Kraj

Trajalo je godinama, a onda je konačno došao kraj... Istini za volju, nikad nije trebalo početi, ali hajde da vjerujemo da je imalo smisla. A imalo je, znam to kada pogledam nih dvoje.

 

 

  

Nije tu bilo neke velike i pompezne najave kraja. Desilo se u jednom potpuno običnom trenutku. Takvih trenutaka je bilo napretek, ali nisu značili kraj. Sve do tad. Osvrnula sam se oko sebe, kao da je neko skinuo čini. Pogledala sam ih bolje. Njega i njegovu majku. Bili su to ljudi kojima sam dozvolila da me godinama umaraju, muče i sistematski uništavaju.  

Sjetila sam se da sam negdje jednom pročitala nešto interesantno. To mi je jedino bilo na pameti u tom trenutku - svaki put kada drugima dozvolimo da nas nekažnjeno povrijede, mi im u stvari otvaramo vrata za svaki naredni. A to zloupotrebljavaju oni kojima je ispružen prst čitava ruka i oni koji bi da te smanje, jer su i sami mali. Znala sam da sam skupila hrabrost za više od kraja i da naši životi više nikada neće biti isti.

Više nisam mogla dalje. Ne s njima i ne na takav način. Pitala sam se ko su oni... Sve u meni je bilo pomjereno iz težišta i vapilo za izlazom. Godinama sam živjela trpeći a da toga nisam bila svjesna. Možda sam se stidjela lošeg izbora, ne htijući to priznati. Trpjela sam tiho, katkad i glasno, uvjerena da činim pravu stvar, da tako treba i da je nužno spasiti porodicu. Svi znamo da je porodica osnova iz koje sve kreće, s kojom je sve lakše. Ali to je bila zabluda. A ta zabluda je dovela do tako drastičnih posljedica. Jer nije se tu više ništa moglo spasiti. A čekanje je samo otežalo kraj.

Nisam uopšte bila svjesna patnje i bola, osjećaja sramote i stida. Nisam bila svjesna koliko sam željna slobode. Previše je bilo neprospavanih noći, strijepnje, teških, preteških riječi, bitaka i ratova. Koliko sam samo vremena, energije i sebe uzalud potrošila. A ništa se nije bitnije mijenjalo, osim mog konfekcijskog broja, sijedih u kosi, godina i broja trajnih ožiljaka na duši. 

Toliko je načina na koje sam pokušavala da popravim stvari i bila sam uvjerena da je to moguće. To najbolje znam ja, a znaju to i moji najbliži. Svi zajedno ni sad ne možemo da vjerujemo koliki je bio moj prag, niti znamo odgovor na pitanje kako je bilo moguće izdržati to sve i ostati normalan i živ. Srećna sam da sam imala njih. To su ona bića koja dišu s vama i ne daju vam da se ni u najtežim trenucima predate i potonete. 

Jednom sam pročitala i zauvijek zapamtila rečenicu: "Kreni, i svemir će ti pomoći." Toliko je istine u toj rečenici, da se i danas naježim samo pri pomisli na sve blagoslove kojih sam itekako svjesna, a koje sam primila tek onda kada sam se odvažila i krenula.

Niko vas ne upozori da su stvari prešle sve granice normalnog i podnošljivog. Niko vam neće upaliti alarm i obavijestiti vas da je došlo vrijeme da se stavi tačka. To jednostavno morate shvatiti sami, ali to je najteže uraditi. Odlučiti da ćete prestati biti žrtva bilo kome na ovom svijetu i da ćete po bilo koju cijenu pronaći utočište i mir. 

Ne čudi me danas to da je donijeti odluku bilo toliko teško. Imam osjećaj kao da je podsvijest znala šta će mi ta odluka donijeti, koliko će frustracija tek iz nje proizaći, pa je odugovlačila ono što je bilo neminovno. Danas mogu da vidim da kraj mukama nije mogao doći sam, da život opet može biti divan, da kad napokon izroniš možeš da dišeš...

Toliko je ljudi koji pate i kojima je nanesena velika bol. Što s lošom namjerom, što bez nje. Ali kakva god namjera bila, ako je njen proizvod patnja i bol, teško je. Meni, činjenica da nisam jedina i da se ljudima događaju takve stvari, uopšte nije olakšavala. Ljudi vole podrazumijevati mrak, gotovo ga smatrati nužnim i takmičiti se koga boli više, kome je teže i uljuljkivati se u toj tami kao da joj svjetlo nije nužno. Neke su patnje nužne, one su sastavni dio života. Neke nisu... Samo moramo postati svjesni koliko nas je neko povrijedio i gdje su nam granice.

Kad se sjetim sebe tada, kao da sam bila neko drugi, sa maskom spremnom da se stavi na lice po potrebi, kako bi se sakrilo očigledno. Imamosjećaj da mi je lik bio izmijenjen, da to više nisam bila ja. Od toga čovjek može da se razboli. Odmjesta koje bi trebalo da bude utočište, a postane poprište. 

Slamali su se i urušavali moji svijetovi, svemiri, temelji, sva mi se građevina tresla, a ja sam čekala. Predugo. Patnja i bol nam vremenom postaju gosti koji kao da su došli trajno. Sve djeluje nestvarno. Ni osvrnuli se nismo, život nam je izmakao iz ruku i mi djelujemo nemoćni. Pitamo se kako smo mogli biti toliko naivni i glupi i dozvoliti nekome da nam otkine čitav komad naše dragocjenosti, naših godina, našeg života. 

Ali kad u miru razmislimo, ništa mi nismo pogrešno uradili. Mislili smo da smo  na pravom putu sa pravim ljudima i da se borimo za pravu stvar. Ono što ne nosiš u sebi, ne očekuješ da živi u onima koji su odlučili da te slome. A dok to uvidiš, shvatiš i prihvatiš, ko zna koliko je vremana prošlo i kako se osjećaš. 

Možeš da plačeš, kukaš i žališ za sobom koliko god hoćeš, ali osim što će to biti ventil za ublažavanje boli, teško će pomoći da kreneš dalje. Takođe, možeš da kvalifikuješ neprijatelje, da ih kriviš, proklinješ trenutke kad su vam se putevi ukrstili i moliš Boga da im sudi. Sve sam to i ja radila. Vremenom sam shvatila da ni to ne pomaže da idem dalje, osim što je ljutnja na malo višem vibracijskom nivou od bola, pa trenutno bude malo lakše.

Ali ono božansko u nama opire se mržnji i osjećaju da jedino strašna kazna može biti naša satisfakcija. Shvatićemo prije ili kasnije da naša duša vapi za oproštajem. Oprostiti moramo sebi i njima, i svemu što nam zagađuje napaćenu dušu koja tako opterećena raznim bremenima teško može dalje. Oprostiti ne znači savladati čarobnim štapićem sve demone u sebi i oko sebe. Oproštaj je proces, jedini koji vodi tamo gdje počinje ono kreativno u nama, ono čisto što vodi ka miru za kojim čeznemo. 

Tu više nisu bitni odgovori na pitanja koja nas muče i nije više važno ko, kako i zašto je donio bol, tugu, nesreću, patnju i jad u naš život i zašto misli da to i dalje može da radi. Važno je sačuvati sebe, zbog sebe i svih onih ljudi čija srca su otvorena i spremna da nas bezuslovno vole i pruže nam ruku onda kad nam je najpotrebnija. Oproštaj jeste samo riječ, ali sve do trenutka dok ga ne doživite u njegovom punom sjaju, koji će pomoći da se duša očisti i tako svijetla i čista ne krene dalje da osvjetljava vaš put.

Još je nešto veoma važno prihvatiti, a to je da smo ranjivi, da nismo svemogući i da je i to u redu. U zadnje vrijeme često mi se desi da pomislim na broj ljudi koji umire u svijetu svakog dana i uopšte nije važno kada ćemo otići, važno je ono što ćemo imati u tom trenutku. Da li će to biti zatvor u koji nas je neko strpao i mi smo na to pristali ili će to biti život koji smo birali slobodnom voljom. 

Nije toliko strašno napraviti loš izbor, to je ljudski. Možda uz naučene lekcije možemo spriječiti da se ponovi, mada teško. Svako od nas mora da ispriča svoju priču, jer je to život. Ali ono što je loše, ne samo po nas, nego i po naše najbliže jeste saznanje da je nečemu došao kraj, a mi to ne želimo da vidimo... Nema tog razloga koji ćeš naći i u njega povjerovati. Nema. To se drugačije zove.