Maza

Došla je u teško vrijeme. Milan je imao tek 6. Uskoro je na ramenima bila i đačka torba. A nejaka leđa već su isuviše bila opterećena. 

"Ma daj Miki, ne možemo imati više ljubimaca", rekoh mu, ni sama ne vjerujući  u ono što sam govorila. Iz mene je progovarao raniji sporazum da "ljubimaca više nema", jer nam je dosta uginuća, nestajanja i tuge zbog kućnih ljubimaca. 

Pitala sam se zašto sam toliko neuvjerljiva, zašto se dvoumim, a onda bih ponovo pogledala u ta dva bistra oka. Djelovala su mi molećivo, preplašeno, nesigurno... Tada smo bili samo nas dvoje. A njegovo malo srce je bilo željno širine i beskraja ljubavi, koju bi, ne samo primao, nego i davao. 

Ako umiješ da osjećaš, onda znaš kada nešto nije dovoljno. Ako nisi sebičan, shvatićeš da ni sva tvoja ljubav nije dovoljna da popuni prazninu nakon rušenja jedne cjeline.

Ma hajde, samo ćemo svratiti do veterinara, na putu iz škole. I gle, raspriča se Miki sa veterinarom i u tren oka se otvori neki boks u koji su se tek tako odlagali mali mačiji životi. Njih šestoro, sedmoro, ostavljeni ispred vrata tog jutra, a potom sklonjeni na sigurno. Nije prvi put, dešava se. Doduše, ne tako često.

Jedna glavica, pozadinac, hrabro je i riješeno krenula naprijed, nespretno preskačući ostale. U trenu je bila u Mikijevim rukama. Više nikad iz njih nije izašla.

Jasno je da sam prekršila dogovor, ali nisam zažalila. Bili smo joj potrebni, a koliko je trebala ona nama, Miki je znao mnogo bolje od mene. Više nas nije bilo samo dvoje. Bilo nas je troje. Kakva je to ljubav bila, ali i više od toga. Bila je i potreban sklad kojim kao da je u trenu popunjena praznina koju je život ostavio. 

Upoznavanje, brižnost, zajedništvo, davanje, samo su se nizali... Od prve neprospavane noći, a kako da spavaš kad u kući imaš bebu, a nemaš ništa što joj je potrebno. 

Šta god bismo mi radili, ona je kao valjušak koji se jedva držao na nogama, bila tu. Obezbjedi joj sve i nauči da imaš životinju u kući, to su bili prvi zadaci. Ime je došlo samo, iz neumornog maženja - Maza. Tek kasnije smo uvidjeli da je trebala biti Divlja Maza, mačka sa karakterom, naš oksimoron. Stvorena da bude ne samo voljena, nego i poštovana. 

Sa jedne strane muka prisustva jedne životinje u stanu, dlake, čišćenje, astma, rušenje, buđenje... A sa druge, samo pogled na njih dvoje bi širio srce i mekšao dušu. Sve su radili zajedno, crtanje, pisanje zadaća jelo, igra do besvijesti, smijeh, svađa, puna ti kuća, a i duša... Spavali su zajedno, otimali se za jastuk i pokrivač, ušuškavali, mazili, pazili...

Ubrzo je i mene osvojila, divljakuša jedna. Kakva su to samo bila dočekivanja i ispraćanja, čekanja da se  vratimo, njena radost što jesmo i želja da nam to pokaže...

Jasno je davala do znanja kada je maženja dosta, a nisi mogao da je ne maziš ako je ona to željela. Samovoljno, razmaženo biće, koje je našlo svoja dva utočišta, jedno u stanu, a drugo u našim srcima. Milanove oči su postale bistrije i sigurnije, imao je svog anđela čuvara uz kojeg je rastao, baš kao i ona uz njega. 

Trebala mu je, a i Milici koja nam se uskoro pridružila. Više nas nije bilo ni troje, nego četvoro. Volim da kažem i stojim iza svake svoje riječi - nas četvoro smo postali cjelovitiji od mnogih cjelovitih porodica. Njih troje i ja. Zahvalna sam što smo nadoknadili izgubljeno, ali i mnogo više od toga...

Snage su se podijelile. Milan je bio igra, zabava, maženje i smaranje. Milica je bila sigurnost, poštovanje, utočište razumjevanje, a za sve ostalo ionako su imali mene. Lizanje je bilo nešto kao izraz naklonosti i traženje ljubavi i pažnje, zavlačeći glavicu u naše miške. Gaženje prednjim šapama u mjestu, uglavnom po stomaku, podsjećalo me je na neko fokusiranje, kao da ti poručuje da si njen.

Tačno je znala kad je nešto pogriješila, nestala bi u sekundi... Jednom je nestala i nakon čitave potrage, pronađena je u bubnju veš mašine. Jednom je ostala u sklopljenom krevetu, pa u kesi, Mikijevoj školskoj torbi, u ormaru :)

Gumice za kosu bile su Mazina strast, njen sjaj u očima. Bilo ih je po cijelom stanu, mogao si ih pronaći svuda. Ako ih ne skloniš tokom dana, igra bi krenula u sred noći... Imali smo jedno mjesto u ormaru gdje su se čuvale na gomili. Samo bi čekala da se otvori ormar, a onda napad i gotovo neobuzdana želja. Ponekad bi izvela čitavu predstavu, samo da ih se dočepa. Vremenom su postale njena nagrada.

Koliko samo muke, što slatke, što one prave, sirove. Koliko samo odmotanih rolni papira, porušenih i razbijenih stvari po stanu, uništenog namještaja, lovljenja po stubištu, čak i po komšijskim stanovima, kada bi šmugnula...

Jedan izlazak napolje donio nam je buve. Imali smo i parazite, borili smo se sa zovom prirode, odgađali neminovno ali je na kraju ipak sterilisali. Upozorili smo veterinara na njenu ličnost, nije nas shvatio ozbiljno. Kad smo došli po nju, rekao je da veću zvijer još nije sterilisao. Samo je nosite odavde:) 

Istina je da izvan našeg doma, baš i nije bila voljena, a i ona je bila probirljiva kad su ljudi u pitanju. Sve je znala, osjećala, bdjela pored nas kad bismo se razboljeli, čuvala dok spavamo, podsjećala nas koliko je važno ponekad se osamiti i uspostaviti ravnotežu, zaslužiti povjerenje, voljeti tiho...

Balkon je bio njeno prijestolje, peti sprat, visina... Ma šta visina, želim na balkon:) Bila je pravo malo čudo i atrakcija koja je suvereno vladala na balkonskom okviru petog sprata, kao da je tu rođena. Čak je i lovila, dva puta smo imali borbu spašavanja vrabaca :)

Zahvaljujući našoj ljubimici, povezali smo se do iznemoglosti. "Maca mala" je naše tepanje, naša viber grupa, naša porodična lozinka, kao i nadimak našeg bliskog kruga.

I tako, gotovo šest godina. A onda, kao da je neko presjekao nit. Najteže mi pada taj način na koji je otišla. Izenada, kao da ju je neko oteo. Kao neko za koga pomisliš da u sebi nosi neku besmrtnost i da će vječno biti tu. Kažu da se nesreće dogode u sekundi, ali kakva je to utjeha? Kraj... Puni telefoni snimaka, fotografija, ljubavi.

Ma kakav kraj, ja je do danas nisam oplakala a prošlo je više od pola godine. Plašim se da bi to bio konačan oproštaj, a ja za to nisam spremna. Još uvijek sklanjam namirnice kojih bi se mogla dočepati, pazim kad izlazim napolje da zvijer mala ne šmugne, pazim kako hodam po stanu... A onda shvatim da se više nikad neće vratiti.

Utješi me jedino pomisao da naša miljenica možda baš sada uspostavlja red i vlada svojim maženjem i svojom divljom prirodom, nekim novim, ljepšim mačijim svijetovima. Ja tu sliku mogu da vidim...

Posvećeno našoj Mazi - 16. oktobar 2019. - 30. juni 2025.