Hoće to nedeljom. To sa mirisima.
Kao da ih je nedeljni mir iznjedrio i poslao jedan po jedan, nepogrešivo u srce
me pogađajući.
Ta silna, nabijena i uzburkana osjećanja, tu emotivnu vrtešku, najlakše je natovariti na leđa mirisa. On je danas kriv, zaslužan, odgovoran, on je taj koji proizvodi čitav scenografski haos. Razbuktao je i rasplinuo mašineriju mog srca, duše, mozga, sve stavio u pogon i napravio pometnju.
...U vazduhu je neki čudan miris oktobra i smoga. Vidim sebe u
roditeljskom domu. Svi smo tu, kao nekada. Uživam. Zbog mirisa smoga. Sreće.
Zašto je baš danas neko odlučio da pravi ajvar? Podsjeća na knjigu uspomena,
blizak je srcu, a zimnica. Miris. U mojoj glavi čitav arsenal od oktobara i
ajvarnih iskustava. Djetinjstvo. Nedostajanje razdire. Zbog ajvara i mirisa.
Njen miris je poseban, jedinstven, žustar, jak, zaštitnički, moj. Nikom je ne
dam, niti ona mene. Iako kaže da sam došla neplanirano. Iako se pravi da je
hladna. Sreća. Zbog nje. Mirisa.
Zamišljam njegov miris. Gotovo da ga mogu osjetiti. Prilazi mi tek obrijanog
lica. "Debela", "još samo ovo ljepote mi je ostalo..."
Važno se saginje prema meni, očekujući poljubac u obraz. Bio je naš stub. Uvijek
je mirisao. Njegov miris. Suze. Bol. Nikad više. Želim još...
Prvi susret sa njom. Porodilište. Udahnula sam je čitavim svojim bićem. Jedva
smo preživjele. Taj momenat ne zaboravljam. Miris koji me je liječio, ispunio.
Danas je drugačiji. Volim ga. Kreću mi suze. Zbog mirisa.
Njegov je ljekovit. Dugo iščekivan. Od prvog susreta isti. Suština mu je ista.
Srodne duše isto mirišu. Udišemo se, njuškamo i mirišemo svakog dana. Miris mog
spasenja. Čista ljubav. Rastem.
Zamirisalo mi je na proljeće. Oktobarsko sunce, a grije. Možda zato taj proljetni trenutak. Izvijugao je bezbroj staza. Mojih i njihovih. Većina njih više nikada neće osetiti taj miris sa mnom. Nema ih više. Opravdano su odsutni. A ja gotovo ljuta na njih. Želim ih pored sebe. Zbog mirisa.
Sjećam se njegovog mirisa. Ne osjećam ga više. Srećom. Ponekad me zapuhne onako
kiselo-ljut, češće u vrijeme pretjerivanja i slavlja. Osjetim gađenje. Otpor.
Oprost. Zbog mirisa.
Da li rasturene porodice imaju miris? Jer ja ga osjećam. Ne da mi da dišem.
Gušeći je. Težak. Umara.
Pitam se postoji li tvoj miris? Kakav je? Šta će mi donijeti? Kako će neka
sutrašnja nedelja mirisati? Kakvom ćeš je notom ti obojiti? Da li ću biti
srećna? Zbog mirisa...
Odlučio je danas da bude dirigent i nepogrešivo je dirigovao mojim najdubljim
osjećanjima. On, miris. Toliko nota me je dodirnulo na toliko različitih načina. Ponekad se
to dogodi, bez obzira na vrijeme, mjesto...
Danas je bio takav dan. Nedelja. Dan mirisa. Čitavo more me je zapljusnulo, okupalo, sapralo. Plima. Sad sam čista... Zbog mirisa.
