Željka, moja druga majka

Da mi je neko rekao da ću imati dvije majke, samo bih odmahnula rukom i pitala da li je normalan. Šta će mi druga majka, ja imam svoju Nadu... 

Ipak, danas sam ponosna da sam godinama imala još jednu. Danas sam razmišljala o nihovim imenima - Nada i Želja. Nisam slučajno izostavila slovo. Imala sam sreće sa njih dvije. O, još kako jesam!

Kažu da je među milijardama ljudi na planeti, sasvim dovoljno njih samo nekoliko da obilježe naš život. Da budu naša moć, snaga, mudrost, da nas svojom energijom vode, nose, usmjeravaju, štite. To su one duše koje u naš život dođu da nam ga olakšaju onda kada postane baš teško. 

Još onog časa kada je na autobuskoj stanici u Beogradu bio znak raspoznavanja i naš prvi zagrljaj, znala sam da sam u sigurnim rukama. Bio je rat... "Mače, prepoznaćeš me po crnom mantilu, nosiću torbu kao poštar", rekla mi je u našem prvom telefonskom razgovoru. Crvenu ružu mi je dala za dobrodošlicu.

Sa ponosom volim da kažem da je ona moja druga majka, moj anđeo čuvar u doba zla, moj spas i utočište. Naši putevi se možda nikad ne bi sreli, da ona nije u sekundi, bez imalo razmišljanja donijela odluku da će umjesto dvoje, sada imati troje djece. Tek tako, kao da to nije ništa. 

Ne znam da li je ona tada uopšte bila svjesna da je odlučivala o mom životu, da je bukvalno bio u njenim rukama. Nikad nisam prestala da budem zahvalna, ali i da joj se divim zbog toga. Čast mi je da sam baš ja mogla da budem u njenom okrilju i zagrljaju dovoljno dugo da makar djelić njenog dobra pređe i na mene. 

Oni koji su bili u njenoj blizini mogu se smatrati pravim srećnicima, jer je njena energija bila zarazna. Mislim da mogu slobodno da kažem da je bila jedno nesvakidašnje i neobično biće. Njena djeca, to su moji brat i sestra, Boban i Ana su imali više sreće nego većina, jer imati Željku za majku, značilo je imati posebnu privilegiju, znati da nema problema bez rješenja i da nikad nisi sam.

A njen životni put je bio toliko trnovit i težak, da ga, kada bi nas neko pustio da biramo, sigurno ne bismo odabrali. Samo bismo odmahnuli rukom i rekli - neka hvala, daj mi neki život koji je lakši za ponijeti, ovaj mi je pretežak. 

Ipak, gledajući nju i način na koji je izlazila na kraj sa izazovima, svako od nas bi se barem malo postidio. Ne posustajati duhom, vjerovati, ići naprijed, bodriti, uzimati pod svoje okrilje, hvatati se u koštac, davati svemu smisao, uvijek znati šta uraditi u određenoj situaciji...

To je samo jedan dio onoga što čovjeku prođe kroz glavu kad pomisli na nju. Vaspitati djecu na način na koji je ona to radila, fascinantno je. Boban i Ana su danas odrasli ljudi koji imaju divne supružnike, djecu, unuke... U njihovom srcu je zauvijek ostala ta vodilja da nisu sami, da nisu, kako bi to naš narod rekao, tikva bez korijena. Ali i još nešto živi u njima, Željkin duh, njena inteligencija, britkost...

Istovremeno, oni su nastavili njenu misiju širenja dobra u ovom posrnulom svijetu. Vaspitavati djecu udvoje je teško, raditi to sam, još je mnogo teže, a gotovo usvojiti još jedno, za mnoge je nemoguća misija. Za mnoge da, ali ne i za Željku. 

U njen život je stala i briga o pokojnom suprugu, roditeljima, braći, rođacima, prema svima kojima je bila blizu i mogla pomoći. Ponašala se kao da se to podrazumijeva. Pomagala je, voljela, obasipala pažnjom sve oko sebe. Opet, sa druge strane, za sebe nije tražila ništa, kako ne bi bila teret bilo kome, kako se niko ne bi osjećao obaveznim i kako mu ne bi remetila svakodnevnicu.

Još onog prvog dana sam znala, a sada sam u to sigurna, ljudi poput Željke, moje Žeki, rijetki su. Ljudi koji su i pored svih izazova u životu, voljeli život, živjeli ga punim plućima i kojima osmijeh nije silazio s lica. Životu dati smisao mogu samo rijetki, veliki ljudi, a ona je to bila. 

Ostaviti trag iza sebe kakav je ona ostavila, takođe mogu samo rijetki. Njen trag je dobrota koja liječi. Kad god postanem malodušna, tada znam da je trenutak za posuti malo dobra na Željkin način. I svaki put uspije. 

Oličenje nesebičnosti koje je ovaj svijet gladan. To bih rekla, kada bih morala da je opišem u samo jednoj rečenici. 

Volim da mislim kako je stvarno na nekom ljepšem mjestu, jer ga je zaslužila. Da se tamo konačno neko i o njoj brine, da ne mora da ustaje s pijetlovima i putuje satima svakog dana do posla i nazad... Volim da mislim kako je dozvolila da i nju neko razmazi, onako nesebičnu i jaku, tvrdoglavu... To mi otopljava srce i dušu... 

Više me niko ne zove Mače... Ali tvoje Mače te voli zauvijek! Nas troje te volimo zauvijek.

Posvećeno našoj majci - Tvoji Boban, Ana i Vesna. 

Željka Davitkov 05. 11. 1949. - 23. 11. 2023.

Odgovornost II

Dostojanstvena, jaka, sebi dovoljna, jasna, puna ti usta samo jedne riječi. 11 slova, jedna riječ, a vidiš, ponekad u nju stane čitav život, pa i čitav svijet. 

Kako? Pa lako, ako je znaš i razumiješ da je i osobina i obaveza. Moja,tvoja, njihova... Ako ne znaš, onda ništa. 

Odgovornost - odgovor nosi. Ako je pitaš, znaćeš. Uz još jednu pomoćnu riječ, a to je savjest. Ne pitaš li, onda opet ništa. 

Riječ koja viče na tebe, ako umiješ da čuješ. Podsjeća te da si, ne samo živ, nego i dužan da budeš. Viče ti da gledaš kako postupaš, kako se ponašaš, šta biraš, kako odlučuješ. 

Ne voli se mnogo ta divna riječ, jer je i kapriciozna i teška, najčešće onima koji vole neke druge riječi. Njima je lakše da nakrive glavu, pa da gledaju iz svoje udobnosti. Koga? Sve one kojima je neudobno. 

Što je udobnije, to je ova riječ sve omraženija, gora i dalja. A svi odgovorni su prilika da im pokažeš, da likuješ, sudiš. Da im kažeš kako su se odvažili i usrali. Oni jesu, ti nisi. Nema veze što nisi probao. Nisi ti budala da to radiš. Ti ćeš biti rulja koja će odgovornima reći sve što ih sleduje. Jer, šta ćeš ako uspiješ. Toga se ti najviše plašiš. Tada se više nećeš moći praviti budala. 

Zato ćeš umiriti onaj glas koji te svakodnevno podsjeća da ima jedna riječ. Ona nosi odgovor. Ti ga ne želiš čuti. Ljepše je da ti je toplo, udobno, plastično, isfiltrirano. Samo ne sirovo. Suviše je okrutno. Životno. Ponekad kad se suočiš, zaboli, a ti ne voliš da boli. Neka boli druge, ko im je kriv što su iskakali. Koji đavo ih je na to tjerao. A tako su fino mogli mirovati, biti kao ti. 

Oni se odvažili da biraju. Da kažu, da dižu glas, vole istinu. Budale. Ne znaju kako je lijepo kad je svejedno. Savjest mirna, jer je nijema, pardon nema. 

Odgovorni znaju ono što ti ne znaš. Oni nose teret, ali i nagradu. Zavisno od ishoda. Njima tvoj sud ne pije vode, jer su već odavno naučili da on s njima nema nikakve veze. Oni su naučili da dobiju i gube, da se suoče. 

Oni su, za razliku od tebe, naučili i to da brinu. Ne samo o sebi, nego vrlo često i o tebi. 

Ali jok! Zašto bi oni postojali bez upiranja prstom. Ko su oni da svojom samostalnošću bodu oči?! Budi žrtva. Kopaj oči, sudi, lomača, vješala i sva stara sranja, samo na novi način. Ko si ti da napreduješ, uspiješ, budeš srećan. Budi mi ogledalo, jer ako nisi, nisam ni ja. 

Ja želim prava, neću obavezu. Hoću prečicu. Šta će mi tvoja riječ. Ja imam svoju. Krivi su mi svi, od roditelja, pa do kraja svijeta. Zašto savladati strah i preuzeti rizik, kad za to postoje svi oni čijem se neuspjehu i spoticanju raduješ. Kriviće me, narušiću ugled, pokvariću sliku o sebi, biću odbačen, osramotiću se, neću uspjeti. A ni priznati, nego dovraga poslati i osjećaj i želju, poriv, motivaciju, mogućnost, sve, pod starim smrdljivim izgovorom nemoći. 

A kao takav ne znaš, niti ti dopire do svijesti da je suočavanje prirodno i normalno. Normalno je i uspjeti i pasti. Kao što je normalno biti odvažan, odlučan, istupiti, ako osjećaš da treba. To se uči u kući. Odatle se ponese. Ili se nosilo za neka druga vremena. 

Ova su prepuna nagrađene neodgovornosti, nemara, nehata, nedosljednosti, nesavjesnosti, nezrelosti. Ovo su vremena ljudi koji su na granici između nesigurnosti i reklame, razočaranja i lažne sreće. Više ni u šta nisi siguran. Zbunjen si, zatečen, ponekad i šokiran. 

 

Važno je zapamtiti da je i najmanja neodgovornost amin onima kojima to odgovara... 

Današnje društvo se plaši odgovornosti i linča, koji zna biti direktna posljedica slobode. Ona ga je iznjedrila. Dobili smo slobodu koja bi trebala da ima svoju cijenu, te se opet vraćamo na odgovornost. Sloboda je da budeš ko jesi, a ne da radiš šta ti je volja. 

Zašto ja, neka bude on. 

E, sve dok bude on, mi ćemo imati slobodu bez riječi od 11 slova. Ime joj je odgovornost i između ostalog znači da brinemo jedni o drugima. To takođe znači bolji svijet koji ostavljamo svojoj djeci, koja nas opet vraćaju na istu riječ. Ne učinimo li to, šta mislite kako će izgledati svijet naše djece, a tek njihove. Ja ne želim da znam. 

Posebna su tek priča oni moćni. Koliko se oni budu zaigrali i koliko njima bude stalo, a mi se budemo osvrtali za pogrešnim stvarima... Neka nam je Bog na pomoći. 

Odgovornost bez savjesti, kao i sloboda bez odgovornosti, vode nas kvragu, već odavno, dozirano, polako... Normalni se stide, budale ističu, izuzeci su pravila, pravila izuzeci... A mi, gdje smo mi? 

Šta bi bilo kad bi odgovornost zavladala kao neka epidemija, kao lančana reakcija. Mogla bi nas sve spasiti. Kad bi se preuzela, kad bi nas preplavila... Ali nije ona telefon, dokolica, wifi, internet, dostup, pristup, klik... Ona je da se moraš zauzeti.

Maza

Došla je u teško vrijeme. Milan je imao tek 6. Uskoro je na ramenima bila i đačka torba. A nejaka leđa već su isuviše bila opterećena. 

"Ma daj Miki, ne možemo imati više ljubimaca", rekoh mu, ni sama ne vjerujući  u ono što sam govorila. Iz mene je progovarao raniji sporazum da "ljubimaca više nema", jer nam je dosta uginuća, nestajanja i tuge zbog kućnih ljubimaca. 

Pitala sam se zašto sam toliko neuvjerljiva, zašto se dvoumim, a onda bih ponovo pogledala u ta dva bistra oka. Djelovala su mi molećivo, preplašeno, nesigurno... Tada smo bili samo nas dvoje. A njegovo malo srce je bilo željno širine i beskraja ljubavi, koju bi, ne samo primao, nego i davao. 

Ako umiješ da osjećaš, onda znaš kada nešto nije dovoljno. Ako nisi sebičan, shvatićeš da ni sva tvoja ljubav nije dovoljna da popuni prazninu nakon rušenja jedne cjeline.

Ma hajde, samo ćemo svratiti do veterinara, na putu iz škole. I gle, raspriča se Miki sa veterinarom i u tren oka se otvori neki boks u koji su se tek tako odlagali mali mačiji životi. Njih šestoro, sedmoro, ostavljeni ispred vrata tog jutra, a potom sklonjeni na sigurno. Nije prvi put, dešava se. Doduše, ne tako često.

Jedna glavica, pozadinac, hrabro je i riješeno krenula naprijed, nespretno preskačući ostale. U trenu je bila u Mikijevim rukama. Više nikad iz njih nije izašla.

Jasno je da sam prekršila dogovor, ali nisam zažalila. Bili smo joj potrebni, a koliko je trebala ona nama, Miki je znao mnogo bolje od mene. Više nas nije bilo samo dvoje. Bilo nas je troje. Kakva je to ljubav bila, ali i više od toga. Bila je i potreban sklad kojim kao da je u trenu popunjena praznina koju je život ostavio. 

Upoznavanje, brižnost, zajedništvo, davanje, samo su se nizali... Od prve neprospavane noći, a kako da spavaš kad u kući imaš bebu, a nemaš ništa što joj je potrebno. 

Šta god bismo mi radili, ona je kao valjušak koji se jedva držao na nogama, bila tu. Obezbjedi joj sve i nauči da imaš životinju u kući, to su bili prvi zadaci. Ime je došlo samo, iz neumornog maženja - Maza. Tek kasnije smo uvidjeli da je trebala biti Divlja Maza, mačka sa karakterom, naš oksimoron. Stvorena da bude ne samo voljena, nego i poštovana. 

Sa jedne strane muka prisustva jedne životinje u stanu, dlake, čišćenje, astma, rušenje, buđenje... A sa druge, samo pogled na njih dvoje bi širio srce i mekšao dušu. Sve su radili zajedno, crtanje, pisanje zadaća jelo, igra do besvijesti, smijeh, svađa, puna ti kuća, a i duša... Spavali su zajedno, otimali se za jastuk i pokrivač, ušuškavali, mazili, pazili...

Ubrzo je i mene osvojila, divljakuša jedna. Kakva su to samo bila dočekivanja i ispraćanja, čekanja da se  vratimo, njena radost što jesmo i želja da nam to pokaže...

Jasno je davala do znanja kada je maženja dosta, a nisi mogao da je ne maziš ako je ona to željela. Samovoljno, razmaženo biće, koje je našlo svoja dva utočišta, jedno u stanu, a drugo u našim srcima. Milanove oči su postale bistrije i sigurnije, imao je svog anđela čuvara uz kojeg je rastao, baš kao i ona uz njega. 

Trebala mu je, a i Milici koja nam se uskoro pridružila. Više nas nije bilo ni troje, nego četvoro. Volim da kažem i stojim iza svake svoje riječi - nas četvoro smo postali cjelovitiji od mnogih cjelovitih porodica. Njih troje i ja. Zahvalna sam što smo nadoknadili izgubljeno, ali i mnogo više od toga...

Snage su se podijelile. Milan je bio igra, zabava, maženje i smaranje. Milica je bila sigurnost, poštovanje, utočište razumjevanje, a za sve ostalo ionako su imali mene. Lizanje je bilo nešto kao izraz naklonosti i traženje ljubavi i pažnje, zavlačeći glavicu u naše miške. Gaženje prednjim šapama u mjestu, uglavnom po stomaku, podsjećalo me je na neko fokusiranje, kao da ti poručuje da si njen.

Tačno je znala kad je nešto pogriješila, nestala bi u sekundi... Jednom je nestala i nakon čitave potrage, pronađena je u bubnju veš mašine. Jednom je ostala u sklopljenom krevetu, pa u kesi, Mikijevoj školskoj torbi, u ormaru :)

Gumice za kosu bile su Mazina strast, njen sjaj u očima. Bilo ih je po cijelom stanu, mogao si ih pronaći svuda. Ako ih ne skloniš tokom dana, igra bi krenula u sred noći... Imali smo jedno mjesto u ormaru gdje su se čuvale na gomili. Samo bi čekala da se otvori ormar, a onda napad i gotovo neobuzdana želja. Ponekad bi izvela čitavu predstavu, samo da ih se dočepa. Vremenom su postale njena nagrada.

Koliko samo muke, što slatke, što one prave, sirove. Koliko samo odmotanih rolni papira, porušenih i razbijenih stvari po stanu, uništenog namještaja, lovljenja po stubištu, čak i po komšijskim stanovima, kada bi šmugnula...

Jedan izlazak napolje donio nam je buve. Imali smo i parazite, borili smo se sa zovom prirode, odgađali neminovno ali je na kraju ipak sterilisali. Upozorili smo veterinara na njenu ličnost, nije nas shvatio ozbiljno. Kad smo došli po nju, rekao je da veću zvijer još nije sterilisao. Samo je nosite odavde:) 

Istina je da izvan našeg doma, baš i nije bila voljena, a i ona je bila probirljiva kad su ljudi u pitanju. Sve je znala, osjećala, bdjela pored nas kad bismo se razboljeli, čuvala dok spavamo, podsjećala nas koliko je važno ponekad se osamiti i uspostaviti ravnotežu, zaslužiti povjerenje, voljeti tiho...

Balkon je bio njeno prijestolje, peti sprat, visina... Ma šta visina, želim na balkon:) Bila je pravo malo čudo i atrakcija koja je suvereno vladala na balkonskom okviru petog sprata, kao da je tu rođena. Čak je i lovila, dva puta smo imali borbu spašavanja vrabaca :)

Zahvaljujući našoj ljubimici, povezali smo se do iznemoglosti. "Maca mala" je naše tepanje, naša viber grupa, naša porodična lozinka, kao i nadimak našeg bliskog kruga.

I tako, gotovo šest godina. A onda, kao da je neko presjekao nit. Najteže mi pada taj način na koji je otišla. Izenada, kao da ju je neko oteo. Kao neko za koga pomisliš da u sebi nosi neku besmrtnost i da će vječno biti tu. Kažu da se nesreće dogode u sekundi, ali kakva je to utjeha? Kraj... Puni telefoni snimaka, fotografija, ljubavi.

Ma kakav kraj, ja je do danas nisam oplakala a prošlo je više od pola godine. Plašim se da bi to bio konačan oproštaj, a ja za to nisam spremna. Još uvijek sklanjam namirnice kojih bi se mogla dočepati, pazim kad izlazim napolje da zvijer mala ne šmugne, pazim kako hodam po stanu... A onda shvatim da se više nikad neće vratiti.

Utješi me jedino pomisao da naša miljenica možda baš sada uspostavlja red i vlada svojim maženjem i svojom divljom prirodom, nekim novim, ljepšim mačijim svijetovima. Ja tu sliku mogu da vidim...

Posvećeno našoj Mazi - 16. oktobar 2019. - 30. juni 2025. 

(Pola vijeka i) Život na poklon

Provešću još neko vrijeme na ovoj blesavoj planeti... Možda Bog ima plan, jer ja ga trenutno više nemam. 

Pola vijeka, ozbiljne su to godine, a uglavnom je takav bio i moj život. Ozbiljan je i poklon koji sam dobila samo dan prije mog 51. rođendana. Iznenada, nije više bilo straha i lude želje za borbom sa opasnošću... Ali su me sve životne ozbiljnosti suočile sa istinom. Takva su suočavanja teška...

Rat je bio ozbiljan. "Izbeglica"sa 17 i početak životnih moranja. Ja  nespremno spremna za sve. Strah je bio neopisiv. Tjeranje na mržnju, a mene nisu pripremali za to odvratno stanje. Mnogi su stava da treba. Da me je mržnja vodila, ne bih danas bila ovdje. Strah sam osjećala u stomaku, srcu, plućima, grlu...Čega sam se toliko bojala? Čime su me to uplašili? Nisu uspjeli. Uspjela sam. Ne bih mogla sama, imala sam njih. Oni su i danas moji...

Razvod je bio ozbiljan. Rovovska borba na život i smrt. Djeca kao nečije oružje. Borba da ih sačuvam, da im budem sve što im je trebalo i više od toga. Jer su ionako ranjeni i nezaštićeni. Bezuslovna i beskrajna ljubav. Kupala sam ih svaki dan. Ljubavlju. Opet strah. Za moje najbliže, za djecu. Kakvu ćemo to traumu svi doživjeti?! Hoćemo li moći? Mogli smo.

Posao je bio ozbiljan. To je bio  poziv, ogroman izazov i kretanje od nule. Moraš! Ili uspijevaš ili propadaš. Nije bilo milosti. Morala sam biti najbolja. Čak i kad sam umirala od straha. Jer, već su me naučili da se samo kukavice predaju. Naučili su me da je samo najbolje dovoljno dobro. Bilo je najbolje.

Još nešto što sam gotovo zaboravila bilo je ozbiljno. Zauzeti se za sebe. Trebalo je istim onim snagama koje su ti trebale da uspiješ, stati iza sebe. Ozbiljan je to posao u državi bez smisla u kojoj te strah toliko zasjeni da boreći se do poslednjeg daha za opstanak, zaboraviš šta mu je svrha. Sjetila sam se da se zauzmem za sebe. Da svima i svemu što me ne cijeni kažem zbogom. Predugo sam čekala. I to je bilo ozbiljno i mukotrpno. 

A onda rez. Rez je takođe bio ozbiljan. Opet strah. Ali i to je završeno. Životni rez sa 50. Da li si ti normalna?! Jesam. Neću da budem žrtva. Hoću da budem primjer svojoj djeci da za promjenu, ma kako teška bila, nikad nije kasno. Bila sam im primjer. Moja radost zbog ljudi sa kojima danas radim je potvrda da je vrijedilo. Ozbiljan je i to bio posao, dati sve od sebe tamo gdje si najbolji kad si nesvjestan koliko vrijediš. Sreća, ne svima. 

Ozbiljno je bilo i usuditi se iznova voljeti. Naivno pomislih da pojam ljubavi postoji kako bismo mu nas dvoje dali novi smisao i udahnuli novi život. Nije bilo tako. Kažu da je lekcija. A ja ne vjerujem da sam nešto novo naučila, možda samo ponovila gradivo o ljudskoj nezrelosti i nemoći. Dobro, još i mrvicu o tome kako se ljudi grčevito drže laži, plašeći se istine, bježeći od odgovornosti... Ja i dalje volim, najviše istinu.

Životne ozbiljnosti i sirovosti, samo su se smjenjivale i ispreplitale, kao da su ispitivale moje granice... Taman kad pomisliš da si na putu da se sa jednim izazovom uspješno suočiš, iza ćoška bi iskakao novi, poput mirođije... Malo ti je, evo ti još. Toliko, da ne znaš sa kojim prije da se uhvatiš u koštac. Životni odolijevač nevoljama, dođe mu nešto kao zanimanje... 

Ostati bez snage koja je rasuta na svim mogućim životnim bojištima i poprištima, takođe je bilo ozbiljno. Umorila sam se od svega. Ništa više nije imalo smisla. Iscrpi se čovjek. Od pružanja otpora svemu što bi da ga slomi. Od iznemoglosti. Klone. A da toga nije svjestan. Organizam jeste.

A onda dva ozbiljna reza na stomaku. Uzduž i poprijeko. Nakon prvog reza, uslijedio je još jedan. Kad je sve bilo gotovo, saznaš da je i ono što je otišlo napolje bilo ozbiljno. Odlazak kod onkologa je bio ozbiljan. Kažu da te obilježi ta dijagnoza. Ubije dostojanstvo. Tako kažu. A ja im ne vjerujem. Ona je posljedica neprestanog straha za opstanak u ovoj vukojebini. Ona ne ubija dostojanstvo, nego nastaje zbog straha da će ti ga neko oduzeti. Između ostalog...

A ti, svaki put kad osjetiš strah, možeš da biraš, da podlegneš i budeš kukavica ili da budeš heroj. Ozbiljno. Bez straha nema ni hrabrosti, kao ni izbora da ćeš, makar se i smrtno plašio, činiti sve. Ja nisam zapamtila nijednu priču prepunu izgovora o nečijem neuspjehu i kukavištvu, a znam da niste ni vi. Ali zato znam mnogo onih koji nisu znali za alternativu herojstvu, pa i po cijenu stradanja u ime viših ciljeva. Viši cilj ne zna za cijenu koju valja platiti. Ali zna za dostojanstvo. Priče o hrabrosti i herojstvu se pamte.

Poklon u vidu nastavka života se pamti zauvijek. To je blagoslov i dar koji se čuva, pazi i njeguje, jer svi znamo da nema alternativu. Izabrati sve ono sa svijetle strane, ono što ti pomaže da dišeš, a u stranu maknuti svu suvišnu turobnost, ozbiljan je posao. Strah je nestao, ne osjećam ga više, kao da ga je neko sa tim rakom iščupao onim rezovima iz mene. Ozbiljno. 

Jedino što je bilo neozbiljno, jesam ja. Davanje smisla besmislu, vedrinom, humorom, vjerom, radovanje zbog ljudi, trenutaka i sitnica, kao i želja je da se pobijedi onom spasonosnom dozom unutrašnjeg duha i bića, to je bilo nešto kao protivotrov... Jer od toga nema zdravijeg i djelotvornijeg mehanizma za naš opstanak. Zna to svaki zreo čovjek na ovim prostorima.

Poklonu se ne gledaju zubi, kaže jedna naša stara izreka. Možda je i bolje da ne budeš ko si bio, nego da tako izmjenjen, transformisan, kakav nakon svega moraš biti, nastaviš svoj put još bolji i zahvalniji. Koliko god to trajalo...

Poslednje misli

Da ne zaboravim, kad osjetiš da nešto sa tvojim zdravljem nije u redu, otiđi kod doktora. To može život da spasi. Ozbiljna je to stvar. Takođe, ne zaboravi na humor, jer i on je spasonosan. Kao i voljena bića kojima si okružen. Koliko sam samo zahvalna zbog svih njih koji su mi davali snagu da izdržim. Oni su moja najveća dragocjenost i snaga. Svi oni koji su i najmanjim gestom ljubavi bili tu. Moja ljubav prema njima ni sa čim se ne može uporediti.

 

Moj radijski život

E, da vidimo prije svega, kako je to počelo... 

 

 

Možda još davno u Zenici, na podu moje sobe, slušajući naš CD radio. Ljubav prema radiju i učenje uz njega, podrazumijevali su se. Slušanje noćnog programa, zabava i smijeh. A tek nastojanje da naštimaš kasetu, kako bi snimio omiljenu pjesmu, a onda voditelj progovori... (nove generacije neće imati pojma šta to znači, ali im možemo ispričati:) Ne znam da li je bilo nečega u tom odrastanju uz radio. Ali znam da sam se, godinama kasnije, zahvaljujući mom drugu, koji me je prijavio, našla na toj audiciji... 

Jeste se na početku činilo kao da je niotkuda. Ali ako se bolje pogleda u retrovizor, veza sa djetinjstvom, slušanjem radija, pisanjem, sricanjem i govorništvom, bila je tu. Početak je bio i alternativa, pomalo i moranje da, u poslijeratnom ludilu daleko od roditeljskog doma i podrške, preživiš. Kasnije se ispostavilo da je to bio i dar... 

Audicija, nas preko 20. Rekli su mi da sam samo ja "prošla". Mikrofon je tvoj. Kako moj, Bože, šta da kažem?! Početak je, kao što to obično biva, bio trapav i nesiguran... Ali talenat, želja, volja, istrajnost, učenje, rast, bili su jači. Dan po dan... Svakodnevno učenje, priprema, uvjeravanje da mogu, umijem i znam.

Ono što tada nisam znala, jeste da će radio postati moja druga kuća, a mikrofon moj način da kažem sve ono što sam mislila da treba. Posebno kad su prestali da mi govore šta je to. A prestali su u jednom trenutku. Nisam ni slutila da će radio obilježiti polovinu mog života i dobrim dijelom ga oblikovati.

Prva radio stanica je bio (radio koji ćemo za potrebe ovog teksta nazvati) Radio Početak, to je bilo kretanje u medijski svijet, koji tada nije znao za kompjuter, pametni telefoni su tek stidljivo ulazili u upotrebu, a internet je bio nepoznanica. Skupljaj materijal kao vjeverica, krpi, sastavljaj, kreiraj... 

 

Uslijedio je (dajmo mu ime) Radio Napredak, na kojem smo se polako prebacivali na novi radijski mod. Kompjuter, internet, pametni telefon, privikavanje na novi sistem rada, obuke... Osjećalo se, nakon nekog vremena, da i radio i mi nekako lakše dišemo, da imamo veće mogućnosti, sve je djelovalo lakše...

 

A potom "pokušaj" na (kako ćemo ga zvati u nastavku) Glavnom radiju. Bio je to poznati gradski radio, pa mi je to tada bilo veliko kao kuća. Jedva sam disala, noć prije nisam spavala od uzbuđenja, treme i straha. Da sam znala šta će uslijediti, nisam sigurna da bih se sutradan tamo pojavila. Audicije na Glavnom radiju nisu bile klasične, uglavnom su to bila javljanja na oglas ili dolazak po preporuci. 

 

Dođoh, isprepadah se gledajući u vlasnika, tog zanesenog čudaka i vizionara, bivšeg golmana, sa neprestanim porivom da bude direktan, da skenira, šokira, ismijava, provocira. Pričajući o radiju koji me je tada podsjećao na svemirski brod, ustajao bi, baš kao da brani gol na kojem je godinama stajao. 

 

"Prošla" sam, što je značilo početak muke i rada na sebi. Bilo je i suza, u jednom trenutku sam mislila da sam završila i prije nego što sam počela... a onda sam se izborila za to da pročitam jedne vijesti. Zazvonio je čuveni zeleni telefon sa brojčanikom, rezervisan samo za njegove pozive.  - "Ko je pročitao vijesti?" "Vesna." "Ona ostaje..." 

 

Tada sam shvatila da u životu ponekad trenuci odlučuju, kao i da je odgovornost ljudi koji ti ukazuju povjerenje i čiju kuću treba da predstavljaš, sasvim razumljiva i jasna. Ali isto tako je jasno da u nekom momentu obostrano poštovanje treba da dominira.

I tako... Uslijedile su godine rada, učenja, ali i pritiska, koji je znao biti parališući. Gutale su se knedle, glas se tanjio, ali se nije odustajalo. Volio je sastanke na kojima je govorio da ni glas, ni dikcija, ništa nije važno, ako si samo spiker. Moraš više. Tu je bio u pravu, znajući da upravo to donosi slušanost. 

 

Glavnom radiju nisu trebali spikeri, morao si biti voditelj, a kakav, to moraš znati sam, obrazujući se, informišući i čitajući. Ali samo ako u sve to kao mirođiju dodaš sebe, svoju ličnost i autentičnost. Dati ljudima ono što im je blisko, biti prirodan i svoj, značilo je biti i njihov, a to je bila suština.  

 

Danas odgovorno mogu da kažem da smo samo nas nekoliko uspjeli da budemo voditelji, jer smo bili još i neposredni, opušteni. To je bio ključ, ako si znao mjeru. Većina bi tu stala i nije mogla dalje. Prava je šteta što imamo toliko radio stanica, ali nijednu školu u kojoj bi se učilo voditeljskim vještinama. Kakva bi to sreća bila za mlade naraštaje, ali, hajde Vesna, ne zanosi se opet...

Voditelj je bio neko ko može sve. Barem je na Glavnom radiju tako bilo. Morao si znati da napraviš vijesti i da ih pročitaš, pripremaš emisije, razgovaraš sa gostima, sa ljudima svih profila, od čistačice do predsjednika, da pripremaš program i vodiš ga sam satima, da snimaš reklame. Čuveni multitasking je bio svakodnevna stvar. Stres do plafona... Malo je onih koji su mogli sve to, ali bilo nas je. Ja sam i danas ponosna na nas.

Biti na Glavnom radiju, značilo je biti u ekipi najboljih. Dalje od toga u Banjaluci nije moglo, a Bogami ni šire. On je bio nešto kao čistilište za voditelje. Uspijevaš ili padaš. Sredina je bila rijetka.

 

Glavni radio prvi put, pa odlazak. Glavni radio drugi put. Opet odlazak...

 

Potom su me gotovo molili da se vratim, što se obično ne dešava... Rekoh sebi, hajde vrati se i daj sve od sebe da budeš ono što možda nikad nisi bila, jer si se plašila. Voditelj do daske. Hajde pokaži da možeš. Obećani su i neki novi, bolji, uslovi...

I taj treći put je bio preloman. To sada znam. Postala sam i više nego što sam od sebe očekivala. Pravi radijski maratonac. Moram da priznam da sam upravo tih poslednjih nekoliko godina najviše uživala. To se nije moglo sakriti. Slušanost je rasla, ja više nisam bila pod pritiskom. Možda samo utoliko da se adekvatno pripremam za svaki novi dan i da na sve to budem kreativna do maksimuma. Po dolasku na posao, još pripreme, pa u studio. 

 

Imala sam tamo i svoje "radne" patike koje bih obuvala, kao da idem na trčanje. Trebala mi je udobna obuća da bih mogla da odstojim 7 sati programa, da ga odšetam, otplešem, da svakim pokretom sama sebi dam novi priliv energije koja mi je bila neophodna... Barska stolica u blizini, služila je samo za kratak predah od stajanja.

Sreća radijskog posla za mene je bila u tome što si nevidljiv. Sve što imaš je ono što si ljudima rekao i oni su to jasno čuli. Nema laži, nema prevare. Nekoliko puta sam iskoračila iz studija, radeći promocije knjiga, vodeći neke zabavne sadržaje, kratkotrajno i emisiju iz svijeta filma... Sve su to bili honorarni, jednokratni, povremeni ili kratkotrajni angažmani. Interesantno je da su me oni još čvršće vezali za radio. Sreća je bila u udobnosti koja je davala zamah onome što je najbitnije, a to je samo ono što se izgovori i pošalje u eter.

Trebalo je da prođu godine i da "porastem" kako bih shvatila da nisam tu kako bih se uklopila. Uklapanje je bilo smetnja mom izražaju. Shvatila sam da poslije toliko godina treba da budem samo svoja, vodeći se osjećajem šta treba da radim kako bih to postigla.

 

Bilo je interesantno da je nestao bilo kakav uticaj na moj rad. Imala sam pravu malu autonomiju i više nisam "šetala" po studijima i programima, a bilo ih je 4. Studio broj dva je bio moj radni prostor. Mikseta, dva računara, telefon, mikrofon, slušalice i čuveni kolega (neka za potrebe teksta bude) Vrač koji je pripremao muziku (tonac i muzički urednik). 

 

Sa druge strane čitava armija slušalaca, među kojima mnogo aktivnih učesnika u kreiranju programa. Ponekad je to bilo pravo žongliranje i hod po tankoj žici, vremenski deficit, žurba, toliko situacija u kojima je trebalo uklopiti sve... Red priče, muzike, reklama, poruka, vijesti, ali sve tako da ima smisla... Nekad je djelovalo nemoguće, ali je uspijevalo. Doduše i uz poneki lapsus i smijeh... Često nisam stizala da jedem i odem u WC. Znalo je biti gotovo komično, cupkanje i odgađanje izlaska iza tapaciranih vrata, gdje više ništa nije bilo isto. Ponekad bih izlaskom izgubila nit...

To je bila magija druženja ljudi iz čitavog svijeta, koji su željeli da čuju šta ja to imam da im kažem (moja majka bi rekla da im nije bilo lako:). Imali su običaj reći kako im dan ne može početi bez mog "dobro jutro"... A toliko toga su imali da kažu i oni meni. Nije nedostajalo smijeha i humora, kao načina da se životu da više smisla. To više nije bio posao. To je bio fenomen svakodnevnog sastajanja, druženja i rastajanja do sutra. A sutra ispočetka, na makar malo bolji i kvalitetniji način. 

 

I tako godinama, gradeći nešto što bi svako poželio da mu se desi u jednom poslu i životu. Da gradeći profesionalni put, to ne bude samo njemu na korist, nego da to usreći i dodirne mnoštvo ljudi. 

Radeći godinama, shvatila sam da svakom normalnom čovjeku treba ljubav, pažnja, podrška, to da ga neko čuje i razumije. Svako od nas želi da bude poštovan, voljen, saslušan... Kad sam to shvatila, upravo to je i bila okosnica naših druženja - služili smo jedni drugima. Da ne govorim o posjetama, poklonima, fotografisanjima, kao i o nekolicini onih koji su postali moji prijatelji.

Slavili smo dva Božića, dvije NG, Uskrs i Vaskrs, Ramazanski i Kurban Bajram, Osmi mart, Prvi maj, voljeli smo se na tom radiju bez obzira na vjeru i naciju... Nije oduvijek bilo tako, ali na kraju konačno jeste. Smijali smo se, plakali, bodrili, hvalili, kritikovali, čestitali, slagali, neslagali, uživali u muzici. Sloboda misli je čudo.

 

Jedne prilike je vlasnik radija ušao kod mene u studio i rekao - "Ti ovo odlično radiš. Nekoliko dana nisam bio dobro, ležao sam kući i slušao te. Iščupala si me. Svaka ti čast! Samo tako nastavi." Nisam sigurna da li je iko u istoriji Glavnog radija doživio nešto slično i dobio takvu vrstu priznanja...

 

 

 

Ipak, na Glavnom radiju nije bilo lako raditi. Brojni među nama nisu mogli da izdrže pritisak, a mnogi su ispraćeni na različite živopisne i nedostojne načine... Previše je bilo ponižavanja i nepoštovanja. A kao posljedica svega toga, vrlo često i odnosi među ljudima nisu bili dobri. Blago govoreći... Danas postoje moderni nazivi za takve pojave, ali o njima svjedoče i stare narodne izreke...

Jedno je da ljudima kažeš da li su na visini zadatka ili nisu, a sasvim nešto drugo da ih provociraš, vrijeđaš, rušiš njihovo dostojanstvo. Bilo je i onih kojima je  svakodnevni dolazak na posao bio najveća kazna, ali moranje je bilo jače. Valjda... 

 

Hajde da ne kvarim priču mnogo, govoreći o razlozima mog odlaska i ovaj poslednji put. Nije poziv samo biti voditelj, nego i čovjek. Oportunizam nije bila opcija. A opet, staviti tačku na pola mog života, bilo je veoma teško.

Moram da pomenem još dvije radio stanice koje čine moj radijski život. Radio Most (tako ćemo ga nazvati u ovom tekstu) je bio jedno izazovno, ali lijepo razdoblje sa mladim ljudima koji su radili u jednoj finoj, opuštenoj i relaksiranoj atmosferi. Tu nije bilo pritiska, sata, moranja, a sve se stizalo, družili smo se i međusobno pomagali. Samo, to je bila jedna priča bez velikih mogućnosti. 

 

Moja poslednja stanica je bio (hajde da ga nazovemo) Radio Kraj. Ekipa mala, veliki trud, ali i moj poslednji radijski poduhvat. Radio je čudo, oživi za tren, ali ako nema kontinuiteta, za tren i umire. Nažalost, onima koji su odlučivali nije bilo bitno, a to je značilo da je osuđeno na propast.

 

Voljela bih da je ovaj tekst bio oda nečemu što je ostalo divno u svojoj suštini. Valjda na našem prostoru ništa ne može biti cjelovito i normalno. Što kaže moja starija sestra, kada bismo nekom strancu ovo ispričali, on to uopšte ne bi mogao razumjeti. Slažem se. Ali mi je žao što znam da mi razumijemo. 

 

Čini mi se da bih nepisanjem o svemu dopustila da nešto značajno izgubi važnost. Brojni slušaoci su mi zamjerili što sam nestala, otišla bez pozdrava, ali drugačije nije moglo. Rizično bi, za one koji ostaju, bilo napraviti buku oko jednog "važnog" odlaska. Otišla sam mirno, jednako kao i prva dva puta. 

 

Ali nisam nestala, samo sam se pregrupisala, sabrala i krenula dalje. Ovaj tekst je ono što dugujem sebi, kao i svima onima koji ga osjete. Moj oproštaj od velikog dijela života, ali i moj pozdrav i veliko hvala svima onima koji nisu zaboravili. Nisam ni ja.

 

Naša slika o radiju spolja, ponekad je daleko od one iznutra. Nismo svjesni pregnuća ljudi, koji vrlo često osim lične satisfakcije i crkavice od koje se preživljava, imaju malo toga. Ovdje govorim i o brojnim drugim "velikim" firmama u kojima šačica ljudi izgara i radi u neuslovima, kako bi nekome obezbijedila sve. Zato svaki put kada vidim čovjeka, profesionalca u svom poslu, znam jedno - on je čitavog sebe dao kako bi sa strane izgledalo da je ono što radi tako pitko, jednostavno i lako...

Moja poruka svima nama je da ne dozvolimo da ostanemo nevidljivi, jer moć nije u nečijim carstvima, nego u nama koji ih gradimo za njih, kao i u našim podvizima. Kažu da smo svi mi zamjenljivi, ali mene nisu uvjerili. Nisu ni sebe, ali cijenim pokušaj. Stara priča o ljudskoj prokletinji.

Uglavnom, ljudi moji dragi, ne nestanimo. Ostavimo svjedočanstvo jednom podvigu. Nestajanje bez riječi, a miša mu, rječit si (mislim, trebao bi biti:) značilo bi da se nije dogodilo, a dogodilo se. Itekako jeste. Ne smijemo tišinom potvrditi nekome da nije.

Za kraj želim da kažem još i to da "u radiju" ne žive samo mali, nego i veliki ljudi, koji znaju da ponekad nije dovoljno biti najbolji. A znaju i kada je nešto završilo. Za mene je mikrofon isključen, stala je muzika i prestala čarolija...

MARA ZA KRAJ

Hajde da se malo nasmijemo za kraj. Za 25 godina u ovom poslu, snimljene su i stotine reklama. A ja sam na kraju ostala upamćena kao "penzionerka Mara". Ima i priča o Mari 😀😀😀 Sjećam se da me je koleginica iz marketinga pozvala da odem do studija za snimanje da iščitam pristigli tekst. 

 

Vrač čeka, ja uskačem u studio, uzimam papir i vidim da tekst treba odglumiti. Hajde, razmišljam, nema veze, nije nam prvi put. Pročitam ja to i brzo nazad u studio, vratim se poslu. Nije prošlo mnogo vremena, ponovo koleginica na vrata, ja opet tamo... Kaže kako su se javili iz firme za koju smo snimali i kako bi to trebalo bolje odglumiti. Ja uzmem i "odglumim". Trči nazad, posao čeka. Dolazi ona i treći put i kaže (ahahahah) kako je to sad ipak malo "previše" odglumljeno... Kažem ja njoj - znaš šta, ja sam spiker i voditelj, nisam glumac, brate dragi. Ja ću još jednom ovo odraditi, a njima ako se ne sviđa neka idu u pozorište, pa neka traže glumca, profesionalca. 

 

Snimim ja tekst treći put i zaboravim na to. Dolazi ona kasnije i kaže kako su prezadovoljni. Hajde, razmišljam, drago mi je da je tako. Inače, snimanje reklama baš volim da radim. Prošle su više od dvije godine od odlaska s radija, Mara je na neki način nastavila da živi... Zbijaju se šale, nervira ljude, karikira se, prave se mimovi (meme) a ide se dotle da me moji prijatelji i najbliži maksuz nazovu kad čuju reklamu samo da me pitaju "kako si Maro?" Moji na poslu me u šali zovu Marom. Tolike godine, tolike reklame, a ja ostadoh Mara😀😀😀