Život i njegove niti

Vežu nas i sve oko nas. Rijetko se desi da o njima bilo ko razmišlja, barem na taj način. Životne niti. Tako se zovu. Od njih su sazdani svi naši putevi.

 

Nekako kao da ih nismo svjesni. Životne niti, kako mi to samo mijenja pogled na život, uvid u smisao. Najčešće ih postajemo svjesni tek kad se istanje i pokidaju, pa nam se čini da je iznenada. Većinu vremena smo ih nesvjesni, jer ne možemo zamisliti njihovu debljinu. I onda kada bismo mogli, kao da ne želimo, strahujući od onoga što ćemo shvatiti. Interesantna je veza između debljine niti, naše svijesti i našeg djelovanja.

Većina ljudi je mišljenja da je život mnogo lakši kada se prepustimo svakodnevici i ne razmišljamo mnogo. U suprotnom, stršimo, ne uklapamo se, čudni smo, nepodobni, jer naše talasanje i ljude oko nas podsjeća na ono što bi trebali uraditi. A često ne rade. Zato što je tako lakše, a interesantno je da su niti sve tanje onda kada je otpor sve čvršći. Mrvica je do pucanja, a većina se tek ponekad zapita da li djelovati ili se praviti da je sve u redu...

Ponekad je najteže suočiti se sa lažnom ušuškanošću i lažnim pogledom na ono što smo stvarali godinama. A potom priznati sebi da uz sav trud, rad, upornost i odricanje, nismo stvorili ono što smo htjeli, željeli i u šta smo vjerovali. Šta god to bilo. Kako priznati? 

To bi značilo da se hitno nešto po tom pitanju treba i preduzeti, a mnogi nisu sigurni imaju li snage za to. Ili je bolje reći hrabrosti. I jedva čekaju da ovi što odudaraju od drugih, ne uspiju da ispletu nove niti, kako bi se njihovim promašajem hranili. Kako bi hranili svoj strah i nastavili se praviti da je sve u redu.

Svako od nas, kada ostane sam, posebno kada osvane novi dan, svega je svjestan, tu nema prevare. Jutro je vrijeme istine, tada tačno znamo. Znamo koliko smo srećni u tom trenutku, koliko smo ispunjeni. Jutro je vrijeme surove istine i suočavanja, jer tada tačno znamo debljinu naših životnih niti o kojem god segmentu naših života se radilo. Tada znamo i šta preduzeti, pojedine niti kidajući, nove pletući, vještim pokretima životne pletilje koja nije zaboravila najvažniju vještinu. 

Jutro je doba dana kojeg vole samo oni koji su u debljinu svojih niti sigurni. Onoliko koliko se u životu može biti siguran. Ali hajde da kažemo da su dali sve od sebe. Kada osvane novi dan, to je vrijeme istine. Istina je ponekad da je ta nit toliko tanka, tek milimetar do pucanja. A na tom milimetru nastupa on, u svojoj punoj snazi - strah.

Upravo tu je mjesto naše zablude, na tom milimetru… A strah nam ne da da jasno vidimo da je ponekad samo kraj mjesto za novi početak. Najteže je kad mi nismo spremni i kad se stvari počnu dešavati same od sebe, bez našeg uticaja. Tada smo već uglavnom stavljeni pred svršen čin i trebamo oporavak. A život ne čeka i nemilosrdno nas svakog novog datuma u kalendaru podsjeća gdje smo.

Zato je dobro ako ne čekamo da se nit toliko stanji, jer tada nastaje pritisak i panika. To nije stanje u kojem se donose razumne odluke. Trebalo bi na vrijeme pogledati širu sliku zapitati se katkad o svojoj sreći i zadovoljstvu, razgovarati iskreno sa sobom. Ne zanemarivati jutra u kojima se budimo sa grčem u želucu, glavoboljom, strahom, nelagodom, nezadovoljstvom… Kada na vrijeme shvatimo da nit postaje sve tanja, manevarski prostor nam je pogodniji, pritisak je manji, a mi spremniji da se suočimo sa izazovima. Tada su i odluke razumnije.
 

Koliko je ponekad nit tanka, osjetiš, ali samo ako obratiš pažnju, po tome koliko si prijatan, nasmijan, pozitivan, kreativan, spretan, preduzetan, empatičan, dobar. Toliko nit zna biti tanka, a mi lažno samouvjereni, nesvjesni da nam se čitav naš svijet može srušiti u sekundi. Ali nije to od juče. To je nakon čitavog mora vremena koje smo imali za promjenu, za deblju nit, za istinu, za sebe. A mi, kao da smo sluge sebi, a ne vladari sopstvenih života i kormilari naših putešestvija... Tužno je koliko često zaboravimo da je život poklon u kojem treba i da se uživa, makar to podrazumijevalo i neminovno padanje, stradanje, patnju, bol, gubitak. Ali i uživanje.

Život je poklon bez mašne, jer je izazovan. Ipak, ne smijemo zaboraviti sebe, svoje potrebe, radosti, želje, ciljeve, strasti.  A nit... ona je podsjetnik gdje smo. Nama kao da je lakše da sami sebi oduzimamo moć i ogrnemo se opravdanjima za sopstvenu nesreću.

Interesantno je u životu da nema garancija, ionako sve može da se sruši za jedan tren. To najbolje znaju oni koji su to prošli. I s prividom i bez privida i sa tankom i sa debelom niti. A kako je onda tek tamo gdje je jedino dobro samo njegov privid? Tu nestaješ dok još postojiš... Možda ne odjednom, ali polako, dan po dan.

 

Ispričaj svoju priču...

Nema te priče koja će te zadiviti, ostaviti bez daha, pokrenuti suze ili smijeh, a da nije bila teška. Što je teža priča, to je i naše divljenje veće.

 

 

Tada je i naše poimanje života i smisla, dublje. Tada i mi bivamo bogatiji, bolji ljudi i srce nam postaje mekše. Ne dešava se to samo od priča koje se dešavaju drugima, jer najbolji recept za viši nivo svijesti, za samosvijest i za naš rast, jeste vlastiti težak put.

Da suze i smijeh idu zajedno osjetiš nekoliko puta u životu kad kao vulkan iz tebe bez pitanja, a vrlo često i upozorenja, provale te bujice. A obično im prethodi "beton". Zabetoniraš, knedla je u grlu, ne dišeš, žiga, boli, steže, bojiš se, ukočiš. A onda je dobro ako beton popusti, a vulkan proradi. E tad su suze i smijeh znak da si i dalje živ.

Ponekad pomisliš da nećeš preživjeti, a preživiš. I tako mi barem nekoliko puta u životu umremo, umiru i drugi, a onda to nekome i pomogne, svjesno ili nesvjesno. Samo pomisao na sve umrle, a žive heroje, čija hrabrost je mnogostruko iznad naše, dovoljna je da se postidiš, probudiš, sabereš i da kreneš. Gdje? Pa recimo tamo gdje ni u najluđim snovima ne bi bio, a želiš. Prokleto želiš, a plašiš se smrtno. Pa šta i ako umreš?! Nije ti prvi put. Ali je prilika da ispričaš svoju životnu priču. Za to nemamo mnogo prilika.

Zašto su teške priče te koje u nama bude najtananije emocije? Zato što znaš da samo ono za šta čitavog sebe daš, može biti put do tamo gdje trebaš biti. Čak i kad nemaš neku veliku pomoć i podršku. Ili možda baš tada! Šansa da ispričamo i kažemo ono što imamo je i onda kada je samo mi vidimo. A teške priče nas podsjećaju na to da možda jesi sam, ali nisi jedini. Mnogima je teško, a najteže onima koji su morali umrijeti kako bi živjeli. I to ne jednom. Zato su oni naši podsjetnici da je život čudo. Zato nas teške priče fasciniraju. Zato u nama bude toliko divljenja.

Postoje i one teške priče koje nisu zadivljujuće, inspirativne, koje ne služe nama, a ni drugima. Ali to su one o kojima se uglavnom šapuće ili ćuti. Zašto? Pa jednostavno zato što te je sram što nisi umro da bi živio, a mogao si!

Ako ne želiš da umreš kako bi živio, ukoliko te ne zanima bujica emocija sopstvenog uspjeha i to je u redu. Ne želiš li da se od sopstvene priče naježiš, onda ništa. Ti budi čitač i posmatrač. Ali, ukoliko nije tako i znaš da je teška priča ona koju ti treba da ispričaš, ispričaj je. Plači, smij se, zadivi i zavoli sam sebe. Možda si ti na redu...

 

 

 

Trajanje

Interesantno je to sa trajanjem i njegovim posljedicama. 

 

 

 

Tu smo i niko od nas ne zna koliko će naše putovanje trajati. Ne znamo ni kakav će biti naš put. Samo znamo da smo tu, želeći najbolje. Možda treba tako, dan po dan, vjerujući da će biti vrijedno rađanja naše prisustvo na ovom svijetu. Kad je lako, trajanje kao da se podrazumijeva, a kad postane teško, onda kreću i pitanja. O svemu...

 

Trajanje je takvo. Prepuno iznenađenja, izazova, neriješenih rebusa, zabluda, nadanja... Tjera te da se posvetiš, budeš prisutan, kao i da osjetiš tuđa prisustva. Ponekad stvari koje su nas jedva dotakle i čini nam se, trajale tren samo, ostave toliki trag u našim životima da je to nemjerljivo. Isto je i sa ljudima. 

 

Postoje te duše koje su jedva ukrstile puteve sa našima, a njihov značaj za naš život je trajan i veliki. U određenom trenutku bile su tu, a u slijedećem nestale. Ali ne skroz, ne prije nego što su ostavile neizbrisiv trag i trajno nas izmijenile. Interesantno, što su kraće trajale, kao da su još dublji pečat urezale.

A opet, postoje i stvari koje traju, a nemaju nikakav značaj za nas ili naprotiv, stalno spotiču našu snagu, želju, volju, energiju, potencijal. Ometaju nam pogled, remete mir. Isto je i sa ljudima.

 

Pojedinci kao da su došli sa samo jednom namjerom. Da ubiju slatkoću našeg trajanja, da testiraju naše granice, izdržljivost. Mada je to ponekad i kratko, rane su krateri koje dok saniraš i trajanje je sve kraće. Život. Mikstura.  

Interesantno je to sa trajanjem i njegovim posljedicama.

 
I ne razmišljamo mi baš mnogo o njegovoj važnosti, sve dok se ne desi da se zauvijek promijenimo. Sreća je ako je nabolje. A sreća je i u prepoznavanju, dešifrovanju, u pravom trenutku. Ili ikad. Ili nikad. 

 

Promjena ponekad znači da je nagore. Ali ono što je interesantno, čak i ona u konačnici za rezultat može imati ljepši i kvalitetniji nastavak trajanja. Ako ne postanemo namćori. Tada trajanje postaje mučnije.

Ne, ne mislimo mi mnogo o trajanju sve do momenta u kojem se nešto desi. Tada se sve mijenja. Zna to biti pod teretom sopstvenih spoticanja, pogrešnih preticanja i preskakanja važnih životnih lekcija. Tada uvidiš da ne možeš dalje nepromijenjen. To je onaj trenutak spoznaje u kojem više ništa nije isto. Ako do njega dođe.

Interesantno je to sa trajanjem i njegovim posljedicama.

Koliko puta poželimo da je stvari i ljudi koji nam oplemene živote više, da traju duže, ne shvatajući baš najbolje prolaznost. U našoj prirodi je želja za zadržavanjem, za neprolazom, očuvanjem. Valjda nam nije lako pomiriti se s tim da smo prolazni, da je život promjena i tok. E, tu je važno shvatiti da je nešto ili neko trebao samo tren u našem trajanju kako bi ga zauvijek promijenio, oplemenio, ispunio... I da smo ga mi trebali. 

 

Naravno, poneko je došao i ostao. Zauvijek. To je ona ljepota života, imati nekoga pored sebe za sva vremena. Imamo mi ta bića koja sa nama dijele sve i baš ta bića su ona koja nam trajanje olakšavaju svaki dan, jednako kao i mi njima.

Poželimo vrlo često i to da smo sami učinili više, da smo željeli jače. Sreća je da uvijek možemo početi. Takođe je sreća da ne moramo biti suviše strogi prema sebi i drugima. Ponekad je trajanje ljepše ako se mudro posmatra, ako se ima više povjerenja. Sve je tada lakše. I naš korak i naše putovanje. Teško je samo pristati na to.

Toliko se trudimo da postavimo ciljeve, grčevito se držeći za njih, nesvjesni da svrha nije stići, nego biti prisutan na samom putovanju. Ono kad ti zastane dah, pa kad se toga sjetiš, kad se prepustiš, ono kad si ti, ono kad misliš da sve možeš, ono kad vjeruješ...

Interesantno je to sa trajanjem i njegovim posljedicama.