Kako preboljeti teške životne trenutke

Jedni kažu da je život prepun uspona i padova i da, ako nisi pao, nisi ni živio. Drugi opet kažu da je poput vožnje bicikla i da sa punom pažnjom treba nastojati održati ravnotežu u svakom trenutku. Istina je i jedno i drugo, ali i to da je toliko istina i formulacija o životu, ali nijedna ga ne može u potpunosti definisati. I to je normalno. 

Ali te definicije su svakako pomoć, podsjetnik i vodilja u onim najtežim trenucima. Fini trenuci su oni u kojima ne razmišljamo mnogo, ponekad ih nismo ni svjesni. Možda baš zato postoje ovi drugi, teški. Onog trenutka kad postane teško, valja se sjetiti svega onoga što nam može pomoći da se saberemo i idemo dalje. 

Ponekad kad nastupe životne oluje savako od nas dobije utisak da nije rođen pod srećnom zvijezdom, nižu se pitanja čime smo to zaslužili, hvata nas osjećaj očajanja i beznađa... I to je normalno, ukoliko kratko traje. Jer ako se prepustimo i zaboravimo da svako od nas svoj teret nosi, biće nam još teže. 

Zato je važno ostati pribran i odabrati svoju reakciju. Upravo ta loša i teška iskustva su naši učitelji i pomažu nam da učeći jačamo i budemo spremniji kad se tamni oblaci pojave ponovo. A pojaviće se, jer i to je život, ne može uvijek biti vedro i sunčano. Svima se dešavaju životne nedaće, ne samo nama.

Onog trenutka kad sebi kažemo da se sve što nam se dešava, dešava sa nekim razlogom, sigurno će nam biti lakše. I koliko god nama to zvučalo otrcano, doći će trenutak u kome ćemo to i shvatiti. A možda nam sutra kad oluja prođe, više neće biti ni važno. Sva naša osjećanja su prolazna, svaka poteškoća će proći, postati blaža, ili ćemo barem naučiti da živimo sa njom.

Zato, ona lijepa treba njegovati, a ružna izdržati, bez panike i ne dozvoliti im da nas definišu. Iako smatramo da se neke stvari nisu trebale dogoditi i ne nalazimo im svrhu i smisao, neka. I to je u redu. Ne moraju za sve što se dogodi postojati logična objašnjenja, posebno ako se radi o situacijama koje su izvan naše kontrole. I najboljim ljudima se dešavaju teške stvari. One nisu naša kazna. 

Zato, koliko god bilo tamno oko nas, ne treba dozvoliti toj tami da nas slomi. Treba disati, svjesno i duboko. To je ono što mnogi zaborave, a veoma je važno.  Takođe je važno shvatiti da ne možemo sve sami. Posebno kad je teško. Jer imati nekoga da nas podrži i razumije, znači da ćemo lakše krenuti dalje. Pravi prijatelji i porodica su naša najveća vrijednost. Zato je najvažnije ulaganje u životu, ulaganje u ljude oko nas i trajne veze među nama.

Svaki težak trenutak u životu, za posljedicu ima negativne emocije. Njih ne treba potiskivati, s njima se treba suočiti i prihvatiti da su tu. Ne treba bježati od njih, ali se treba potruditi da se izdignemo, budemo jaki i ne dopustimo da nas savladaju.

Svaki životni izazov je naša prilika da se preispitamo i razmislimo o sebi, svom životu. A to razmišljanje je samo početak našeg puta do promjene i katarze. Vrlo često nam baš ti teški periodi u životu budu povod za mijenjanje i novi životni pravac. I to je divno. Rasti u bilo kom smislu je naš dobitak i neka bude trajan.

U životnim olujama nam se svima desi da se samosažaljevamo, tugujemo, očajavamo, nerijetko i dižemo ruke od sebe. E, baš u tim trenucima treba smoći snage i pronaći ono što volimo, što nas raduje, što daje smisao našem životu. Istina je da to nije lako, ali je jedini spas. Ne predati se, to je suština.

Dok traju teški trenuci ne smijemo gubiti iz vida činjenicu da će oni proći ili će postati lakši za ponijeti... Ono što je važno jeste barem jedna svijetla tačka na koju se treba fokusirati, a svi je imamo. I nije važno šta je ili ko je to, važno je da nama daje snagu da prebrodimo oluju.

Svuda oko nas, u knjigama, životima ljudi oko nas, citatima, životnim poukama, nalaze se odgovori na sva ili na većinu naših pitanja. Potrebno je da gledamo, slušamo, čitamo, upijamo, proučavamo i pobijedimo...

Dovoljno je da pogledamo oko sebe, recimo prirodu i vidimo da je sve u ciklusima. Izmjenjuju se plima i oseka, dan i noć, godišnja doba... Sve oko nas ima svijetle i tamne strane. Jedina mudrost života je shvatiti da će po završetku jednog ciklusa, neminovno doći drugi. Ali mu mi to moramo dozvoliti. I to strpljenjem, nadom, pozitivnim razmišljanjem, a to su  naši životni vitamini koji donose promjene.

 

Poslednje misli

Svakog jutra (što neće biti lako) podsjetimo sebe koliko je život dobar. Takođe se prisjetimo koliko je važno voljeti ga i voljeti uopšte. Sjećam se da sam najviše ljubavi, pažnje i topline davala i pružala upravo onda kad mi je bilo najteže. To je bio i ostao najdjelotvorniji i najefikasniji put izlaska na kraj sa izazovima i problemima. A to će i ostati.

Zašto? Prije svega zato što su meni davali osjećaj mira i zdravlja u vremenima kada sam mislila da je kraj svijeta. A unutrašnji mir je bio neophodan, jer ispunjava i jača. A ta ispunjenost i jačina su me mijenjali... Samim tim i život je postao drugačiji, a ja nekako spremnija za ono što dolazi, a što sigurno neće uvijek biti prijatno i lako...

Ne dozvolimo da nas neko uvjeri kako stalno trebamo biti jaki, srećni, stabilni. To nije istina. Čovjek je emotivno biće i normalno je da prolazi određene faze. Ali je važno prolaziti ih što svjesnije. Molitva, zahvalnost, oproštaj, vjera, optimizam, ljubav, sve su to najtananiji životni alati koji su nam dostupni i koji nam mogu mnogo pomoći. 

Na nama je da odlučimo da li ćemo i kako to učiniti. Istina je da ne možemo uvijek kontrolisati ono što nam se dešava, ali možemo sebe. A i kad to nismo u stanju, kad podignemo ruke bespomoćno misleći da je kraj svijeta, nije. Proći će... proći će...