(Pola vijeka i) Život na poklon

Provešću još neko vrijeme na ovoj blesavoj planeti... Možda Bog ima plan, jer ja ga trenutno više nemam. 

Pola vijeka, ozbiljne su to godine, a uglavnom je takav bio i moj život. Ozbiljan je i poklon koji sam dobila samo dan prije mog 51. rođendana. Iznenada, nije više bilo straha i lude želje za borbom sa opasnošću... Ali su me sve životne ozbiljnosti suočile sa istinom. Takva su suočavanja teška...

Rat je bio ozbiljan. "Izbeglica"sa 17 i početak životnih moranja. Ja  nespremno spremna za sve. Strah je bio neopisiv. Tjeranje na mržnju, a mene nisu pripremali za to odvratno stanje. Mnogi su stava da treba. Da me je mržnja vodila, ne bih danas bila ovdje. Strah sam osjećala u stomaku, srcu, plućima, grlu...Čega sam se toliko bojala? Čime su me to uplašili? Nisu uspjeli. Uspjela sam. Ne bih mogla sama, imala sam njih. Oni su i danas moji...

Razvod je bio ozbiljan. Rovovska borba na život i smrt. Djeca kao nečije oružje. Borba da ih sačuvam, da im budem sve što im je trebalo i više od toga. Jer su ionako ranjeni i nezaštićeni. Bezuslovna i beskrajna ljubav. Kupala sam ih svaki dan. Ljubavlju. Opet strah. Za moje najbliže, za djecu. Kakvu ćemo to traumu svi doživjeti?! Hoćemo li moći? Mogli smo.

Posao je bio ozbiljan. To je bio  poziv, ogroman izazov i kretanje od nule. Moraš! Ili uspijevaš ili propadaš. Nije bilo milosti. Morala sam biti najbolja. Čak i kad sam umirala od straha. Jer, već su me naučili da se samo kukavice predaju. Naučili su me da je samo najbolje dovoljno dobro. Bilo je najbolje.

Još nešto što sam gotovo zaboravila bilo je ozbiljno. Zauzeti se za sebe. Trebalo je istim onim snagama koje su ti trebale da uspiješ, stati iza sebe. Ozbiljan je to posao u državi bez smisla u kojoj te strah toliko zasjeni da boreći se do poslednjeg daha za opstanak, zaboraviš šta mu je svrha. Sjetila sam se da se zauzmem za sebe. Da svima i svemu što me ne cijeni kažem zbogom. Predugo sam čekala. I to je bilo ozbiljno i mukotrpno. 

A onda rez. Rez je takođe bio ozbiljan. Opet strah. Ali i to je završeno. Životni rez sa 50. Da li si ti normalna?! Jesam. Neću da budem žrtva. Hoću da budem primjer svojoj djeci da za promjenu, ma kako teška bila, nikad nije kasno. Bila sam im primjer. Moja radost zbog ljudi sa kojima danas radim je potvrda da je vrijedilo. Ozbiljan je i to bio posao, dati sve od sebe tamo gdje si najbolji kad si nesvjestan koliko vrijediš. Sreća, ne svima. 

Ozbiljno je bilo i usuditi se iznova voljeti. Naivno pomislih da pojam ljubavi postoji kako bismo mu nas dvoje dali novi smisao i udahnuli novi život. Nije bilo tako. Kažu da je lekcija. A ja ne vjerujem da sam nešto novo naučila, možda samo ponovila gradivo o ljudskoj nezrelosti i nemoći. Dobro, još i mrvicu o tome kako se ljudi grčevito drže laži, plašeći se istine, bježeći od odgovornosti... Ja i dalje volim, najviše istinu.

Životne ozbiljnosti i sirovosti, samo su se smjenjivale i ispreplitale, kao da su ispitivale moje granice... Taman kad pomisliš da si na putu da se sa jednim izazovom uspješno suočiš, iza ćoška bi iskakao novi, poput mirođije... Malo ti je, evo ti još. Toliko, da ne znaš sa kojim prije da se uhvatiš u koštac. Životni odolijevač nevoljama, dođe mu nešto kao zanimanje... 

Ostati bez snage koja je rasuta na svim mogućim životnim bojištima i poprištima, takođe je bilo ozbiljno. Umorila sam se od svega. Ništa više nije imalo smisla. Iscrpi se čovjek. Od pružanja otpora svemu što bi da ga slomi. Od iznemoglosti. Klone. A da toga nije svjestan. Organizam jeste.

A onda dva ozbiljna reza na stomaku. Uzduž i poprijeko. Nakon prvog reza, uslijedio je još jedan. Kad je sve bilo gotovo, saznaš da je i ono što je otišlo napolje bilo ozbiljno. Odlazak kod onkologa je bio ozbiljan. Kažu da te obilježi ta dijagnoza. Ubije dostojanstvo. Tako kažu. A ja im ne vjerujem. Ona je posljedica neprestanog straha za opstanak u ovoj vukojebini. Ona ne ubija dostojanstvo, nego nastaje zbog straha da će ti ga neko oduzeti. Između ostalog...

Ali opet, svi strahovi i sve ozbiljnosti, nudili su izborti, da podlegneš i budeš kukavica ili da budeš heroj. Ozbiljno. Bez straha nema ni hrabrosti, kao ni izbora da ćeš, makar se i smrtno plašio, činiti sve. Ja nisam zapamtila nijednu priču prepunu izgovora o nečijem neuspjehu i kukavištvu, a znam da niste ni vi. Ali zato znam mnogo onih koji nisu znali za alternativu herojstvu, pa i po cijenu stradanja u ime viših ciljeva. Viši cilj ne zna za cijenu koju valja platiti. Ali zna za dostojanstvo. Priče o hrabrosti i herojstvu se pamte.

Poklon u vidu nastavka života se pamti zauvijek. To je blagoslov i dar koji se čuva, pazi i njeguje, jer svi znamo da nema alternativu. Izabrati sve ono sa svijetle strane, ono što ti pomaže da dišeš, a u stranu maknuti svu suvišnu turobnost, ozbiljan je posao. Strah je nestao, ne osjećam ga više, kao da ga je neko sa tim rakom iščupao onim rezovima iz mene. Ozbiljno. 

Jedino što je bilo neozbiljno, jesam ja. Davanje smisla besmislu, vedrinom, humorom, vjerom, radovanje zbog ljudi, trenutaka i sitnica, kao i želja je da se pobijedi onom spasonosnom dozom unutrašnjeg duha i bića, to je bilo nešto kao protivotrov... Jer od toga nema zdravijeg i djelotvornijeg mehanizma za naš opstanak. Zna to svaki zreo čovjek na ovim prostorima.

Poklonu se ne gledaju zubi, kaže jedna naša stara izreka. Možda je i bolje da ne budeš ko si bio, nego da tako izmjenjen, transformisan, kakav nakon svega moraš biti, nastaviš svoj put još bolji i zahvalniji. Koliko god to trajalo...

Poslednje misli

Da ne zaboravim, kad osjetiš da nešto sa tvojim zdravljem nije u redu, otiđi kod doktora. To može život da spasi. Ozbiljna je to stvar. Takođe, ne zaboravi na humor, jer i on je spasonosan. Kao i voljena bića kojima si okružen. Koliko sam samo zahvalna zbog svih njih koji su mi davali snagu da izdržim. Oni su moja najveća dragocjenost i snaga. Svi oni koji su i najmanjim gestom ljubavi bili tu. Moja ljubav prema njima ni sa čim se ne može uporediti.