Znate ono kad djecu pitate koliko imaju godina, a oni onako važno dignute glave kažu šest, a imaju pet i kusur dana. Pa se mi onda pitamo zašto zaokružuju djeca, zašto tako trče da porastu? I mi smo to radili. Samo smo možda zaboravili. Sva djeca to rade tokom djetinjstva. Sva djeca vole da budu važna, velika, da ih se ubraja, pita, da se izraze, da kažu i dokažu. Sva djeca bi da porastu veeelikaaa, da budu ozbiljna i jedinstvena kao što i jesu.
A znate li ono kad dođete u četrdeset drugu, u petu deceniju, pa vas neko pita koliko godina imate, a vi se snebivate, pa umanjujete, pa kažete četrdeset jednu ili četrdeset. Malo je onih koji će olako zaokružiti, koji će reći tačno, malo je onih koji će se odvažiti da kažu da su na pragu pete decenije svog života. Blago toj nekolicini. Bravo za njih! A nema to nikakve veze sa godinama. Ne.
Koga briga za godine?!
Koga briga da li imaš četrdeset ili četrdeset pet, koga briga na pragu koje si decenije? Imaš koliko imaš, i to je to. Ali i nije. Svijest je ta koja je bitna. Svijest o sebi i svijetu oko sebe. Svijest o postignućima, ostvarenjima, o zadovoljstvu, svemu. Ako svijesti nema, kao da nema ni nas, imali mi šest ili šezdeset šest godina.
A mi. Mi uglavnom znamo da ništa ne znamo. Razvukli se kao žvakaća guma po svom životu, pa se otežemo i rastežemo, a što se mi više otežemo i rastežemo, to nam se život sve više skuplja. Kao kad smo dugo žvakaću gumu po ustima razvlačili, pa nam se skupe usta. Kao ta skupljena usta, skupili nam se životi, skučili, postali tijesni, pa bi mi sve nešto umanjivali, ublažavali, uljepšavali. Samo da nam do svijesti ne dođe kako smo loše kontemplirali, kako smo loše realizovali ono što smo naumili kad smo kao mali htjeli pokazati kako smo veliki.
Zna dijete sa nepunih šest da je rođeno i došlo da bude veliko, pa uvećava godine. A mi se sa četrdeset i kusur stisli, stegli, skupili, sakrili, pa umanjujemo godine, ne bismo li dobili još malo vremena. A dobićemo šipak! Zna to dijete u nama koje smo davno sahranili. Mi ne znamo. I nikad nećemo znati. Ako ga ponovo ne probudimo u sebi. Koga? Dijete. Sebe. Nas. Ako svjesni ne budemo kročili kroz svaki trenutak života, znajući da nam je vrijeme ograničeno. Jebote, koliko nam to vremena treba da shvatimo da vrijeme prolazi?!
Koga briga za godine?!
Kad živiš svaki trenutak svjestan istog, kad daš sve od sebe za sebe i svijet oko sebe, koga briga!? Koga briga za godine, život je taj koji je bitan! Ono kad ti je ugodno u sada, u pogledu u retrovizor, pogledu u sutra... Ono kad znaš da si veliki, iako si mali.
A znate li ono kad dođete u četrdeset drugu, u petu deceniju, pa vas neko pita koliko godina imate, a vi se snebivate, pa umanjujete, pa kažete četrdeset jednu ili četrdeset. Malo je onih koji će olako zaokružiti, koji će reći tačno, malo je onih koji će se odvažiti da kažu da su na pragu pete decenije svog života. Blago toj nekolicini. Bravo za njih! A nema to nikakve veze sa godinama. Ne.
Koga briga za godine?!
Koga briga da li imaš četrdeset ili četrdeset pet, koga briga na pragu koje si decenije? Imaš koliko imaš, i to je to. Ali i nije. Svijest je ta koja je bitna. Svijest o sebi i svijetu oko sebe. Svijest o postignućima, ostvarenjima, o zadovoljstvu, svemu. Ako svijesti nema, kao da nema ni nas, imali mi šest ili šezdeset šest godina.
A mi. Mi uglavnom znamo da ništa ne znamo. Razvukli se kao žvakaća guma po svom životu, pa se otežemo i rastežemo, a što se mi više otežemo i rastežemo, to nam se život sve više skuplja. Kao kad smo dugo žvakaću gumu po ustima razvlačili, pa nam se skupe usta. Kao ta skupljena usta, skupili nam se životi, skučili, postali tijesni, pa bi mi sve nešto umanjivali, ublažavali, uljepšavali. Samo da nam do svijesti ne dođe kako smo loše kontemplirali, kako smo loše realizovali ono što smo naumili kad smo kao mali htjeli pokazati kako smo veliki.
Zna dijete sa nepunih šest da je rođeno i došlo da bude veliko, pa uvećava godine. A mi se sa četrdeset i kusur stisli, stegli, skupili, sakrili, pa umanjujemo godine, ne bismo li dobili još malo vremena. A dobićemo šipak! Zna to dijete u nama koje smo davno sahranili. Mi ne znamo. I nikad nećemo znati. Ako ga ponovo ne probudimo u sebi. Koga? Dijete. Sebe. Nas. Ako svjesni ne budemo kročili kroz svaki trenutak života, znajući da nam je vrijeme ograničeno. Jebote, koliko nam to vremena treba da shvatimo da vrijeme prolazi?!
Koga briga za godine?!
Kad živiš svaki trenutak svjestan istog, kad daš sve od sebe za sebe i svijet oko sebe, koga briga!? Koga briga za godine, život je taj koji je bitan! Ono kad ti je ugodno u sada, u pogledu u retrovizor, pogledu u sutra... Ono kad znaš da si veliki, iako si mali.
Нема коментара:
Постави коментар