Putevi...
Zauvijek pamtimo onaj prvi od kojeg je sve krenulo.
Onaj kojim smo koračali bezbrižno, misleći kako je čitav svijet samo naš. I bez
obzira na to kojim smo putem u nekom trenutku krenuli i da li smo pronašli onaj
svoj, taj prvi se ne zaboravlja.
Naš život satkan je od puteva. Ponekad tačno znamo kuda idemo, čak iako
ne stignemo tamo gdje smo se zaputili. Ponekad putujemo stihijski, nemajući
pojma o konačnom cilju i odredištu, a stignemo baš tamo gdje smo željeli biti.
Čudno je to sa putevima. Izvijugali su se, isprepleli, u čvor svezali,
otvorili, u ćorsokak pretvorili. Ali ima
onaj jedan na kojem je sve moguće, čak i kad je nemoguće i čiju svaku stopu
znaš.
I nema veze koliko je vremena prošlo, šta se u međuvremenu dogodilo, da
li si zalutao ili si snove ostvario, on ti poručuje da je život čudo, zajedno
sa tobom u njemu i daje ti osjećaj sigurnosti potreban svakom od nas.
Ponekad poželiš da se vratiš. A najljepše je vratiti se u vrijeme kada priroda se budi... kao da se novi život rađa. Poželiš tada da duboko u sebi
osjetiš onaj poznati mir i onu snagu iz njega proizašlu. Blagoslov je imati to poznato
mjesto na kome si svoj, jer to su ona magična odredišta koja nadilaze sva
ostala i čine se bezvremenskim.
To je ono mjesto na koje kad dođeš,
odjednom lakše dišeš, otkucaji srca postaju sporiji i kucaju u tvom ritmu,
osmijeh se ničim izazvan pojavi na licu i ti si srećan. Toplina ti dušom
zavlada i sve drugo prestaje da bude bitno. Jer, kod kuće si. A tamo je sve
tvoje. I drvo je tvoje i trava i cvijeće i sunce, nebo, ptičice, leptiri, kap
kiše… sve je tamo tvoje, sve. Samo jedno
mjesto na svijetu je ono na kome je sve drugačije, zato što je isto. Možda ne
stvarno, ali u nama svakako jeste. I to je veoma važno. Jer bez toga bi svako
mjesto moglo da se nazove domom.
Ako ikad zalutaš, u svoje puteve posumnjaš, zaboraviš odakle si krenuo,
ako ikad zaboraviš ko si, samo se vrati, makar i ne otišao tamo. Zažmiri,
zamisli, osjeti, prepusti se, diši, zagrli, oprosti, voli, dozvoli sebi da se
kući (sebi) vratiš...
