Greške su posljedica ljudskog stanja i predstavljaju suštinski element učenja putem pokušaja i greške. Neke greške su ozbiljnije od drugih; neke nije moguće ispraviti. Najviše nezadovoljstva izaziva ponavljanje iste greške. To se posebno vidi u biranju intimnih partnera. Neko je rekao da drugi brak predstavlja pobjedu nade nad iskustvom. Očekivali biste da pouke prvog olakšavaju proces biranja za drugi brak. Nažalost, stopa neuspjeha drugog braka prelazi 50 odsto, kolika je u prvom, mladalačkom braku.
Iza tih brojeva se krije činjenica da smo i u četrdesetoj i u dvadesetoj godini isti ljudi, i u filozofskom smislu i po svom ponašanju. To ne znači da u međuvremenu ništa nismo naučili. Zapravo, u tom razdoblju većina ljudi završi škole i pronalazi uspješno zanimanje. Ali, nismo stekli dovoljno uvida u vlastitu ličnost i nismo odgovorili na pitanje zašto biramo upravo određene ljude.
Proces učenja ne sastoji se toliko u gomilanju odgovora, nego u smišljanju pravih pitanja. Zato se psihoterapija i provodi u obliku pitanja i odgovora. Mnogi misle da je riječ o varci kojom terapeut vodi klijenta u određenom smjeru, ali nije tako. Psihoterapija je zajedničko istraživanje, ispitivanje motiva i obrazaca razmišljanja i ponašanja, pokušaj povezivanja uticaja iz prošlosti sa sadašnjim idejama o onome što želimo i kako bismo to mogli ostvariti.
Velikim dijelom ljudskog ponašanja upravljaju namjere koje se nalaze ispod nivoa svijesti. S obzirom na to da o sebi volimo da mislimo kao o razumnim ljudima, čiji svaki postupak ima razumno objašnjenje, uznemirujuće je priznati da veliki dio našeg uobičajenog ponašanja određuju potrebe, želje i iskustva kojih smo samo nejasno svjesni i koji su povezani s iskustvima iz prošlosti, često iz djetinjstva. Na primjer, »zaboravljanje« možemo shvatiti kao komentar nesvjesnog dijela ličnosti o onome što smo zaboravili. Zašto stomatološke ambulante redovno pozivaju svoje pacijente kako bi ih podsjetile na termine? Zato što je za većinu ljudi odlazak kod stomatologa neugodno iskustvo. Zato je uobičajeno da ljudi »zaboravljaju« takve sastanke. Ako zaboravljamo i druge stvari - rođendane, godišnjice, imena, obećanja - moguće je otkriti nesvjesne stavove koje bismo teško mogli otvoreno priznati.
Na isti način biramo društvo. Gotovo svaki postupak je izraz našeg mišljenja o sebi. Malo je postupaka koji su u smislu samopoštovanja »neutralni«. Pacijentima često govorim da se to mjerilo može primjeniti na svaku važnu životnu odluku: određenije govoreći, kako se osjećam dok sam s tom osobom? Možemo li reći, kao Jack Nicholson u filmu Što više to bolje (As Good as It Gets): »Zbog tebe želim biti bolji čovjek«?
Ponovljene greške najuočljivije su u porodičnim sukobima koji se odigravaju uvijek iznova; kao da smo ih dugo uvježbavali. Kada mi neko opiše porodičnu svađu ili bračni sukob, pitam: »Šta ste mislili, kako će se razgovor odvijati nakon takvih vaših riječi?« Ako ispitujete čitav sukob, u gotovo svakom možete pronaći primjedbu, kritiku ili direktnu uvredu na koju je druga osoba reagovala predvidivim neprijateljstvom. Na primjer, nedavno mi je pacijent rekao da je, kada mu se supruga rano ujutro na nešto požalila, viknuo: »Prestani cmizdriti!« Naravno, nakon toga im je dan bio upropašten. Kad ih pitam zašto moraju reći nešto što vodi svađi, često odgovaraju obrambeno ili osvetnički: »Imam li pravo da se branim?«
Iznenađuje što i najbliskiji odnosi u našem životu vremenom postaju borba za moć - pretvaramo se u intimne neprijatelje. Nestaje osjećaj zajedničke sudbine; zamjenjuje ga svakodnevna borba u kojoj je ulog, čini se, opstanak samopoštovanja, a ugrožava ga osoba koja nas najbolje poznaje. Ko bi želio živjeti takvim životom, u stanju neprestane napetosti i takmičenja za nešto čega ni sami učesnici nisu svjesni? Pa ipak, kada od ljudi zatražim da prestanu iznositi omalovažavajuće primjedbe koje su u korijenu većine bračnih sukoba, odgovornost za promjenu prebacuju na drugog partnera; to me podsjeća na međunarodne sukobe u
kojima svi žele mir, ali niko ne želi prvi prekinuti s odmazdom, plašeći se da će biti izloženiji napadu. U srži takvog skepticizma krije se nepovjerenje.
Tako je u mnogim odnosima. »Šta možete izgubiti ako pokušate prvi uvesti promjene?« pitam u sličnim situacijama. Često dobijem ovakav odgovor: »Koliko bih se dugo trebala truditi?« Bolji bi glasio: »Zašto bih živjela s osobom kojoj ne vjerujem?« Međutim, takvo se pitanje rijetko kad postavlja, s obzirom na to da bi na površinu iznijelo razloge zbog kojih ljudi godinama žive u nesretnim odnosima: novac, briga o djeci, strah od usamljenosti i, jednostavno, nepokretnost. Tužna je činjenica da većina ljudi gotovo i ne očekuje sreću. Kao da su tu zamisao prebacili u carstvo mita koje im je, poput vjere u Djeda Mraza i Zubić-vilu, uništilo životno iskustvo. Svaki tračak radosti smatraju romantičnim idealom koji podstiče zabavna industrija, koji nema nikakve veze s njihovim životom, kao ni kuće od milion dolara ili privatni avioni. Takva obeshrabrenost je najveća prepreka promjenama, s obzirom na to da se od ljudi ne može očekivati da će prihvatiti emocionalni rizik pokušavajući ostvariti ciljeve koje smatraju neostvarivim.
Podsticanje ljudi na promjene podstiče nadu i kod terapeuta. Koliko god ljudi bili cinični u pogledu poboljšanja vlastitog života, za djecu žele bolje uslove. Kako bih naveo ljude da iskušaju nešto novo, često se pozivam na tu želju. Podsticaj predstavlja uobičajeno vjerovanje da većinu onoga što znaju o životu djeca nauče posmatrajući roditelje. Tom idejom se koristim pokušavajući uvjeriti ljude da djeci primjerom pokažu što je blagost i tolerancija te kako se mogu rješavati sukobi. Važno je načelo ponovljenog ponašanja koje dovodi do predvidivih rezultata. Većina ljudi je dovoljno upoznata s eksperimentalnom metodom i načelom uzroka i posljedice; ako njihovi postupci u prošlosti nisu donijeli zadovoljavajuće posljedice, možda je vrijedno razmisliti o novom pristupu. Obraćam im se na pragmatičan, a ne teoretski način: »Nemam odgovore koji bi vrijedili za svaki odnos; vjerujem u ono što funkcioniše. Ono što vi sada radite nije funkcionalno. Zašto ne biste pokušali nešto drugo?«
Iz knjige "Prerano stari, prekasno mudri" - Gordon Livingston
Iza tih brojeva se krije činjenica da smo i u četrdesetoj i u dvadesetoj godini isti ljudi, i u filozofskom smislu i po svom ponašanju. To ne znači da u međuvremenu ništa nismo naučili. Zapravo, u tom razdoblju većina ljudi završi škole i pronalazi uspješno zanimanje. Ali, nismo stekli dovoljno uvida u vlastitu ličnost i nismo odgovorili na pitanje zašto biramo upravo određene ljude.
Proces učenja ne sastoji se toliko u gomilanju odgovora, nego u smišljanju pravih pitanja. Zato se psihoterapija i provodi u obliku pitanja i odgovora. Mnogi misle da je riječ o varci kojom terapeut vodi klijenta u određenom smjeru, ali nije tako. Psihoterapija je zajedničko istraživanje, ispitivanje motiva i obrazaca razmišljanja i ponašanja, pokušaj povezivanja uticaja iz prošlosti sa sadašnjim idejama o onome što želimo i kako bismo to mogli ostvariti.
Velikim dijelom ljudskog ponašanja upravljaju namjere koje se nalaze ispod nivoa svijesti. S obzirom na to da o sebi volimo da mislimo kao o razumnim ljudima, čiji svaki postupak ima razumno objašnjenje, uznemirujuće je priznati da veliki dio našeg uobičajenog ponašanja određuju potrebe, želje i iskustva kojih smo samo nejasno svjesni i koji su povezani s iskustvima iz prošlosti, često iz djetinjstva. Na primjer, »zaboravljanje« možemo shvatiti kao komentar nesvjesnog dijela ličnosti o onome što smo zaboravili. Zašto stomatološke ambulante redovno pozivaju svoje pacijente kako bi ih podsjetile na termine? Zato što je za većinu ljudi odlazak kod stomatologa neugodno iskustvo. Zato je uobičajeno da ljudi »zaboravljaju« takve sastanke. Ako zaboravljamo i druge stvari - rođendane, godišnjice, imena, obećanja - moguće je otkriti nesvjesne stavove koje bismo teško mogli otvoreno priznati.
Na isti način biramo društvo. Gotovo svaki postupak je izraz našeg mišljenja o sebi. Malo je postupaka koji su u smislu samopoštovanja »neutralni«. Pacijentima često govorim da se to mjerilo može primjeniti na svaku važnu životnu odluku: određenije govoreći, kako se osjećam dok sam s tom osobom? Možemo li reći, kao Jack Nicholson u filmu Što više to bolje (As Good as It Gets): »Zbog tebe želim biti bolji čovjek«?
Ponovljene greške najuočljivije su u porodičnim sukobima koji se odigravaju uvijek iznova; kao da smo ih dugo uvježbavali. Kada mi neko opiše porodičnu svađu ili bračni sukob, pitam: »Šta ste mislili, kako će se razgovor odvijati nakon takvih vaših riječi?« Ako ispitujete čitav sukob, u gotovo svakom možete pronaći primjedbu, kritiku ili direktnu uvredu na koju je druga osoba reagovala predvidivim neprijateljstvom. Na primjer, nedavno mi je pacijent rekao da je, kada mu se supruga rano ujutro na nešto požalila, viknuo: »Prestani cmizdriti!« Naravno, nakon toga im je dan bio upropašten. Kad ih pitam zašto moraju reći nešto što vodi svađi, često odgovaraju obrambeno ili osvetnički: »Imam li pravo da se branim?«
Iznenađuje što i najbliskiji odnosi u našem životu vremenom postaju borba za moć - pretvaramo se u intimne neprijatelje. Nestaje osjećaj zajedničke sudbine; zamjenjuje ga svakodnevna borba u kojoj je ulog, čini se, opstanak samopoštovanja, a ugrožava ga osoba koja nas najbolje poznaje. Ko bi želio živjeti takvim životom, u stanju neprestane napetosti i takmičenja za nešto čega ni sami učesnici nisu svjesni? Pa ipak, kada od ljudi zatražim da prestanu iznositi omalovažavajuće primjedbe koje su u korijenu većine bračnih sukoba, odgovornost za promjenu prebacuju na drugog partnera; to me podsjeća na međunarodne sukobe u
kojima svi žele mir, ali niko ne želi prvi prekinuti s odmazdom, plašeći se da će biti izloženiji napadu. U srži takvog skepticizma krije se nepovjerenje.
Tako je u mnogim odnosima. »Šta možete izgubiti ako pokušate prvi uvesti promjene?« pitam u sličnim situacijama. Često dobijem ovakav odgovor: »Koliko bih se dugo trebala truditi?« Bolji bi glasio: »Zašto bih živjela s osobom kojoj ne vjerujem?« Međutim, takvo se pitanje rijetko kad postavlja, s obzirom na to da bi na površinu iznijelo razloge zbog kojih ljudi godinama žive u nesretnim odnosima: novac, briga o djeci, strah od usamljenosti i, jednostavno, nepokretnost. Tužna je činjenica da većina ljudi gotovo i ne očekuje sreću. Kao da su tu zamisao prebacili u carstvo mita koje im je, poput vjere u Djeda Mraza i Zubić-vilu, uništilo životno iskustvo. Svaki tračak radosti smatraju romantičnim idealom koji podstiče zabavna industrija, koji nema nikakve veze s njihovim životom, kao ni kuće od milion dolara ili privatni avioni. Takva obeshrabrenost je najveća prepreka promjenama, s obzirom na to da se od ljudi ne može očekivati da će prihvatiti emocionalni rizik pokušavajući ostvariti ciljeve koje smatraju neostvarivim.
Podsticanje ljudi na promjene podstiče nadu i kod terapeuta. Koliko god ljudi bili cinični u pogledu poboljšanja vlastitog života, za djecu žele bolje uslove. Kako bih naveo ljude da iskušaju nešto novo, često se pozivam na tu želju. Podsticaj predstavlja uobičajeno vjerovanje da većinu onoga što znaju o životu djeca nauče posmatrajući roditelje. Tom idejom se koristim pokušavajući uvjeriti ljude da djeci primjerom pokažu što je blagost i tolerancija te kako se mogu rješavati sukobi. Važno je načelo ponovljenog ponašanja koje dovodi do predvidivih rezultata. Većina ljudi je dovoljno upoznata s eksperimentalnom metodom i načelom uzroka i posljedice; ako njihovi postupci u prošlosti nisu donijeli zadovoljavajuće posljedice, možda je vrijedno razmisliti o novom pristupu. Obraćam im se na pragmatičan, a ne teoretski način: »Nemam odgovore koji bi vrijedili za svaki odnos; vjerujem u ono što funkcioniše. Ono što vi sada radite nije funkcionalno. Zašto ne biste pokušali nešto drugo?«
Iz knjige "Prerano stari, prekasno mudri" - Gordon Livingston
Нема коментара:
Постави коментар