Moj radijski život

E, da vidimo prije svega, kako je to počelo... 

 

 

Možda još davno u Zenici, na podu moje sobe, slušajući naš CD radio. Ljubav prema radiju i učenje uz njega, podrazumijevali su se. Slušanje noćnog programa, zabava i smijeh. A tek nastojanje da naštimaš kasetu, kako bi snimio omiljenu pjesmu, a onda voditelj progovori... (nove generacije neće imati pojma šta to znači, ali im možemo ispričati:) Ne znam da li je bilo nečega u tom odrastanju uz radio. Ali znam da sam se, godinama kasnije, zahvaljujući mom drugu, koji me je prijavio, našla na toj audiciji... 

Jeste se na početku činilo kao da je niotkuda. Ali ako se bolje pogleda u retrovizor, veza sa djetinjstvom, slušanjem radija, pisanjem, sricanjem i govorništvom, bila je tu. Početak je bio i alternativa, pomalo i moranje da, u poslijeratnom ludilu daleko od roditeljskog doma i podrške, preživiš. Kasnije se ispostavilo da je to bio i dar... 

Audicija, nas preko 20. Rekli su mi da sam samo ja "prošla". Mikrofon je tvoj. Kako moj, Bože, šta da kažem?! Početak je, kao što to obično biva, bio trapav i nesiguran... Ali talenat, želja, volja, istrajnost, učenje, rast, bili su jači. Dan po dan... Svakodnevno učenje, priprema, uvjeravanje da mogu, umijem i znam.

Ono što tada nisam znala, jeste da će radio postati moja druga kuća, a mikrofon moj način da kažem sve ono što sam mislila da treba. Posebno kad su prestali da mi govore šta je to. A prestali su u jednom trenutku. Nisam ni slutila da će radio obilježiti polovinu mog života i dobrim dijelom ga oblikovati.

Prva radio stanica je bio (radio koji ćemo za potrebe ovog teksta nazvati) Radio Početak, to je bilo kretanje u medijski svijet, koji tada nije znao za kompjuter, pametni telefoni su tek stidljivo ulazili u upotrebu, a internet je bio nepoznanica. Skupljaj materijal kao vjeverica, krpi, sastavljaj, kreiraj... 

 

Uslijedio je (dajmo mu ime) Radio Napredak, na kojem smo se polako prebacivali na novi radijski mod. Kompjuter, internet, pametni telefon, privikavanje na novi sistem rada, obuke... Osjećalo se, nakon nekog vremena, da i radio i mi nekako lakše dišemo, da imamo veće mogućnosti, sve je djelovalo lakše...

 

A potom "pokušaj" na (kako ćemo ga zvati u nastavku) Glavnom radiju. Bio je to poznati gradski radio, pa mi je to tada bilo veliko kao kuća. Jedva sam disala, noć prije nisam spavala od uzbuđenja, treme i straha. Da sam znala šta će uslijediti, nisam sigurna da bih se sutradan tamo pojavila. Audicije na Glavnom radiju nisu bile klasične, uglavnom su to bila javljanja na oglas ili dolazak po preporuci. 

 

Dođoh, isprepadah se gledajući u vlasnika, tog zanesenog čudaka i vizionara, bivšeg golmana, sa neprestanim porivom da bude direktan, da skenira, šokira, ismijava, provocira. Pričajući o radiju koji me je tada podsjećao na svemirski brod, ustajao bi, baš kao da brani gol na kojem je godinama stajao. 

 

"Prošla" sam, što je značilo početak muke i rada na sebi. Bilo je i suza, u jednom trenutku sam mislila da sam završila i prije nego što sam počela... a onda sam se izborila za to da pročitam jedne vijesti. Zazvonio je čuveni zeleni telefon sa brojčanikom, rezervisan samo za njegove pozive.  - "Ko je pročitao vijesti?" "Vesna." "Ona ostaje..." 

 

Tada sam shvatila da u životu ponekad trenuci odlučuju, kao i da je odgovornost ljudi koji ti ukazuju povjerenje i čiju kuću treba da predstavljaš, sasvim razumljiva i jasna. Ali isto tako je jasno da u nekom momentu obostrano poštovanje treba da dominira.

I tako... Uslijedile su godine rada, učenja, ali i pritiska, koji je znao biti parališući. Gutale su se knedle, glas se tanjio, ali se nije odustajalo. Volio je sastanke na kojima je govorio da ni glas, ni dikcija, ništa nije važno, ako si samo spiker. Moraš više. Tu je bio u pravu, znajući da upravo to donosi slušanost. 

 

Glavnom radiju nisu trebali spikeri, morao si biti voditelj, a kakav, to moraš znati sam, obrazujući se, informišući i čitajući. Ali samo ako u sve to kao mirođiju dodaš sebe, svoju ličnost i autentičnost. Dati ljudima ono što im je blisko, biti prirodan i svoj, značilo je biti i njihov, a to je bila suština.  

 

Danas odgovorno mogu da kažem da smo samo nas nekoliko uspjeli da budemo voditelji, jer smo bili još i neposredni, opušteni. To je bio ključ, ako si znao mjeru. Većina bi tu stala i nije mogla dalje. Prava je šteta što imamo toliko radio stanica, ali nijednu školu u kojoj bi se učilo voditeljskim vještinama. Kakva bi to sreća bila za mlade naraštaje, ali, hajde Vesna, ne zanosi se opet...

Voditelj je bio neko ko može sve. Barem je na Glavnom radiju tako bilo. Morao si znati da napraviš vijesti i da ih pročitaš, pripremaš emisije, razgovaraš sa gostima, sa ljudima svih profila, od čistačice do predsjednika, da pripremaš program i vodiš ga sam satima, da snimaš reklame. Čuveni multitasking je bio svakodnevna stvar. Stres do plafona... Malo je onih koji su mogli sve to, ali bilo nas je. Ja sam i danas ponosna na nas.

Biti na Glavnom radiju, značilo je biti u ekipi najboljih. Dalje od toga u Banjaluci nije moglo, a Bogami ni šire. On je bio nešto kao čistilište za voditelje. Uspijevaš ili padaš. Sredina je bila rijetka.

 

Glavni radio prvi put, pa odlazak. Glavni radio drugi put. Opet odlazak...

 

Potom su me gotovo molili da se vratim, što se obično ne dešava... Rekoh sebi, hajde vrati se i daj sve od sebe da budeš ono što možda nikad nisi bila, jer si se plašila. Voditelj do daske. Hajde pokaži da možeš. Obećani su i neki novi, bolji, uslovi...

I taj treći put je bio preloman. To sada znam. Postala sam i više nego što sam od sebe očekivala. Pravi radijski maratonac. Moram da priznam da sam upravo tih poslednjih nekoliko godina najviše uživala. To se nije moglo sakriti. Slušanost je rasla, ja više nisam bila pod pritiskom. Možda samo utoliko da se adekvatno pripremam za svaki novi dan i da na sve to budem kreativna do maksimuma. Po dolasku na posao, još pripreme, pa u studio. 

 

Imala sam tamo i svoje "radne" patike koje bih obuvala, kao da idem na trčanje. Trebala mi je udobna obuća da bih mogla da odstojim 7 sati programa, da ga odšetam, otplešem, da svakim pokretom sama sebi dam novi priliv energije koja mi je bila neophodna... Barska stolica u blizini, služila je samo za kratak predah od stajanja.

Sreća radijskog posla za mene je bila u tome što si nevidljiv. Sve što imaš je ono što si ljudima rekao i oni su to jasno čuli. Nema laži, nema prevare. Nekoliko puta sam iskoračila iz studija, radeći promocije knjiga, vodeći neke zabavne sadržaje, kratkotrajno i emisiju iz svijeta filma... Sve su to bili honorarni, jednokratni, povremeni ili kratkotrajni angažmani. Interesantno je da su me oni još čvršće vezali za radio. Sreća je bila u udobnosti koja je davala zamah onome što je najbitnije, a to je samo ono što se izgovori i pošalje u eter.

Trebalo je da prođu godine i da "porastem" kako bih shvatila da nisam tu kako bih se uklopila. Uklapanje je bilo smetnja mom izražaju. Shvatila sam da poslije toliko godina treba da budem samo svoja, vodeći se osjećajem šta treba da radim kako bih to postigla.

 

Bilo je interesantno da je nestao bilo kakav uticaj na moj rad. Imala sam pravu malu autonomiju i više nisam "šetala" po studijima i programima, a bilo ih je 4. Studio broj dva je bio moj radni prostor. Mikseta, dva računara, telefon, mikrofon, slušalice i čuveni kolega (neka za potrebe teksta bude) Vrač koji je pripremao muziku (tonac i muzički urednik). 

 

Sa druge strane čitava armija slušalaca, među kojima mnogo aktivnih učesnika u kreiranju programa. Ponekad je to bilo pravo žongliranje i hod po tankoj žici, vremenski deficit, žurba, toliko situacija u kojima je trebalo uklopiti sve... Red priče, muzike, reklama, poruka, vijesti, ali sve tako da ima smisla... Nekad je djelovalo nemoguće, ali je uspijevalo. Doduše i uz poneki lapsus i smijeh... Često nisam stizala da jedem i odem u WC. Znalo je biti gotovo komično, cupkanje i odgađanje izlaska iza tapaciranih vrata, gdje više ništa nije bilo isto. Ponekad bih izlaskom izgubila nit...

To je bila magija druženja ljudi iz čitavog svijeta, koji su željeli da čuju šta ja to imam da im kažem (moja majka bi rekla da im nije bilo lako:). Imali su običaj reći kako im dan ne može početi bez mog "dobro jutro"... A toliko toga su imali da kažu i oni meni. Nije nedostajalo smijeha i humora, kao načina da se životu da više smisla. To više nije bio posao. To je bio fenomen svakodnevnog sastajanja, druženja i rastajanja do sutra. A sutra ispočetka, na makar malo bolji i kvalitetniji način. 

 

I tako godinama, gradeći nešto što bi svako poželio da mu se desi u jednom poslu i životu. Da gradeći profesionalni put, to ne bude samo njemu na korist, nego da to usreći i dodirne mnoštvo ljudi. 

Radeći godinama, shvatila sam da svakom normalnom čovjeku treba ljubav, pažnja, podrška, to da ga neko čuje i razumije. Svako od nas želi da bude poštovan, voljen, saslušan... Kad sam to shvatila, upravo to je i bila okosnica naših druženja - služili smo jedni drugima. Da ne govorim o posjetama, poklonima, fotografisanjima, kao i o nekolicini onih koji su postali moji prijatelji.

Slavili smo dva Božića, dvije NG, Uskrs i Vaskrs, Ramazanski i Kurban Bajram, Osmi mart, Prvi maj, voljeli smo se na tom radiju bez obzira na vjeru i naciju... Nije oduvijek bilo tako, ali na kraju konačno jeste. Smijali smo se, plakali, bodrili, hvalili, kritikovali, čestitali, slagali, neslagali, uživali u muzici. Sloboda misli je čudo.

 

Jedne prilike je vlasnik radija ušao kod mene u studio i rekao - "Ti ovo odlično radiš. Nekoliko dana nisam bio dobro, ležao sam kući i slušao te. Iščupala si me. Svaka ti čast! Samo tako nastavi." Nisam sigurna da li je iko u istoriji Glavnog radija doživio nešto slično i dobio takvu vrstu priznanja...

 

 

 

Ipak, na Glavnom radiju nije bilo lako raditi. Brojni među nama nisu mogli da izdrže pritisak, a mnogi su ispraćeni na različite živopisne i nedostojne načine... Previše je bilo ponižavanja i nepoštovanja. A kao posljedica svega toga, vrlo često i odnosi među ljudima nisu bili dobri. Blago govoreći... Danas postoje moderni nazivi za takve pojave, ali o njima svjedoče i stare narodne izreke...

Jedno je da ljudima kažeš da li su na visini zadatka ili nisu, a sasvim nešto drugo da ih provociraš, vrijeđaš, rušiš njihovo dostojanstvo. Bilo je i onih kojima je  svakodnevni dolazak na posao bio najveća kazna, ali moranje je bilo jače. Valjda... 

 

Hajde da ne kvarim priču mnogo, govoreći o razlozima mog odlaska i ovaj poslednji put. Nije poziv samo biti voditelj, nego i čovjek. Oportunizam nije bila opcija. A opet, staviti tačku na pola mog života, bilo je veoma teško.

Moram da pomenem još dvije radio stanice koje čine moj radijski život. Radio Most (tako ćemo ga nazvati u ovom tekstu) je bio jedno izazovno, ali lijepo razdoblje sa mladim ljudima koji su radili u jednoj finoj, opuštenoj i relaksiranoj atmosferi. Tu nije bilo pritiska, sata, moranja, a sve se stizalo, družili smo se i međusobno pomagali. Samo, to je bila jedna priča bez velikih mogućnosti. 

 

Moja poslednja stanica je bio (hajde da ga nazovemo) Radio Kraj. Ekipa mala, veliki trud, ali i moj poslednji radijski poduhvat. Radio je čudo, oživi za tren, ali ako nema kontinuiteta, za tren i umire. Nažalost, onima koji su odlučivali nije bilo bitno, a to je značilo da je osuđeno na propast.

 

Voljela bih da je ovaj tekst bio oda nečemu što je ostalo divno u svojoj suštini. Valjda na našem prostoru ništa ne može biti cjelovito i normalno. Što kaže moja starija sestra, kada bismo nekom strancu ovo ispričali, on to uopšte ne bi mogao razumjeti. Slažem se. Ali mi je žao što znam da mi razumijemo. 

 

Čini mi se da bih nepisanjem o svemu dopustila da nešto značajno izgubi važnost. Brojni slušaoci su mi zamjerili što sam nestala, otišla bez pozdrava, ali drugačije nije moglo. Rizično bi, za one koji ostaju, bilo napraviti buku oko jednog "važnog" odlaska. Otišla sam mirno, jednako kao i prva dva puta. 

 

Ali nisam nestala, samo sam se pregrupisala, sabrala i krenula dalje. Ovaj tekst je ono što dugujem sebi, kao i svima onima koji ga osjete. Moj oproštaj od velikog dijela života, ali i moj pozdrav i veliko hvala svima onima koji nisu zaboravili. Nisam ni ja.

 

Naša slika o radiju spolja, ponekad je daleko od one iznutra. Nismo svjesni pregnuća ljudi, koji vrlo često osim lične satisfakcije i crkavice od koje se preživljava, imaju malo toga. Ovdje govorim i o brojnim drugim "velikim" firmama u kojima šačica ljudi izgara i radi u neuslovima, kako bi nekome obezbijedila sve. Zato svaki put kada vidim čovjeka, profesionalca u svom poslu, znam jedno - on je čitavog sebe dao kako bi sa strane izgledalo da je ono što radi tako pitko, jednostavno i lako...

Moja poruka svima nama je da ne dozvolimo da ostanemo nevidljivi, jer moć nije u nečijim carstvima, nego u nama koji ih gradimo za njih, kao i u našim podvizima. Kažu da smo svi mi zamjenljivi, ali mene nisu uvjerili. Nisu ni sebe, ali cijenim pokušaj. Stara priča o ljudskoj prokletinji.

Uglavnom, ljudi moji dragi, ne nestanimo. Ostavimo svjedočanstvo jednom podvigu. Nestajanje bez riječi, a miša mu, rječit si (mislim, trebao bi biti:) značilo bi da se nije dogodilo, a dogodilo se. Itekako jeste. Ne smijemo tišinom potvrditi nekome da nije.

Za kraj želim da kažem još i to da "u radiju" ne žive samo mali, nego i veliki ljudi, koji znaju da ponekad nije dovoljno biti najbolji. A znaju i kada je nešto završilo. Za mene je mikrofon isključen, stala je muzika i prestala čarolija...

MARA ZA KRAJ

Hajde da se malo nasmijemo za kraj. Za 25 godina u ovom poslu, snimljene su i stotine reklama. A ja sam na kraju ostala upamćena kao "penzionerka Mara". Ima i priča o Mari 😀😀😀 Sjećam se da me je koleginica iz marketinga pozvala da odem do studija za snimanje da iščitam pristigli tekst. 

 

Vrač čeka, ja uskačem u studio, uzimam papir i vidim da tekst treba odglumiti. Hajde, razmišljam, nema veze, nije nam prvi put. Pročitam ja to i brzo nazad u studio, vratim se poslu. Nije prošlo mnogo vremena, ponovo koleginica na vrata, ja opet tamo... Kaže kako su se javili iz firme za koju smo snimali i kako bi to trebalo bolje odglumiti. Ja uzmem i "odglumim". Trči nazad, posao čeka. Dolazi ona i treći put i kaže (ahahahah) kako je to sad ipak malo "previše" odglumljeno... Kažem ja njoj - znaš šta, ja sam spiker i voditelj, nisam glumac, brate dragi. Ja ću još jednom ovo odraditi, a njima ako se ne sviđa neka idu u pozorište, pa neka traže glumca, profesionalca. 

 

Snimim ja tekst treći put i zaboravim na to. Dolazi ona kasnije i kaže kako su prezadovoljni. Hajde, razmišljam, drago mi je da je tako. Inače, snimanje reklama baš volim da radim. Prošle su više od dvije godine od odlaska s radija, Mara je na neki način nastavila da živi... Zbijaju se šale, nervira ljude, karikira se, prave se mimovi (meme) a ide se dotle da me moji prijatelji i najbliži maksuz nazovu kad čuju reklamu samo da me pitaju "kako si Maro?" Moji na poslu me u šali zovu Marom. Tolike godine, tolike reklame, a ja ostadoh Mara😀😀😀

 

 

 

 

 

Buđenje

Probudili smo se. Ti, pa ja.

 

A nije da smo spavali... 

 

Probudila sam te, ne znajući dugo vremena da sam to učinila. Bilo je teško  povjerovati da je to moguće. Čak i kad jesam, rekoh sebi da nije ozbiljno. A onda sam saznala da je to bilo tvoje istinsko buđenje, baš onakvo kakvo se samo jednom događa. 

 

Probudio si i ti mene. Podstakao si me da pratim nevidljive korake. Bilo je nestvarno. Pomislila sam da neću umjeti,  ali jesam, sa sigurnošću, kao da znam put. Znaš a ne znaš. Pa se tek ponekad začudiš vještini putovanja, pitajući se gdje je odredište. A onda...

 

Saznala sam to tvojim prisustvom i svjedočenjem najvećoj misteriji ljudskog povezivanja vođenog najfinijim emocijama. One nemaju grešku, osim zbunjenosti duše zatečene plimom koja nikad neće prestati. Ljubav, čista, beskrajna, neponovljiva.

Probudili smo se i ne sluteći buđenje. 

 

Kažu da su prava buđenja uglavnom takva. Nesluteća, nepitajuća, neopiruća, dolaze iz dubina ljudskog bića kao najveći poklon koji možda nikad ne bi izabrao. Kako bi i mogao, kad nisi kadar da opišeš nedoživljeno i poželiš nepoznato. 

 

Budiš se, a da i ne znaš da te to buđenje mijenja zauvijek. Zato što je jedinstveno.

 

Tako čvrsto i snažno se neće više nikad osjetiti, jer ne postoje dva takva, ista, neopisiva buđenja. Tome se ne opireš, jer ne možeš, mada znaš da bi trebalo. Ne možeš, uz svu želju, da nastaviš da spavaš. Tu se oči više ne mogu zatvoriti.

 

Nastavak sna bi te uljuljkao u neznanju da tako nešto postoji. Laž bi te zaštitila od buđenja nakon kojeg više nema spavanja. To je buđenje zauvijek. 

 

Njegova istina je u uzajamnom prepoznavanju, neopisivoj želji da doživiš osjećaj vrijedan rađanja, ali i umiranja ako je suđeno. Jer ne možeš pustiti ono što te je pronašlo u svoj tvojoj suštini. 

 

Spavati kao prije je nemoguće, to bi značilo zaboraviti, a kako da zaboraviš otkriće beskraja? Kako da se makar i praviš da spavaš, jer tako nećeš zaboraviti i neće nestati? Ne može. 

 

Šta ćeš sad sa takvim buđenjem? Jednom tako probuđen, više nikad nećeš moći dalje isti. Ne možeš ga čak ni ispričati, dočarati, ono se  riječima ne može dosegnuti. 

 

Nema takve riječi, ne postoji... 

 

Moći ćeš jedino da u zamci buđenja, priznaš sebi da je vrijedilo i da se nikad više neće ponoviti. 

 

Priznajem. Ne žalim. 

 

Žao bi mi bilo da sam živjela, a ovakvo buđenje prespavala.

Kako preboljeti teške životne trenutke

Jedni kažu da je život prepun uspona i padova i da, ako nisi pao, nisi ni živio. Drugi opet kažu da je poput vožnje bicikla i da sa punom pažnjom treba nastojati održati ravnotežu u svakom trenutku. Istina je i jedno i drugo, ali i to da je toliko istina i formulacija o životu, ali nijedna ga ne može u potpunosti definisati. I to je normalno. 

Ali te definicije su svakako pomoć, podsjetnik i vodilja u onim najtežim trenucima. Fini trenuci su oni u kojima ne razmišljamo mnogo, ponekad ih nismo ni svjesni. Možda baš zato postoje ovi drugi, teški. Onog trenutka kad postane teško, valja se sjetiti svega onoga što nam može pomoći da se saberemo i idemo dalje. 

Ponekad kad nastupe životne oluje savako od nas dobije utisak da nije rođen pod srećnom zvijezdom, nižu se pitanja čime smo to zaslužili, hvata nas osjećaj očajanja i beznađa... I to je normalno, ukoliko kratko traje. Jer ako se prepustimo i zaboravimo da svako od nas svoj teret nosi, biće nam još teže. 

Zato je važno ostati pribran i odabrati svoju reakciju. Upravo ta loša i teška iskustva su naši učitelji i pomažu nam da učeći jačamo i budemo spremniji kad se tamni oblaci pojave ponovo. A pojaviće se, jer i to je život, ne može uvijek biti vedro i sunčano. Svima se dešavaju životne nedaće, ne samo nama.

Onog trenutka kad sebi kažemo da se sve što nam se dešava, dešava sa nekim razlogom, sigurno će nam biti lakše. I koliko god nama to zvučalo otrcano, doći će trenutak u kome ćemo to i shvatiti. A možda nam sutra kad oluja prođe, više neće biti ni važno. Sva naša osjećanja su prolazna, svaka poteškoća će proći, postati blaža, ili ćemo barem naučiti da živimo sa njom.

Zato, ona lijepa treba njegovati, a ružna izdržati, bez panike i ne dozvoliti im da nas definišu. Iako smatramo da se neke stvari nisu trebale dogoditi i ne nalazimo im svrhu i smisao, neka. I to je u redu. Ne moraju za sve što se dogodi postojati logična objašnjenja, posebno ako se radi o situacijama koje su izvan naše kontrole. I najboljim ljudima se dešavaju teške stvari. One nisu naša kazna. 

Zato, koliko god bilo tamno oko nas, ne treba dozvoliti toj tami da nas slomi. Treba disati, svjesno i duboko. To je ono što mnogi zaborave, a veoma je važno.  Takođe je važno shvatiti da ne možemo sve sami. Posebno kad je teško. Jer imati nekoga da nas podrži i razumije, znači da ćemo lakše krenuti dalje. Pravi prijatelji i porodica su naša najveća vrijednost. Zato je najvažnije ulaganje u životu, ulaganje u ljude oko nas i trajne veze među nama.

Svaki težak trenutak u životu, za posljedicu ima negativne emocije. Njih ne treba potiskivati, s njima se treba suočiti i prihvatiti da su tu. Ne treba bježati od njih, ali se treba potruditi da se izdignemo, budemo jaki i ne dopustimo da nas emocije savladaju.

Svaki životni izazov je naša prilika da se preispitamo i razmislimo o sebi, svom životu. A to razmišljanje je samo početak našeg puta do promjene i katarze. Vrlo često nam baš ti teški periodi u životu budu povod za mijenjanje i novi životni pravac. I to je divno. Rasti u bilo kom smislu je naš dobitak i neka bude trajan.

U životnim olujama nam se svima desi da se samosažaljevamo, tugujemo, očajavamo, nerijetko i dižemo ruke od sebe. E, baš u tim trenucima treba smoći snage i pronaći ono što volimo, što nas raduje, što daje smisao našem životu. Istina je da to nije lako, ali je jedini spas. Ne predati se, to je suština.

Dok traju teški trenuci ne smijemo gubiti iz vida činjenicu da će oni proći ili će postati lakši za ponijeti... Ono što je važno jeste barem jedna svijetla tačka na koju se treba fokusirati, a svi je imamo. I nije važno šta je ili ko je to, važno je da nama daje snagu da prebrodimo oluju.

Svuda oko nas, u knjigama, životima ljudi oko nas, citatima, životnim poukama, nalaze se odgovori na sva ili na većinu naših pitanja. Potrebno je da gledamo, slušamo, čitamo, upijamo, proučavamo i pobijedimo...

Dovoljno je da pogledamo oko sebe, recimo prirodu i vidimo da je sve u ciklusima. Izmjenjuju se plima i oseka, dan i noć, godišnja doba... Sve oko nas ima svijetle i tamne strane. Jedina mudrost života je shvatiti da će po završetku jednog ciklusa, neminovno doći drugi. Ali mu mi to moramo dozvoliti. I to strpljenjem, nadom, pozitivnim razmišljanjem, a to su  naši životni vitamini koji donose promjene.

 

Poslednje misli

Svakog jutra (što neće biti lako) podsjetimo sebe koliko je život dobar. Takođe se prisjetimo koliko je važno voljeti ga i voljeti uopšte. Sjećam se da sam najviše ljubavi, pažnje i topline davala i pružala upravo onda kad mi je bilo najteže. To je bio i ostao najdjelotvorniji i najefikasniji put izlaska na kraj sa izazovima i problemima. A to će i ostati.

Zašto? Prije svega zato što su meni davali osjećaj mira i zdravlja u vremenima kada sam mislila da je kraj svijeta. A unutrašnji mir je bio neophodan, jer ispunjava i jača. A ta ispunjenost i jačina su me mijenjali... Samim tim i život je postao drugačiji, a ja nekako spremnija za ono što dolazi, a što sigurno neće uvijek biti prijatno i lako...

Ne dozvolimo da nas neko uvjeri kako stalno trebamo biti jaki, srećni, stabilni. To nije istina. Čovjek je emotivno biće i normalno je da prolazi određene faze. Ali je važno prolaziti ih što svjesnije. Molitva, zahvalnost, oproštaj, vjera, optimizam, ljubav, sve su to najtananiji životni alati koji su nam dostupni i koji nam mogu mnogo pomoći. 

Na nama je da odlučimo da li ćemo i kako to učiniti. Istina je da ne možemo uvijek kontrolisati ono što nam se dešava, ali možemo sebe. A i kad to nismo u stanju, kad podignemo ruke bespomoćno misleći da je kraj svijeta, nije. Proći će... proći će...