Odgovornost II

Dostojanstvena, jaka, sebi dovoljna, jasna, puna ti usta samo jedne riječi. 11 slova, jedna riječ, a vidiš, ponekad u nju stane čitav život, pa i čitav svijet. 

Kako? Pa lako, ako je znaš i razumiješ da je i osobina i obaveza. Moja,tvoja, njihova... Ako ne znaš, onda ništa. 

Odgovornost - odgovor nosi. Ako je pitaš, znaćeš. Uz još jednu pomoćnu riječ, a to je savjest. Ne pitaš li, onda opet ništa. 

Riječ koja viče na tebe, ako umiješ da čuješ. Podsjeća te da si, ne samo živ, nego i dužan da budeš. Viče ti da gledaš kako postupaš, kako se ponašaš, šta biraš, kako odlučuješ. 

Ne voli se mnogo ta divna riječ, jer je i kapriciozna i teška, najčešće onima koji vole neke druge riječi. Njima je lakše da nakrive glavu, pa da gledaju iz svoje udobnosti. Koga? Sve one kojima je neudobno. 

Što je udobnije, to je ova riječ sve omraženija, gora i dalja. A svi odgovorni su prilika da im pokažeš, da likuješ, sudiš. Da im kažeš kako su se odvažili i usrali. Oni jesu, ti nisi. Nema veze što nisi probao. Nisi ti budala da to radiš. Ti ćeš biti rulja koja će odgovornima reći sve što ih sleduje. Jer, šta ćeš ako uspiješ. Toga se ti najviše plašiš. Tada se više nećeš moći praviti budala. 

Zato ćeš umiriti onaj glas koji te svakodnevno podsjeća da ima jedna riječ. Ona nosi odgovor. Ti ga ne želiš čuti. Ljepše je da ti je toplo, udobno, plastično, isfiltrirano. Samo ne sirovo. Suviše je okrutno. Životno. Ponekad kad se suočiš, zaboli, a ti ne voliš da boli. Neka boli druge, ko im je kriv što su iskakali. Koji đavo ih je na to tjerao. A tako su fino mogli mirovati, biti kao ti. 

Oni se odvažili da biraju. Da kažu, da dižu glas, vole istinu. Budale. Ne znaju kako je lijepo kad je svejedno. Savjest mirna, jer je nijema, pardon nema. 

Odgovorni znaju ono što ti ne znaš. Oni nose teret, ali i nagradu. Zavisno od ishoda. Njima tvoj sud ne pije vode, jer su već odavno naučili da on s njima nema nikakve veze. Oni su naučili da dobiju i gube, da se suoče. 

Oni su, za razliku od tebe, naučili i to da brinu. Ne samo o sebi, nego vrlo često i o tebi. 

Ali jok! Zašto bi oni postojali bez upiranja prstom. Ko su oni da svojom samostalnošću bodu oči?! Budi žrtva. Kopaj oči, sudi, lomača, vješala i sva stara sranja, samo na novi način. Ko si ti da napreduješ, uspiješ, budeš srećan. Budi mi ogledalo, jer ako nisi, nisam ni ja. 

Ja želim prava, neću obavezu. Hoću prečicu. Šta će mi tvoja riječ. Ja imam svoju. Krivi su mi svi, od roditelja, pa do kraja svijeta. Zašto savladati strah i preuzeti rizik, kad za to postoje svi oni čijem se neuspjehu i spoticanju raduješ. Kriviće me, narušiću ugled, pokvariću sliku o sebi, biću odbačen, osramotiću se, neću uspjeti. A ni priznati, nego dovraga poslati i osjećaj i želju, poriv, motivaciju, mogućnost, sve, pod starim smrdljivim izgovorom nemoći. 

A kao takav ne znaš, niti ti dopire do svijesti da je suočavanje prirodno i normalno. Normalno je i uspjeti i pasti. Kao što je normalno biti odvažan, odlučan, istupiti, ako osjećaš da treba. To se uči u kući. Odatle se ponese. Ili se nosilo za neka druga vremena. 

Ova su prepuna nagrađene neodgovornosti, nemara, nehata, nedosljednosti, nesavjesnosti, nezrelosti. Ovo su vremena ljudi koji su na granici između nesigurnosti i reklame, razočaranja i lažne sreće. Više ni u šta nisi siguran. Zbunjen si, zatečen, ponekad i šokiran. 

 

Važno je zapamtiti da je i najmanja neodgovornost amin onima kojima to odgovara... 

Današnje društvo se plaši odgovornosti i linča, koji zna biti direktna posljedica slobode. Ona ga je iznjedrila. Dobili smo slobodu koja bi trebala da ima svoju cijenu, te se opet vraćamo na odgovornost. Sloboda je da budeš ko jesi, a ne da radiš šta ti je volja. 

Zašto ja, neka bude on. 

E, sve dok bude on, mi ćemo imati slobodu bez riječi od 11 slova. Ime joj je odgovornost i između ostalog znači da brinemo jedni o drugima. To takođe znači bolji svijet koji ostavljamo svojoj djeci, koja nas opet vraćaju na istu riječ. Ne učinimo li to, šta mislite kako će izgledati svijet naše djece, a tek njihove. Ja ne želim da znam. 

Posebna su tek priča oni moćni. Koliko se oni budu zaigrali i koliko njima bude stalo, a mi se budemo osvrtali za pogrešnim stvarima... Neka nam je Bog na pomoći. 

Odgovornost bez savjesti, kao i sloboda bez odgovornosti, vode nas kvragu, već odavno, dozirano, polako... Normalni se stide, budale ističu, izuzeci su pravila, pravila izuzeci... A mi, gdje smo mi? 

Šta bi bilo kad bi odgovornost zavladala kao neka epidemija, kao lančana reakcija. Mogla bi nas sve spasiti. Kad bi se preuzela, kad bi nas preplavila... Ali nije ona telefon, dokolica, wifi, internet, dostup, pristup, klik... Ona je da se moraš zauzeti.