UMJESTO MOTIVACIONOG PISMA...

 

Šta Vi radite Marinko (Ćutuče)? Jedem (ta) go**a...

Ćetri sata (čitav život) ćamim ćekajući!

Ovaj tekst pišem 1. maja 2024. godine dok napolju lije prvomajska kiša i ometa slavlje onih sa ćumurom, ćevapima i pivom. Ne smeta meni njihovo slavlje, ali ja ne slavim ovaj praznik. Razloga je više...

Prvi i osnovni je spoznaja da živimo u šup*u svemira u kojem je gotovo sve naopako. Pošten čovjek, radnik, nezadovoljan je, država je korumpirana, vlast je očajna, ustanove su dno. A oni koji najviše pune budžet iz koga se nemilice troši, nemaju ni za ćumur ni za ćevape, a većina i posti. Način života na našim prostorima već decenijama normalnom čovjeku stvara knedlu u grlu, ali se tu priča završava. Nema se snage, jer ju je na puko preživljavanje u ovoj džungli, pošten čovjek ionako već odavno izgubio.

Drugi razlog je taj što sam, kako se izrazila žena na šalteru Fonda zdravstvenog osiguranja, „besposleno“ lice. Kakav izraz. Besposleno lice. Ali nisam ja ovaj praznik slavila i kad nisam bila „besposlena“, jer sam tada bila previše zaposlena i eksploatisana, uglavnom radeći za svaki Prvi maj, jer pobogu, priroda posla je takva. 

Od prezaposlenosti do „besposlenosti“ u ovoj močvari je tako tanka nit. Što si bolji radnik, to manje vrijediš, što si kompetentniji, to više stršiš, što si veći čovjek, to se više stidiš, što si više svoj, to si sve manje podoban, što si pošteniji, to si više budala, što si manje licemjer, to te manje mogu gledati u oči, dođeš im kao ogledalo za licemjerstvo, što si spremniji da pomogneš, to si luđi... Pobogu, tebi treba pomoć, kako ti se da da u takvoj situaciji pomažeš bilo kome?! Da mi se...

Ali mi se više ne da da pišem motivaciona pisma i trudim se da impresioniram bilo koga. Jer šta su drugo motivaciona pisma, do trud da se dopadneš, da neko pomisli da mu trebaš, da ćeš njegovoj firmi donijeti dobit, napredak, prosperitet, novac. Pišeš ti, šalješ, trudiš se, računaš, u normalnoj zemlji to je pravi put do posla. Imaš svoja iskustva, kvalitete, vrijednosti, lojalan si, želiš pošteno da radiš i zaradiš platu. Ali ne. „Ne ide ti to draga moja tako. To ti ionako niko ne čita.“ – kažu mi. 

I stvarno, tolika pisma bez ijednog odgovora... „Moraš biti u stranci, opredijeljena, moraš imati vezu, „para“, imaš previše godina, nije to lako...“ O kvalitetu i vještinama više niko i ne govori. Kome je još to bitno?! Pa da sam htjela jesti ta gov** i razvlačiti se po stranačkim odborima, uradila bih to davno. Uostalom, ostala bih na prošlom poslu, jela bih ta gov**, poznata, ne bi mi trebala nova.

Neću više nikoga da impresioniram, toliko gladna nisam. Hvala Bogu! Tu je moja kćerka, ponosna sam i srećna, ne zato što bih uzela ono što je njeno, nego zbog spremnosti da mi svoj novac nesebično da. A uštedjelo se i nešto novaca od „đedovine“ i dok se radilo toliko da su se testirale granice ljudske izdržljivosti. Moj najveći strah nije bio tipičan strah samohrane majke i pitanje kako ću i da li ću moći, nego kada. Plašila sam se da neću imati vremena za svoje „mace male“, pitala sam se koliko veliki moraš da budeš i koliko da radiš da bi normalno živio... 

Koliko je gladnima dovoljno da se najedu?! Da se zasite. Da se poštenom platom, kako mi to kažemo „sve na banku“ (ne kradući iz budžeta i od jadne buduće penzije), oduže čovjeku na čijim leđima leži njihova blagodat, da shvate da i ti ljudi imaju potrebe i želje, da nekoga hrane, vaspitavaju, vole, da i oni imaju život. Koliko im treba da shvate da su već odavno siti? Kako se osjećaju dok legalno kradu svi ti gladni od sopstvenog naroda? A poslije, kad se pojedinci ugledaju na njih i traže „rupe“ u zakonu, pitaju se kako su se „drznuli“ da kradu, oni tako mali... Bumerang je čudo, samo o njemu niko i ne razmišlja.

Koliko ljudi ustaje ujutro plačući, proklinjući život, jer svojim poštenjem nisu dobili ništa? Koliko je ljudi koji su skupo platili svoj obraz, svoju čast, svoj ponos, karakter, tužno gledajući za onima koji za to nisu imali snagu? Predali se, pogazili, povili glavu i ramena, da bi se uklopili. Koliko ljudi je odustalo, jer se nisu „snašli“ (savremeni izraz sa višestrukim značenjem)? Kad sam odlazila (svojom voljom) iz „velike“ firme po treći put, shvatila sam da je trebalo već prvi put da se ne osvrnem. Ima jedna stara narodna izreka o vraćanju, a i latinska o dlaci i ćudi. Mada i pored toga osjećam zadovoljstvo, jer sam sebi dokazala da mogu još bolje, a moj život su oplemenili divni ljudi. Meni veća nagrada ne treba. 

Mada i dalje sa svih strana čuješ kako su „takva vremena“, kako „nema dalje u tvom poslu, to je vrh“... a svi znamo da s vrha možeš samo dole. Bolje i dole, nego đavolu dušu prodati. A onda čuješ kako moraš da ćutiš i trpiš da bi živio. Pa šta, mnogi su to učinili pod izgovorom opstanka. Ja nisam mnogi, ja neću! Imam njih dvoje. Toliki smo put prošli nas troje, toliko sam im pričala o vrijednostima na kojima je sazdan naš mali svijet, naš dom, toliko im primjerom pokazivala i pokazujem, da se plašim kako ih neću moći u oči pogledati sutra, ukoliko to sve srušim.

Koliko puta čujemo kako su mladi drski, kako neće mnogo da trpe, kako mijenjaju poslove i kako to nije dobro? O, itekako je dobro, jer svaki put kad „mladi“ odluče da ne trpe, spašavaju guz**u svakom sa povijenim leđima i pognutom glavom, dajući mu do znanja da se domovina brani dostojanstvom i da si bez njega niko.

Molim se da ljudi shvate da svaki put kad dozvole da budu žrtve mobinga, kada ih neko zloupotrebljava i gazi, kada ćute i trpe, u stvari rade protiv svih nas, protiv zdravlja našeg društva, protiv radničkih prava. Ne želim da kažem nekome da će mi njegova firma biti preča od života, jer mi je pola života prošlo gradeći tuđa carstva i kradući vrijeme na sve moguće načine da budem majka, zaštitnica, čuvar naše oaze iz koje svakodnevno crpimo snagu. Za sve.

Svojoj djeci sam zaprijetila samo jednom stvari – rekla sam da ću ih se javno odreći ako ne odu odavde. Naravno da to neću učiniti, to je postala naša porodična zafrkancija. A ja, ja nisam otišla, vjerujući da će sve biti dobro. Da će se stvari posložiti, da je ovo naša domovina, koja brine o svakom pojedincu. Uh, kako sam se samo zajeb**a. Njih neću zajeb**i! Previše ih volim. Rijetko psujem, osim baš sa najdražima u šali, pa se smijemo tim blesavim psovkama, ali jedna mi je postala omiljena – Jeb** ti državu!!! Psovka ima i nastavak... odvratan je, jednako kao i osjećaj koji život na ovim prostorima izazove u normalnom čovjeku.

Zbog neuređene države smo doživjeli da se pošten čovjek stidi, da nema snage, da trpi. Doživjeli smo i to da smo se podijelili u nekoliko kategorija. Jedni se pate jer ne mogu protiv sebe, imaju karakter, dostojanstvo i čast. Drugi su se predali, prodali, pogazili sopstvena uvjerenja zarad navodnog opstanka i oni su najveći sopstveni neprijatelji, ali i najveći neprijatelji ovog društva. Treći su ionako već otišli. Statistika kaže da polovina našeg stanovništva živi izvan države. Slučajno?!

Država u kojoj ti Policija kaže da ti ne može pomoći, dok neko nogama razvaljuje vrata i maltretira sopstvenu djecu, nije država u kojoj se ostaje. Država u kojoj ti u CSR kažu da nemaju uporište da čovjeku koji je u alkoholisanom stanju stvorio traume sopstvenoj djeci, zabrane viđanje na duži rok i mlate praznu slamu, nije država u kojoj želim da moja djeca žive. Država u kojoj te zastupaju ljudi iz Centra za besplatnu pravnu pomoć, jer nemaš dovoljno novaca, naprave ogromnu grešku, pa ti podižeš kredit da to platiš i nikom ništa... Država u kojoj djeca idu u školu, a ti moraš da učis sa njima... Država u kojoj pošteno radeći 30-ak godina, imaš tek 15-ak godina staža... Država u kojoj samohrana majka podiže djecu u tuđem stanu, dok se nasilnici nepravedno baškare pod svojim krovom...

Država u kojoj ti bivši muž probuši gume na automobilu, to uradi tvojoj sestri i zetu, našim komšijama i nikom ništa... Država u kojoj ostaneš u CIPS-u 10 dana da bi dobio ličnu kartu i sa svog telefona povezuješ službenike iz 2 grada u RS i FBIH (razlog je način pisanja mog mjesta rođenja u Njemačkoj, koji u istoj državi nije isti) da bi „izganjao“ ličnu kartu... Država u kojoj dvije osobe u istoj ustanovi nisu jednako tretirane...

Država u kojoj te, nakon što se odvažiš da gladnom poslodavcu kažeš „dosta“, nazovu besposlenim licem... Država u kojoj direktorica javne ustanove na državnoj TV kaže „doklen“ (tri puta sam vraćala snimak u nevjerici) i priča gluposti... Država u kojoj te u istu tu TV kuću nisu primili, iako su se tvojim govornim vještinama divili, jer mi je neko rekao da su tražili „pi**u“, a ja to nisam. Ja sam bila spiker i voditelj.

Država u kojoj ne možeš kod doktora (barem ne kao čovjek), ako nemaš vezu i viška para, u kojoj ti na kasi i šalteru ne kažu dobar dan, hvala i doviđenja, zarađujući svoju platu, pa ti to radiš kako bi imao osjećaj da si kontaktirao sa drugom osobom... Država u kojoj svi bježe sa jednog šaltera u pošti jer tamo radi žena koja nema pojma šta radi...

Država u kojoj za slobodnu ženu u teškoj situaciji pomisle kako će sve učiniti da bi opstala, država je koja počiva na pogrešnim uvjerenjima. Država u kojoj te vlasnik neprijavljenog izdatog stana u kojem se sve raspada nazove samo kada treba da ti povisi stanarinu... Država u kojoj plaćaš da te zaposle „preko veze“...

Kakva je to država u kojoj ljudi nakon odrađenog radnog staža, umjesto da uživaju u plodovima svog rada, osjećaju nelagodu? Zašto jedan penzioner umjesto ponosa osjeća stid i služi vlastima samo kao mamac? Država sa preskupim „državnim aparatom“...

Država domova za stara lica, država sa beznadežnim životima hrabrih srca, ostavljenim i sebi prepuštenim pojedincima...

Država sa ljudima koji bi dušu i život za nju dali, a ona na to ostaje nijema, država u kojoj nevoljena djeca onih gladnih misle da mogu da maltretiraju onu voljenu, paženu, brižnu, drugačiju.

Država u kojoj moraš biti sve što nisi, hvaliti se da bi rastao, lagati da bi opstao, žmiriti da bi bolje vidio, biti gluv i nijem, da bi bio podoban, država u kojoj nekolicina može sve, a većina ništa, očajna je država!

Koga li je i čime motivisao bilo ko od onih koji rade silom, nestručno, preko volje, bahato, neljubazno, nezainteresovano... Država u kojoj moraš da radiš tuđi posao, a ne možeš svoj, jer nisi rob i mazga i ne želiš da se prodaš u zamjenu za neke pogodnosti i navodne privilegije...

Država u kojoj su ljudi bitni samo nekoliko mjeseci pred izbore...

Država u kojoj te niko ne shvata ozbiljno, dok ne poludiš... a onda si novinarska meta i meta "tabloida", crne hronike i tako tri dana dok se ne pojavi novi šok koji će zasjeniti prethodni i skrenuti pažnju sa suštine.

Država u kojoj sam treba da radiš posao institucija, jer ih nije briga, mjesto je iz kojeg se bježi glavom bez obzira.

Kako li se osjećaju ti „legalni“ lopovi iz različitih krugova, dok nekažnjeno otimaju sve od sopstvenog naroda? Kako se osjećaju gledajući svoja carstva? Valjda legalne krađe ne podrazumijevaju sankcije, a kad dobiješ nagradu za krađu, ona kao da se nije dogodila...

Jednom sam uzela nešto tuđe, u stvari, samo posudila da dobijem na vremenu i skupo sam to platila. Što je najgore, osjećala sam se kao najveći lopov. Jednom sam dobila kaznu za saobraćajni prekršaj, još uvijek se kajem zbog te nesmotrenosti.

I onda mi neko govori o patriotizmu i priča izlizane priče. Lako ćemo mi odbraniti Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu, ali tek onda kada ona bude branila nas.

Zato, ne želim više nikoga da branim, pravdam i motivišem. Želim samo da kažem da nisam očajna, nesrećna i iako umorna, ja nisam odustala. Još uvijek vjerujem da nisu svi toliko gladni, da će se poneko usput i zasititi, da će se neka promjena dogoditi, jer u suprotnom, sutra nam neće prijetnja biti bijela kuga, nego crna, crna, da crnja ne može biti... Odoše nam djeca, tjeramo ih odavde, neće da se žrtvuju, jer su shvatili da nemaju za koga. Majke će biti željne svoje djece, djeca roditelja, biće ona „otiš'o je svak' ko valja“... Biće gadno...

Ja ipak vjerujem u Boga, još uvijek se radujem rijetkim dobrim ljudima, sitnicama, trenucima, ne stidim se, imam obraz, vaspitanje, samopoštovanje, ponos, dostojanstvo, ugled i čast. Imam još uvijek nekoliko dobrih ljudi, koji su moj svijet... Mislim da mogu reći da imam i armiju onih sa kojima sam svaki dan (radeći predano svoj posao) razmjenjivala energiju i davala im snagu da izguraju svoju muku. 

Zavoljela sam te duhovite,"obične" ljude sa velikim srcima, koji su i ne znajući to, meni pomagali da savladam svoje demone, da se izborim sa zajedničkim nam avetima, na onaj ljudski, jedini ispravan način, razumom, ljubavlju, čašću i srcem. Osmijehom... Ali, sve dok je nečije carstvo sazdano na jadu, bolu, izrabljivanju, ponižavanju i suzama ljudi oko mene, dok nema poštovanja, ja tu nemam šta da tražim. Pa makar stala muzika, isključio se mikrofon i prestala čarolija... Kako da slažeš ljude koji ti se dive? Ako si čovjek, nikako!

Radeći taj plemeniti posao i povezujući se sa različitim ljudima svaki dan, shvatila sam da je poštenom čovjeku najviše potrebna ljubav i dobrota i sjetila se toliko puta riječi Jovana Dučića o tome kako šačica dobrih sačuvala ovaj svijet. U djelu „Blago cara Radovana“, Dučić piše  -„ Broj dobrih je tako malen, da je pravo čudo kako ih ovi rđavi ne pojedu... Međutim, onim dobrim pripada dužnost da od rđavih brane ne samo sebe, nego i ideal o dobrom... Zato će biti spaseno ljudstvo kada bude razumelo da je svagdašnji dobar čovek u stvari jedan svakidašnji heroj.“

Da li će nas biti dovoljno i dalje... Da li ćemo imati snage?  

Ne želim više nikoga da motivišem i fasciniram. Ne želim da se hvalim kako imam vještine koje nemam i kako govorim više jezika, mada istovremeno učim dva. Ali ja s ponosom mogu da Vam kažem da znam maternji, da ga volim, da ga čuvam i njegujem, znam i latinski. Učim i njemački. Za svaki slučaj. Ali praviti se englez ne znam. Znam da ništa ne znam. Više ne znam ni ono što znam, a mislila sam da znam mnogo.

Neću više nikoga da impresioniram. Za one koji su zaslužili, to radim svakog dana, dajući našim životima smisao sa samo dva metka koja uvijek pogode metu – ljubav i dobrota. Nikad od te municije nisam odustala, te neću ni sad. Jer, nemamo mi veći adut od toga na ovom našem kratkom putovanju. Dati životu smisao, to je moj cilj, želim da bude i njihov, naš.  

Ko će mene motivisati, ko će meni obećati da će svaki pojedinac u ovoj državi dobiti šansu? Ko će mene motivisati da vjerujem kako ovaj život i dalje vrijedi živjeti, da će barem nešto biti na svom mjestu, da me neće zloupotrijebiti? Ko će mene motivisati i reći da je baš njegova firma zaslužila da čovjek poput mene u njoj radi i daje sve od sebe? Ko će meni obećati da će biti pošten, dosljedan i da me je vrijedan? Obećala sam sebi da više nikad neću robovati onima koji iskorištavaju druge, bestidno se bogateći i kiteći ordenjem tuđeg izgaranja.

Loš čovjek, kurva, prodana duša, licemjer i poltron, ja nikad neću biti i nikoga više ne želim impresionirati! Jer ovdje je bitno sve ono što nije bitno. Takođe, sve ono što je nebitno, je najvažnije. Ne uspjeti u takvom sistemu, za mene je kompliment! Toliko puta pomislim kako nisam za ovog svijeta, a onda sebi kažem bolje je da je tako, dokle god oni bitni kažu „doklen“ i dok god je javna tajna da se posao u velikim ustanovama plaća. Ja ga neću platiti. Ionako još jedino vazduh koji dišem nisam platila.

Vjerujući u Boga, u to da se sve dešava sa nekim razlogom i smislom i vjerujući da će se on kad-tad ponovo pojaviti i napraviti reda na ovoj uzavreloj planeti, koja prijeti da bude uništena od onih kojima je data na čuvanje, nastavljam dalje... Pokazujući djeci kojom sam okružena i koju volim, kako treba. Jednako onako kako su moji roditelji pokazivali meni.

Padaju mi na pamet i riječi iz poeme Matije Bećkovića... „Ako smo dovde doćerali, da bi tu stali, džabe smo se ćerali!“ Ćeraćemo se još, itekako ćemo se ćerati, ali odustati nećemo.

Dok god naše oružje budu glupe izlizane floskule i pametovanje uprazno, ova država će biti ista. Dok god budemo prodavali sebe i kupovali ćumur i ćevape za 1. maj, makar sve u nama vrištalo na promjenu, tako će nam biti... Moja namjera je bila, ako se neko zapita, da se barem neko probudi i shvati da može drugačije, bolje, ljepše i poštenije. Dosadilo mi je da ti pametuju manje pametni, da te s visine gledaju manje vrijedni... I da ti se „veliki“ svete i podapinju nogu, misleći da si im nešto dužan, jer si se drznuo da im okreneš leđa, a tako si mali... Kako si mogao?!

Sve što radimo ostavlja traga na ovom društvu. Molim se Bogu da to shvatimo. Čuvajmo se izgaranja za nekoga, ili dok to neko čini za nas, da nam se kao bumerang ne vrati na djeci... da nam se svima ne vrati, a vraća nam se...

Kažu da nije bitno koliko smo vremena sa nekim proveli, nego šta smo mu donijeli i kako se on osjećao u našem društvu. Taj osjećaj je bitan. Isto je i sa životom. Nije važno koliko ćemo trajati, nego šta ćemo svijetu dati.

Iako bih po trenutnom stanju na terenu, trebalo da se osjećam poraženo, gle... Možda po prvi put u životu  i pored svega, ja shvatam da to nisam. Naprotiv, osjećam ponos kao nikad ranije... Jer hrabro sa 50 godina krećem ispočetka, učeću svoju djecu da nikad nije kasno i da se zauzmu za sebe i za ono do čega im je stalo.

Jer nikoga više ne želim da motivišem i impresioniram, pa da me gladan i nezasit potapše po ramenu i kao vampir namiriše i isisa moju krv, snagu iz mene i posluži se mojom dobrotom. Kad te ne mogu klonirati, onda testiraju tvoju izdržljivost, nesvjesni da strah od gladi tako ne prolazi. Vještačka inteligencija je tu, ali jeb**a, nema dušu. Zato bi ovi nezasiti da uzmu tvoju, nesvjesni da im je nikad nećeš dati. Barem ja neću.  

Što bi rekao Ljubivoje Ršumović – „Domovina se brani lepotom i čašću i znanjem, domovina se brani životom i lepim vaspitanjem...“

Ali ne domovina u kojoj se ljudima oduzima dostojanstvo. Takva ih nije dostojna. I tada čovjek zaboravi na lijepo vaspitanje, dosadi mu da ćuti i počne da govori i psuje...

Možda ima nade... Samo je pitanje koliko smo posvećeni i kadri. Koliko smo spremni da volimo, štitimo, čuvamo. Nismo se baš pokazali. Pojedinac nam strada, strada nam ćelija društva. Država strada zbog onih koji su gladni. A mi pišemo motivaciona pisma bez odgovora, ne vjerujući u njih, tačnije, unaprijed znajući da smo izgubili. Samo je pitanje šta. Domovina se brani i ljubavlju, dobrotom, predanošću, poštenjem ili je možda moja majka imala pravo još onomad davno kad smo razgovarale o ljudima praveći ručak. Bila sam klinka tek, a zapamtila sam kako mi je zabrinuto rekla da bih se mogla patiti u životu, jer se stalno borim za ideale u koje društvo sve manje vjeruje. Bog mi je svjedok da bih voljela da nije bila u pravu... Ali...

Ja ću i dalje imati pune ruka posla i zaposlena i „besposlena“, biću najbolji roditelj, najbolja kćerka, sestra, tetka, prijatelj, veliki čovjek...

Na kraju...

„Šta to lijepo ima obraz uprljan sa flekom i zašto sa tugom gledam za čovjekom.“ (Miladin Šobić)

...

                                                                                                                          

V. T. M.