Buđenje

Probudili smo se. Ti, pa ja.

A nije da smo spavali...

 

Probudila sam te, ne znajući dugo vremena da sam to učinila. Bilo je teško  povjerovati da je to moguće. Čak i kad jesam, rekoh sebi da nije ozbiljno. A onda sam saznala da je to bilo tvoje istinsko buđenje, baš onakvo kakvo se samo jednom događa. 

 

Probudio si i ti mene. Podstakao si me da pratim nevidljive korake. Bilo je nestvarno. Pomislila sam da neću umjeti,  ali jesam, sa sigurnošću, kao da znam put. Znaš a ne znaš. Pa se tek ponekad začudiš vještini putovanja, pitajući se gdje je odredište. A onda...

 

Saznala sam to tvojim prisustvom i svjedočenjem najvećoj misteriji ljudskog povezivanja vođenog najfinijim emocijama. One nemaju grešku, osim zbunjenosti duše zatečene plimom koja nikad neće prestati. Ljubav, čista, beskrajna, neponovljiva.

Probudili smo se i ne sluteći buđenje. 

Kažu da su prava buđenja uglavnom takva. Nesluteća, nepitajuća, neopiruća, dolaze iz dubina ljudskog bića kao najveći poklon koji možda nikad ne bi izabrao. Kako bi i mogao, kad nisi kadar da opišeš nedoživljeno i poželiš nepoznato. 

 

Budiš se, a da i ne znaš da te to buđenje mijenja zauvijek. Zato što je jedinstveno.

Tako čvrsto i snažno se neće više nikad osjetiti, jer ne postoje dva takva, ista, neopisiva buđenja. Tome se ne opireš, jer ne možeš, mada znaš da bi trebalo. Ne možeš, uz svu želju, da nastaviš da spavaš. Tu se oči više ne mogu zatvoriti.

Nastavak sna bi te uljuljkao u neznanju da tako nešto postoji. Laž bi te zaštitila od buđenja nakon kojeg više nema spavanja. To je buđenje zauvijek. 

 

Njegova istina je u uzajamnom prepoznavanju, neopisivoj želji da doživiš osjećaj vrijedan rađanja, ali i umiranja ako je suđeno. Jer ne možeš pustiti ono što te je pronašlo u svoj tvojoj suštini. 

 

Spavati kao prije je nemoguće, to bi značilo zaboraviti, a kako da zaboraviš otkriće beskraja? Kako da se makar i praviš da spavaš, jer tako nećeš zaboraviti i neće nestati? Ne može. 

 

Šta ćeš sad sa takvim buđenjem? Jednom tako probuđen, više nikad nećeš moći dalje isti. Ne možeš ga čak ni ispričati, dočarati, ono se  riječima ne može dosegnuti. 

 

Nema takve riječi, ne postoji... 

 

Moći ćeš jedino da u zamci buđenja, priznaš sebi da je vrijedilo i da se nikad više neće ponoviti. 

 

Priznajem. Ne žalim. 

 

Žao bi mi bilo da sam živjela, a ovakvo buđenje prespavala.