ništa. Sve ono što se ne stiže ostalim danima, a ugodno je opuštajuće i poznato. A s druge strane potpuno suprotno od onoga što svi mi u stvari želimo. Toliko toga je na našem spisku želja, ali će tamo i ostati sve dok se ne angažujemo. 

 

Zona komfora je kao stare cipele. Iznošene, trošne, izlizane, trebaju ti nove, ali ti se vezao, udobne su. Nisi siguran da li će naredne biti tako lijepe, da li će ti odgovarati...

A suština je da se naš korak neće promijeniti, ni iskorak iz zone komfora ne može dogoditi, bez novih cipela. U starim cipelama, ne... 

 

Možda nije najveća, ali jeste jedna od najtežih zabluda i kočnica. A tako lijepo zvuči. Zona komfora. Trebalo bi da je poželiš, a ne požališ što si joj  se prepustio, kao da trguješ sa njom i svaki put ona u toj trgovini zadovljno trlja ruke, a ti ne želiš da priznaš poraz. Vječita borba. A u izlogu su nove cipele. Ko zna kakve priče leže u njima. 

Ne moramo i ne trebamo svi postati veliki i uspješni kad porastemo. Ne moramo osvojiti svijet. Ali red bi bio da svako od nas može da odgovori na pitanje zašto je rođen. Šta je svrha? Ako imaš odgovor, onda je život izazov. Onda si svoj smisao već pronašao, a možda ga nisi tražio. On ponekad čak i dođe po nas, udari nas po nosu.

 

Kažu da je najveća sreća kad se uzajamno pronađemo, tada sve teče nekako glatko... A ta čuvena zona komfora je jedna prevarantkinja koja svoje lice otkrije tek kad joj već gotovo slijepo vjeruješ. Život je ponekad toliko jednostavan, a samo korak od te jednostavnosti je nerazmrsivo klupko. Zanimljivo je da ga uglavnom mi, nesavršeni kakvi jesmo, tako zamrsimo. A još zanimljivije da smo vrlo četo toga svjesni. Ali ne želimo to biti. Jer to je ta čuvena zona komfora... 

Ona čovjeka natjera da za tren zaboravi da je ovdje kako bi sklopio savezništvo sa svojim vrijednostima. A onda ih živio. To je sve. I da s vremena na vrijeme kupi nove cipele... 

 

Bašta tvog života

Zamisli život da je jedna bašta. Visoki borovi na ivici su tu da štite osjetljive ruže na sredini, potočić donosi vodu a klupa na obali potoka služi da sjedneš ponekad da se diviš svom raju. Bašta svojom ljepotom privlači pčele, bubamare i ptice. Mir i tišina. Kako sadiš baštu tako živiš i svoj život.Visoki borovi su tvoji ciljevi, samopouzdanje i jaka odluka. Ruže su tvoje vještine i  znanje, potok je mudrost koja unosi život u tvoj mali raj a klupa je svjesnost i zahvalnost. Pčele, bubamare i ptice koje dolaze zbog neizmjerne ljepote tvoje bašte su novac, blagostanje i sreća.

Jedna harmonična zajednica za čiji je opstanak važan svaki njen član. Isjeci borove, zaboravi svoje ciljeve i vjetrovi će ti oduvati ruže i svrhu znanja. Isjeci ruže, prestani da učiš i stičeš nove vještine i s tim ćeš otjerati pčele, lijepe rajske ptice, novac i blagostanje. Isuši potok, zaslijepi sebe glupostima, serijama,lošim prijateljima i svakidašnjim tračevima i cijela bašta će obrasti u korov. Bez vode nema života. Zaboravi da sjedneš, da se odmoriš na klupi i nikad nećeš biti svjestan ljepote koju gajiš, život će ti proći u nesvjesnoj hajci svakodnevnih sitnica.

Šta danas ljudi rade? Vijaju novac i panično traže sigurnost, a to je isto kao kad bi išli u tuđe bašte, lovili pčele i ptice i odnosili ih u svoje obrasle i zarasle ruševine. Pčele će se vratiti nazad tražeći polenom bogato cvijeće, ptice će sigurno za njima. Novac kako dolazi tako i odlazi. Zar nije suludo?

Ako želiš novac, sigurnost i sreću, zasadi svoju baštu života. Prvo se postaraj za visoke borove da štite ono što ćeš kasnije saditi. Razmisli o svojim ciljevima i kuda strijemiš. Razmisli kakv želiš da postaneš za nekoliko godina. Potom traži izvor da se suvo korito napuni vodom, prestani da se truješ glupostima. Prestani da budeš većina, prosječan i normalan. Prestani s navikama koje ničemu ne služe. Mudro odaberi šta ti služi a šta ne. Neka voda unese život u tvoju buduću baštu. Zasadi cvijeće i prelijepe ruže. Uči, traži znanje kao što ti pluća traže kiseonik. Udiši vrijednost i napredak, a kad ga nema bori se za još kao kad nemaš vazduha. Žudnjom kao da se radi o golom opstanku. Postavi jednu lijepu i udobnu klupu, sjedi i uživaj gledajući kako ruže rastu, kako potok teče i kako pčele dolaze. Budi zahvalan svakoj latici, pozdravi svaku bubamaru i postani svjestan sebe, svog okruženja. Postani svjestan šta sad radiš i šta će ti to donijeti. Jedino tako ćeš istinski imati sigurnost i sreću.


Iz knjige " Možeš, ako hoćeš..." - Laszlo Gajo

Magične misli

Od njih sve kreće. Zovu se misli. Naši su vječiti stanari, gosti u glavi, pratioci, saputnici. Ne idu nigdje, osim što noću malo dremnu. Zovemo ih naše misli.

 

 

Mi smo im navigatori, usmjerivači, uzgajatelji, domaćini, vlasnici, gospodari, a ponekad sve suprotno. Muka živa... 

 

Statistika kaže da na dnevnom nivou pomislimo oko 60 000 misli. Ono što nam nikako neide u prilog jeste da je najveći procenat onih koje su teške, a manji je procenat onih lijepih. Statistika je surova, pa se još  kaže kako ih se većina (bolje da ne govorim procenat) ponavlja.

 

Jeste to samo statistika. Ali opet, sasvim dovoljna da se shvati da je to gotovo nevjerovatan promet, nevjerovatna mašinerija. Ako je ne držiš pod kontrolom, nastaje haos. Strah, briga i nezadovoljstvo su naš kompas, iako nam se to ne sviđa. Ali je to naslijeđe, to je inercija, istina života, nešto sa čim liježemo i ustajemo svaki dan. Inače tim emocijama u najvećem procentu gospodare naše misli. Pa ti vidi.

 

Valjda zato što su nas negdje usput isprepadali, svim i svačim. A i njih su, prije nas. Naslijeđe je impresivno. Uz strah dolazi i briga, a onda se prišunja i nezadovoljstvo... I gotovo u krug tako, uz osvježenje koje traje mnogo kraće. Uz misli u više boja.
 

Kad ste se zadnji put probudili i započeli novi dan srećni zato što je svanuo s vama u njemu? Kad su zadnji put vaše misli ujutro bile bijele ili plave? Kad ste se zadovoljni i srećni pogledali u ogledalo i poželjeli sebi dobro jutro? Kojom bojom bi se mogle opisati misli koje vam zorom prve padaju na pamet? Crnom, sivom...? 

 

Nemojte odgovoriti meni. Odgovorite sebi. Ali iskreno. Zašto, ako već toliko mislimo, dozvoljavamo mislima da gospodare nama, umjesto mi njima, da budu crne ili sive, kad imamo sve te prelijepe boje? Zašto nam je toliko teško shvatiti da je baš svaka naša misao naša kreacija, a svaka naša kreacija putokaz?

Mi biramo kakve su boje naši putokazi i budućnost. Kad bi vas neko pitao koje biste boje mislili o budućnosti, to sigurno ne bi bila crna. Bila bi to priča o divnoj budućnosti, prepunoj boja, zar ne? Pa zašto onda tu priču ne ispričamo sebi? Ne jednom ili dva puta. Više puta svaki dan, a onda svakog dana sa sve više i više detalja i boja. Od jutra kad otvorimo oči, pa sve do kraja dana...

Kad je već toliki promet u našoj glavi, budimo njegov najbolji saobraćajac. Birajmo šta ćemo, koliko i kada misliti. Ne dozvolimo da to radi neko drugi umjesto nas, ma ko to bio, jer će to značiti da smo odustali i da je neko drugi odgovoran za nas, a ne mi. I da neko drugi odlučuje kako će izgledati naš život. Preuzmimo odgovornost! Uradimo sve da budemo svoji, da budemo srećni! Birajmo naše magične misli za naš magičan život već danas! I budimo spremni za potpuno novo i drugačije sutra!

Neka bude što manje onih "bori se ili bježi" misli, neka se u naše glave usele one željene, fine, i one, ako je moguće neka se ponavljaju, a mi da odmorimo malo od tereta i naslijeđa. Pa makar se procenat samo malo promijenio, to će svakako značiti i životnu promjenu. A to je već nešto.