Kad neko kaže kako je srećan zbog ono nekoliko dobrih ljudi kojima je okružen i da ne traži više od toga od ljudi, tek sad mi je jasno šta želi reći. Onog trenutka kad postanemo svjesni koliko je dobrih duhova kojima smo okruženi, shvatićemo koliko je radosti u tome.
Ponekad nam je potrebno čitavo more životnog iskustva, uspona i padova, kako bismo toga postali svjesni. Oni su naši zaštitnici, anđeli, čuvari, a to znači da su tu u svakom trenutku trebala ih ja ili ne.
Ponekad se toliko skoncentrišemo na pogrešne stvari i ljude, da nam promaknu oni koji ne zaboravljaju na nas. A onda u nekom trenutku shvatiš, pa čovječe, čuvaju te sve vrijeme, paze i ne daju... Progledaj. Zahvali. Zagrli. Prigrli. Voli. Pruži. Daj.
U trenucima očajanja, beznađa i izgubljenosti pod teretom teške svakodnevice koja me je dugo pratila, nisam shvatala da su disali sam mnom ili da nisu disali zbog mene. Plakali su sa mnom. Psovali. Opraštali. Savjetovali. Bodrili.
Pa onda kad
sve ode dovraga i od smijeha se kocenuli. Umorni. Nesvjesni, kao što sam i sama
bila. Nesvjesni da prolazimo toliko težak zajednički put koji niko ne bi trebao
prolaziti sam. Ne bi mogao.
Kažu da se neka prisustva podrazumijevaju ili ih jednostavno dok traju životna nevremena, po inerciji ne primjećujemo. Ali kasnije, uvidiš da nisu nužno trebali bdjeti nad nama, a jesu.
Interesantno je to sa dobrim duhovima među ljudima. I njima je potrebno isto što i nama. Čak i onda kad smo sigurni da nemamo šta da pružimo, imamo, o itekako imamo. Možemo. Trebamo. Nesebično, jednostavno, hrabro.
Dajući drugima,
mnogo pružamo sebi, toliko da nam se srce ispuni nekom toplinom i bezgraničnom
ljubavlju, onom bezuslovnom, koja te oslobađa, malo po malo... Od toga se postaje plemenitiji.
Ima još toga interesantnog u vezi dobrih duhova. Kad ih postaneš svjestan i kad
si njima ono što su oni tebi, odjednom se njihov broj povećava. Tada shvatiš da je
toliko jednostavno.
Nikad neću zaboraviti trenutke koje su mi posvetili, niti ih olako shvatiti. Zahvalna sam na svim zajedničkim srećama i tugama. Na istrajnosti i vjeri. Vjeri u mene, u moj izbor, moj put. Zahvalna sam što što su vjerovali da je moj put pravi, čak i onda kad ja nisam mogla.
Kad
mi je mnogo toga maglilo pogled i skrivalo cilj, kad nisam mogla da shvatim da
jedino što treba jeste vidjeti da će proći i da će svanuti dan kada više ništa
neće biti isto. Odanost i naklonost osjećam prema njima. Zauvijek. Jer...
U nekom trenutku životni teret postaje težak. Pretežak. Tada nam se može
dogoditi nekoliko stvari. Možemo pasti, jer je to najlakše. Možemo se izgubiti
i postati toliko negativni i sopstveni neprijatelj broj jedan koji ne primjećuje
dobro oko sebe. I možemo progledati i spasiti se. Jer takvih trenutaka će biti
još. Ali i onih koji će te trenutke dijeliti sa nama.
Zato, kad čovjek pomisli da je mnogo teško i da nikada neće proći, kad postane
uvjeren da je sam, treba samo da pogleda malo bolje... Shvatiće da je okružen
njima - anđelima, dobrim duhovima, čuvarima. A isto tako će shvatiti da je isto
to i on njima. I mnogima, kao i oni nama...
Bremena su naše lekcije i kad počneš da učiš,
omogućavaš sebi da se pred tobom otvori čitav jedan novi svijet, gledanje na
život više nikad neće biti isto. A ti rasteš. Nije to onaj rast od kojeg se
postaje veliki. To je onaj rast od kojeg se postaje kvalitetniji čovjek, što svjesno, što nesvjesno.
Non curatur qui curat - Ne liječi se ko se brine
Non est vivere, sed valere vita - Nije važno živjeti, nego vrijediti u životu
Non semper ea sunt quae videntur - Stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine
Pauca sed bona - Malo, ali dobro
