Nema te priče koja će te zadiviti, ostaviti bez daha, pokrenuti suze ili smijeh, a da nije bila teška. Što je teža priča, to je i naše divljenje veće.
Tada je i naše poimanje života i smisla, dublje. Tada i mi bivamo bogatiji, bolji ljudi i srce nam postaje mekše. Ne dešava se to samo od priča koje se dešavaju drugima, jer najbolji recept za viši nivo svijesti, za samosvijest i za naš rast, jeste vlastiti težak put.
Da suze i smijeh idu zajedno osjetiš nekoliko puta u životu kad kao vulkan iz tebe bez pitanja, a vrlo često i upozorenja, provale te bujice. A obično im prethodi "beton". Zabetoniraš, knedla je u grlu, ne dišeš, žiga, boli, steže, bojiš se, ukočiš. A onda je dobro ako beton popusti, a vulkan proradi. E tad su suze i smijeh znak da si i dalje živ.
Ponekad pomisliš da nećeš preživjeti, a preživiš. I tako mi barem nekoliko puta u životu umremo, umiru i drugi, a onda to nekome i pomogne, svjesno ili nesvjesno. Samo pomisao na sve umrle, a žive heroje, čija hrabrost je mnogostruko iznad naše, dovoljna je da se postidiš, probudiš, sabereš i da kreneš. Gdje? Pa recimo tamo gdje ni u najluđim snovima ne bi bio, a želiš. Prokleto želiš, a plašiš se smrtno. Pa šta i ako umreš?! Nije ti prvi put. Ali je prilika da ispričaš svoju životnu priču. Za to nemamo mnogo prilika.
Zašto su teške priče te koje u nama bude najtananije emocije? Zato što znaš da samo ono za šta čitavog sebe daš, može biti put do tamo gdje trebaš biti. Čak i kad nemaš neku veliku pomoć i podršku. Ili možda baš tada! Šansa da ispričamo i kažemo ono što imamo je i onda kada je samo mi vidimo. A teške priče nas podsjećaju na to da možda jesi sam, ali nisi jedini. Mnogima je teško, a najteže onima koji su morali umrijeti kako bi živjeli. I to ne jednom. Zato su oni naši podsjetnici da je život čudo. Zato nas teške priče fasciniraju. Zato u nama bude toliko divljenja.
Postoje i one teške priče koje nisu zadivljujuće, inspirativne, koje ne služe nama, a ni drugima. Ali to su one o kojima se uglavnom šapuće ili ćuti. Zašto? Pa jednostavno zato što te je sram što nisi umro da bi živio, a mogao si!
Ako ne želiš da umreš kako bi živio, ukoliko te ne zanima bujica emocija sopstvenog uspjeha i to je u redu. Ne želiš li da se od sopstvene priče naježiš, onda ništa. Ti budi čitač i posmatrač. Ali, ukoliko nije tako i znaš da je teška priča ona koju ti treba da ispričaš, ispričaj je. Plači, smij se, zadivi i zavoli sam sebe. Možda si ti na redu...
Da suze i smijeh idu zajedno osjetiš nekoliko puta u životu kad kao vulkan iz tebe bez pitanja, a vrlo često i upozorenja, provale te bujice. A obično im prethodi "beton". Zabetoniraš, knedla je u grlu, ne dišeš, žiga, boli, steže, bojiš se, ukočiš. A onda je dobro ako beton popusti, a vulkan proradi. E tad su suze i smijeh znak da si i dalje živ.
Ponekad pomisliš da nećeš preživjeti, a preživiš. I tako mi barem nekoliko puta u životu umremo, umiru i drugi, a onda to nekome i pomogne, svjesno ili nesvjesno. Samo pomisao na sve umrle, a žive heroje, čija hrabrost je mnogostruko iznad naše, dovoljna je da se postidiš, probudiš, sabereš i da kreneš. Gdje? Pa recimo tamo gdje ni u najluđim snovima ne bi bio, a želiš. Prokleto želiš, a plašiš se smrtno. Pa šta i ako umreš?! Nije ti prvi put. Ali je prilika da ispričaš svoju životnu priču. Za to nemamo mnogo prilika.
Zašto su teške priče te koje u nama bude najtananije emocije? Zato što znaš da samo ono za šta čitavog sebe daš, može biti put do tamo gdje trebaš biti. Čak i kad nemaš neku veliku pomoć i podršku. Ili možda baš tada! Šansa da ispričamo i kažemo ono što imamo je i onda kada je samo mi vidimo. A teške priče nas podsjećaju na to da možda jesi sam, ali nisi jedini. Mnogima je teško, a najteže onima koji su morali umrijeti kako bi živjeli. I to ne jednom. Zato su oni naši podsjetnici da je život čudo. Zato nas teške priče fasciniraju. Zato u nama bude toliko divljenja.
Postoje i one teške priče koje nisu zadivljujuće, inspirativne, koje ne služe nama, a ni drugima. Ali to su one o kojima se uglavnom šapuće ili ćuti. Zašto? Pa jednostavno zato što te je sram što nisi umro da bi živio, a mogao si!
Ako ne želiš da umreš kako bi živio, ukoliko te ne zanima bujica emocija sopstvenog uspjeha i to je u redu. Ne želiš li da se od sopstvene priče naježiš, onda ništa. Ti budi čitač i posmatrač. Ali, ukoliko nije tako i znaš da je teška priča ona koju ti treba da ispričaš, ispričaj je. Plači, smij se, zadivi i zavoli sam sebe. Možda si ti na redu...
Нема коментара:
Постави коментар