Trajanje

Interesantno je to sa trajanjem i njegovim posljedicama. 

 

 

 

Tu smo i niko od nas ne zna koliko će naše putovanje trajati. Ne znamo ni kakav će biti naš put. Samo znamo da smo tu, želeći najbolje. Možda treba tako, dan po dan, vjerujući da će biti vrijedno rađanja naše prisustvo na ovom svijetu. Kad je lako, trajanje kao da se podrazumijeva, a kad postane teško, onda kreću i pitanja. O svemu...

 

Trajanje je takvo. Prepuno iznenađenja, izazova, neriješenih rebusa, zabluda, nadanja... Tjera te da se posvetiš, budeš prisutan, kao i da osjetiš tuđa prisustva. Ponekad stvari koje su nas jedva dotakle i čini nam se, trajale tren samo, ostave toliki trag u našim životima da je to nemjerljivo. Isto je i sa ljudima. 

 

Postoje te duše koje su jedva ukrstile puteve sa našima, a njihov značaj za naš život je trajan i veliki. U određenom trenutku bile su tu, a u slijedećem nestale. Ali ne skroz, ne prije nego što su ostavile neizbrisiv trag i trajno nas izmijenile. Interesantno, što su kraće trajale, kao da su još dublji pečat urezale.

A opet, postoje i stvari koje traju, a nemaju nikakav značaj za nas ili naprotiv, stalno spotiču našu snagu, želju, volju, energiju, potencijal. Ometaju nam pogled, remete mir. Isto je i sa ljudima.

 

Pojedinci kao da su došli sa samo jednom namjerom. Da ubiju slatkoću našeg trajanja, da testiraju naše granice, izdržljivost. Mada je to ponekad i kratko, rane su krateri koje dok saniraš i trajanje je sve kraće. Život. Mikstura.  

Interesantno je to sa trajanjem i njegovim posljedicama.

 
I ne razmišljamo mi baš mnogo o njegovoj važnosti, sve dok se ne desi da se zauvijek promijenimo. Sreća je ako je nabolje. A sreća je i u prepoznavanju, dešifrovanju, u pravom trenutku. Ili ikad. Ili nikad. 

 

Promjena ponekad znači da je nagore. Ali ono što je interesantno, čak i ona u konačnici za rezultat može imati ljepši i kvalitetniji nastavak trajanja. Ako ne postanemo namćori. Tada trajanje postaje mučnije.

Ne, ne mislimo mi mnogo o trajanju sve do momenta u kojem se nešto desi. Tada se sve mijenja. Zna to biti pod teretom sopstvenih spoticanja, pogrešnih preticanja i preskakanja važnih životnih lekcija. Tada uvidiš da ne možeš dalje nepromijenjen. To je onaj trenutak spoznaje u kojem više ništa nije isto. Ako do njega dođe.

Interesantno je to sa trajanjem i njegovim posljedicama.

Koliko puta poželimo da je stvari i ljudi koji nam oplemene živote više, da traju duže, ne shvatajući baš najbolje prolaznost. U našoj prirodi je želja za zadržavanjem, za neprolazom, očuvanjem. Valjda nam nije lako pomiriti se s tim da smo prolazni, da je život promjena i tok. E, tu je važno shvatiti da je nešto ili neko trebao samo tren u našem trajanju kako bi ga zauvijek promijenio, oplemenio, ispunio... I da smo ga mi trebali. 

 

Naravno, poneko je došao i ostao. Zauvijek. To je ona ljepota života, imati nekoga pored sebe za sva vremena. Imamo mi ta bića koja sa nama dijele sve i baš ta bića su ona koja nam trajanje olakšavaju svaki dan, jednako kao i mi njima.

Poželimo vrlo često i to da smo sami učinili više, da smo željeli jače. Sreća je da uvijek možemo početi. Takođe je sreća da ne moramo biti suviše strogi prema sebi i drugima. Ponekad je trajanje ljepše ako se mudro posmatra, ako se ima više povjerenja. Sve je tada lakše. I naš korak i naše putovanje. Teško je samo pristati na to.

Toliko se trudimo da postavimo ciljeve, grčevito se držeći za njih, nesvjesni da svrha nije stići, nego biti prisutan na samom putovanju. Ono kad ti zastane dah, pa kad se toga sjetiš, kad se prepustiš, ono kad si ti, ono kad misliš da sve možeš, ono kad vjeruješ...

Interesantno je to sa trajanjem i njegovim posljedicama.