Tanka nit

Tanke životne niti – Da li smo ih svjesni?

 

Ponekad jesmo, a ponekad nismo svjesni tih tankih životnih niti koje vežu nas i sve oko nas. Najčešće smo svjesni tek kad se pokidaju i čini nam se da je iznenada. Većinu vremena smo ih nesvjesni, jer ne možemo zamisliti njihovu debljinu. I onda kada bismo mogli, kao da ne želimo, strahujući od onoga što ćemo shvatiti. Interesantna je veza između tankih niti, naše svijesti i našeg djelovanja.

Da Li Djelovati Ili Se Praviti Da Je Sve U Redu?

Većina ljudi je mišljenja da je život mnogo lakši kada se prepustimo svakodnevici i ne čačkamo mnogo. U suprotnom, stršimo, ne uklapamo se, čudni smo, nepodobni, jer naše talasanje i ljude oko nas podsjeća na ono što bi trebali da urade. A često ne rade, ne čine ništa. Zato što je tako lakše. I onda se zapitaš da li djelovati ili se praviti da je sve u redu…

Ponekad je najteže suočiti se sa lažnom ušuškanošću i lažnim pogledom na ono što smo stvarali godinama. A potom priznati sebi da uz sav trud, rad, upornost i odricanje, nismo stvorili ono što smo htjeli, željeli i u šta smo vjerovali. Šta god to bilo. Kako podići bijelu zastavu? To bi značilo da se hitno nešto po tom pitanju treba i preduzeti, a mnogi nisu sigurni imaju li snage za to. Ili je bolje reći hrabrosti. I jedva čekaju da ovi što odudaraju od drugih ne uspiju da ispletu nove niti, kako bi se njihovim promašajem hranili. Kako bi hranili svoj strah i nastavili se praviti da je sve u redu.

Kada Osvane Novi Dan, Tada Znaš…

Svako od nas, kada ostane sam, posebno kada osvane novi dan, svega je svjestan, tu nema prevare. Jutro je vrijeme istine, tada tačno znamo. Znamo koliko smo srećni u tom trenutku, koliko smo ispunjeni, tačno znamo debljinu niti koja nas dijeli od mjesta gdje jesmo do mjesta gdje želimo biti. Jutro je doba dana koje vole samo oni koji su u debljinu svojih niti sigurni. Onoliko koliko se u životu može biti siguran. Ali hajde da kažemo da su dali sve od sebe. Kada osvane novi dan, to je vrijeme istine. Istina je ponekad da je ta nit toliko tanka da joj samo milimetar treba do momenta da laži pošaljemo k vragu i krenemo ispočetka. A onda nastupa strah. Plašiš se i misliš da si gotov, jer strah je taj koji ti ne da da jasno vidiš da je ponekad samo kraj mjesto za novi početak.

 

E, upravo je tu mjesto naše zablude, na tom milimetru… Ali samo dok ne krene gušenje i jad. A tada je teže, jer iscrpljeni prvo trebamo oporavak, a život ne čeka i nemilosrdno nas svakog novog datuma u kalendaru podsjeća da ne možemo predugo da čekamo i da trebamo djelovati.

 

Ne Čekajmo Da Se Nit Stanji

Zato je dobro ako ne čekamo da se nit stanji, jer tada počinje novi pritisak. Trebalo bi na vrijeme pogledati širu sliku zapitati se o svojoj sreći i zadovoljstvu, razgovarati iskreno sa sobom. Ne zanemarivati jutro u kojem se budimo sa grčem u želucu, glavoboljom, strahom, nelagodom, nezadovoljstvom… Kada na vrijeme shvatimo da nit postaje sve tanja, manevarski prostor nam je pogodniji, pritisak je manji, a mi spremniji da se suočimo sa izazovima.

Koliko je ponekad nit tanka, osjetiš, ali samo ako obratiš pažnju, po tome koliko si prijatan, nasmijan, pozitivan, kreativan, spretan, preduzetan, empatičan, dobar. Toliko nit zna biti tanka, a mi lažno samouvjereni, nesvjesni da nam se čitav naš svijet može srušiti u sekundi. Ali nije to od juče...to je nakon čitavog mora vremena koje smo imali za promjenu, za deblju nit, za istinu, za sebe. A sebe smo stavili na dno liste, kao da smo sluge sebi, a ne vladari naših sudbina i kormilari naših putešestvija... Tužno je koliko često zaboravimo da je život poklon u kojem treba i da se uživa, makar to podrazumijevalo i neminovno padanje, stradanje, patnju, bol, gubitak...ali i uživanje.

 

Život je poklon

Život je ipak poklon u kome ne smijemo zaboraviti sebe, svoje potrebe, radosti, želje, ciljeve, strasti. A opravdanje za gaženje sebe i mirenje sa sopstvenom nemoći, ne može i ne smije biti ništa. Jer to je na kraju samo opravdanje. A nit... ona je podsjetnik gdje smo. Smiješno je da ne shvatamo život kao poklon koji treba da se zasluži, nego ga shvatamo zdravo za gotovo. Sami sebi oduzimamo moć i puni smo opravdanja za sopstvenu nesreću.

 

Interesantno je u životu da nema garancija, ionako sve može da se sruši za jedan tren. To najbolje znaju oni koji su to prošli. I s prividom i bez privida i sa tankom i sa debelom niti. A kako je onda tek tamo gdje je jedino dobro samo njegov privid... Tu si nestao dok još postojiš...