Tata

Čuvam za sebe tu uspomenu kao da sam nemoćna da je iskažem riječima. Kao da me zatiče. Plašim se da neće biti ista i ostati moja. Da neću umjeti da je ispričam. A želim. Želim taj trag, tata. Naš, tvoj. 

Želim da ti kažem da te neću poslušati, više ne. Dođe mi da vičem koliko te volim i koliko mi nedostaješ. Iako svjesna da bi se protivio, bilo bi ti previše. A ja se pitala na koga sam dugo vremena bila poludivlja. Više nisam. Kao da si znao da svijet neće biti nježan prema nama, pa si se i ti suzdržavao. Voljela bih da nisi. 

Da si se više radovao i da nam je život dozvolio da više vremena provedemo zajedno. Želim da znaš da je tvojim odlaskom sve ostalo nedorečeno, nezavršeno. Toliko toga sam željela da saznam od tebe i da ti kažem, a da toga nisam bila svjesna. Valjda misleći da će biti vremena. Mislila sam da se tebi ništa ne može dogoditi. A onda te odjednom više nije bilo. 

Kao da se tog dana moja snaga poljuljala, tako da je ostalo mjesto koje se ničim nije moglo popuniti. Okrnjenost života tvojom smrću postala je kao svjedok da se neke tuge ne mogu zaboraviti. Neki udarci traju za sva vremena. Samo nastaviš dalje, ali svjestan da si mnogo izgubio. Ranjen. Nikad više. Boli to nikad više.

Toliko toga smo uradili zajedno. A mnogo toga i nismo. Nismo stigli. Roditeljska podrška bila je nekad i sirova, stroga, upućujuća, otrežnjujuća. Bila je tvoja, pa je prihvatana ćutke, mnogo puta i nerado. Mada, znati koliko je tebi nedostajalo ljubavi i pažnje u djetinjstvu, bio je dovoljan razlog za opravdati tvoju brigu i strah za nas. Moje sestre i mene. Za sve nas. 

 

Ostale su da žive u meni slike, porodične šale, humor, smijeh, neobični nadimci, otvoreni razgovori. Tvoja urednost, miris, posvećenost, učili su disciplini i brizi o sebi. O drugima. Da se ne lažemo, bilo je i brojnih kritika, pouka, savjeta, tvoje upornosti da se postigne više. Bio si naš autoritet. Govorio si da sve možeš, ali ako uz to nisi čovjek, sve ti je uzalud. I bio si u pravu. Upravnik u Vatrostalnoj, velikoj firmi, naviknut na različite ljude, kojima je valjalo rukovoditi, znao si iz prve ruke mnogo o ljudskoj ćudi. Odisao si nekom samo tvojom mudrošću.

 

Ostali su i rijetki poljupci, zlata vrijedni. Roditeljska predavanja o životu, ljudima, potkrepljeni brojnim primjerima. Naš porodični temelj, stub, prijatelj, roditelj, zaštitnik. Sve si to bio. Naučio si me šta znači starati se o drugima i pružiti im pažnju. Svi su htjeli znati šta ti misliš o bilo čemu. Jer, ti si znao sve. Tvoje mišljenje nam je bilo značajno, važno. Uvijek si bio u pravu. Čak i kad nisi. Sad znam da se to zove poštovanje.

 

Nisi volio priznati grešku, ali nisi morao. Jer bi poslije nekog pogrešnog poteza, tvoje ponašanje bilo znak pomirenja ili tihog priznanja da si ipak pogriješio. Voljela sam tvoj osmijeh. Nisi se često smijao, ali taj smijeh je bio tako dragocjen i magičan. Zarazan. I upravo to je prvo što vidim kad zatvorim oči i pomislim na tebe. Voljela bih da si nalazio razloge da to radiš češće. To je bio moj poklon. Moja radost. Kad bi se ti smijao, sve u meni bi se otkravilo. 

Ostala je i briga, strah. Uvijek zbog nečega. Pa bi nas porodično okupio i neumorno pričao. O životu i ljudima. Mogli smo pričati o svemu, mogla sam te slušati satima. Govorio si kako je bitan trud i rad, ako želiš uspjeti u svijetu u kojem to nije lako. Nekad bih se gotovo plašila, slušajući i misleći da će biti preteško. Danas kad o tome mislim, imam utisak kao da si predvidio da će biti. Rat, pa težak period poslije, pa vječita borba... Kao da smo za nju predodređeni. 

 

Moj nadimak je bio "Debela". Jednom si mi rekao: "Debela, sve ti je uzalud, jer i kad smršaš tvoj nadimak se neće promjeniti!" A ja sam se kao ljutila... Šta bih dala da makar još jednom čujem to tvoje - "Debela". Nakon toga je išla psovka, a onda smijeh. Niko me osim tebe tako nikada nije zvao. Ne bi smio. Ne bih dozvolila. 

Prerano je došao kraj. Otišao si preko noći. Odjednom. Srce. Nikad više. Plašio si se da neko čačka oko tvog zdravlja. Tješio si se da je sve u redu. Negirao da postoje neke tegobe. Možda smo ih mogli lako riješiti. Samo da nisi bio toliko tvrdoglav. Da nam potraješ, da te imamo, da te nerviram, da me zezaš, da te volim. 

Pa da i dalje mogu svaki dan da te nazovem. A ti da mi diktiraš recept za burek, neprekidno zapitkujući mamu. Da mi kažeš kako ga moram baš tako napraviti. Kao i da se baklava pravi samo po jednom receptu. I danas to radim. Ponekad sa knedlom u grlu. Desi se i drugačije. Pa budem srećna i ponosna kad se djeca oduševe, a ja im pričam... 

Nikad više. Želim još. Želim da vidiš sve što dolazi, sve što bi te radovalo. Voljela bih da si samo preskočio ono najgore. Tako bih voljela da ostvarimo sve ono što smo planirali. Da se raduješ djeci i njihovim malim i velikim pobjedama. Da te gledam srećnog i nasmijanog. Da se pri svakom susretu nagneš, očekujući poljubac u obraz. Još uvijek osjećam glatkoću tvog tek obrijanog lica, vidim tvoje sređene ruke, nokte, osjećam miris... Uvijek si mirisao. 

Nekako je uvijek bilo po tvom. Voljela bih da je i sad, samo da si još uvijek sa nama. Pa kad doputujemo, da tebe prvog ugledam na balkonu, kako nas nestrpljivo čekaš, brinući da li će putovanje proći bezbjedno. A kad odlazimo, da vidim tvoju podignutu ruku kako stoji u vazduhu kao stub i nada da će sve biti dobro. 

Voljela bih da si i dalje sa majkom, nedostaješ joj. Mnogo. Njen "Sijedi". Još uvijek se trudi da prizove sjećanja, da te spomene u svakom našem razgovoru. A onda to radimo i mi, koliko god možemo. Tako, kao da te otimamo od zaborava, kao da si još uvijek sa nama. 

Sad kad dolazim kući, više ne gledam na balkon, prvo pogledam na brdo iznad grada, jer ti sada, osim u našim srcima, stanuješ tamo. A onda, prilazeći soliteru, gledam ima li majčice na balkonu ili prozoru. Kao da te vidim sad iza njenih leđa, kako je imitiraš zbog gestikulacija i njene glasne priče. Zbog uzbuđenja novih porodičnih susreta. 

 

Šta bih dala da smo večeras mogli biti na "Bilinom Polju" i gledati utakmicu koja bi zahtjevala da se popije neka "veselica". Tačno znam koliko bi bio uzbuđen zbog saznanja da je na stadionu u publici Novak Đoković, a koliko bi se tek radovao rezultatu na terenu. Svemu što se dešava jednom i nikad više... E, to bi bilo za pamćenje i prepričavanje. A znajući da su "žabari" opet olako shvatili i nas i naš mentalitet i našu snagu, rekao bi nešto prosto i smiješno. A ja se smijem i pri pomisli na to...

Tako mi nedostaješ. Nedostaje mi naše stajanje na balkonu desetog sprata našeg solitera. Ti u bijeloj potkošulji, koja je značila odmor i opuštanje. Priča, Zenica na dlanu i obavezna konstatacija kako je to najljepši pogled na svijetu. Bez tebe ni on više nije isti... a ni šarenilo prkosa koji svakog ljeta izraste na balkonu. Kako si ga samo brižljivo njegovao, pa se hvalio mami kako je to tvoje cvijeće :)

Da ne spominjem to kako si otišao na dan prvog rođendana unuka kojeg si jedva čekao. Nakon samo nekoliko zagrljaja. Baš na taj dan, zauvijek prepolovljen. 

 

                                   

Za kraj

Ostala je i porodična priča o potomstvu i prezimenu. Neko te je uvjerio da je mnogo bitno imati sina, nasljednika. A ti si dobio nas tri. Pa kad se već predviđalo da će se izgubiti prezime, sve tri smo dobile imena na slovo V. Rekao si da tako mora biti. Vlajko i tri kćerke - Violeta, Vlasta i Vesna. A ja, kao isprdak ;) rođena na Sv. Nikolu. A još se i  mama zove Nada. Ali jok, sve na V. Nisam ti uzela za zlo. Sv. Nikola je svakako moj zaštitnik, a moje ime ima divno značenje i suštinu. Saživjela sam se s njim. Kad si otišao u penziju, ta davnašnja priča ti više nije bila bitna. Imao si običaj reći - dok nas svaka od njih nazove, brine za nas i dođe da nas obiđe, život ima smisla. 

 

                

 

                        

 

Kad prođe sve

...

I kad prođe sve, neće ti biti drago što su neki ljudi dobili ono što su zaslužili. A nekad si mislio da jedva čekaš da se to dogodi. Umjesto toga, prvo ćeš osjećati bol što su se tvoji putevi morali ukrstiti s njihovim i otežali tvoj život. Ne samo tvoj.  

Osjetićeš bol i teret, ne satisfakciju. Gotovo ćeš žaliti zbog surovosti istine i što si bio u pravu. A onda kad to osjećanje prođe, zamijeniće ga olakšanje, jer ćeš postati svjestan da je tako moralo biti. Kasnije će stići i osjećaj zadovoljstva što te niko od njih nije promijenio na gore, što si i pored izazova i svega uspio da ostaneš cjelovit, svoj i riješen da u vrtlogu života ne budeš zaveden.  

Shvatićeš da je to velika stvar. Možda i najteža. Malo ćeš biti i ponosan. Što si ostao na svom putu tvrdoglavo se opirući slabostima. Uspio si i to da budeš mudriji, znajući veliku istinu. Stare odluke, ma koliko bile pogrešne ne mogu se izmijeniti. Ljude, koje si usput izgubio, nisi mogao promijeniti. Na ono što im se dešava ne možeš uticati. One koji su te povrijedili, nisi u tome mogao spriječiti. Ali postoji ono što možeš.

Kad prođe sve...

Možeš biti ko jesi, mirno posmatrajući ono što je život odnio, ubrajajući tu i odluke koje nisu bile dobre, kao i ljude koji to nisu bili. Možeš mirno posmatrati i ono što je snašlo neke ljude, ne radujući se njihovoj nesreći, ali i ne dozvoljavajući da te kao čovjeka to pogodi. Isto tako mirno pokušaj gledati na činjenicu da se sve čini gorkim i teškim i da je moglo bolje i lakše. 

Ali isto tako, baci pogled na sve što je život u međuvremenu donio. Budi svjestan ravnoteže koja se vremenom dogodila. Stvari koje su se posložile. Ljudi koji su ostali. Shvati da si želio najbolje. Da je normalno da se dogodi da nam stvari izmiču iz ruku, jer nismo mi jedini na stazi svog života. Te, isto tako, nije u redu da na sebe svaljujemo teret pojedinih ishoda, kao ni nagradu za njih. Nije bilo samo do nas. 

Kad prođe sve...

Najvažnije je da nemaš čega da se stidiš. Da budeš svjestan da si imao najbolju namjeru, da nikome nisi naudio, makar ne svjesno. Pokušaj osjetiti radost saznanja da si davao sve od sebe, makar se rezultat trenutno ne činio pobjedničkim. Kad sve prođe, kad se plima povuče i kad se svedu računi, najvažnije je ono ko si. Makar umoran i klonuo, imao osjećaj da je sve moglo jednostavnije, lakše, radosnije, punije. 

Makar ti se činilo da to gdje si sada, bez obzira na sve, nije neko sjajno mjesto, znaj da jeste. Da si kod kuće. Da si ono što jesi. Da ne nosiš suvišne terete. Da je to gdje si trenutno, baš ono mjesto gdje trebaš biti, sve dok osjećaš lakoću postojanja koja se vraća. Ona znači da si uspio. Kao čovjek. Da je borba završena. Nemaš više potrebu da mijenjaš pogled na prošlost, na ljude u njoj. Više ne pritišćeš sadašnjost, niti požuruješ budućnost. Nema dokazivanja. 

Kad prođe sve...

Puštaš životu da se desi i to više ne gledaš dramatično kao prije. Prošle su brojne oluje, prijeteći talasi i potresi. Ostao si živ, na nogama si. Svoj si. Nisi sam. Nema na vidiku više takvih izazova. Ali stižu neki novi. I to sada znaš. Bićeš spremniji. I da, još nečega nema. Nema ishitrenosti, padanja u vatru. Nemaš više potrebu da kontrolišeš, upravljaš, razmišljaš o ishodima. 

Prihvataš. Miriš se. Svjestan, da je lako moglo biti i gore i bolje. Da je to život. Da si ti ostao ko si bio. Da si kao čovjek porastao. Raduj se miru i svom svemiru. Pomoli se. Zahvali se. Za to što si usput naučio da budeš malo mudriji. A što je najvažnije, da je tvoje bogatstvo u bliskosti i zagrljaju najdražih koji nema cijenu. Za taj imetak vrijedilo se roditi. Vrijedi živjeti. Jer, kad prođe sve, to je jedino što ostaje.

 

Poslije nas

Voljela bih da nikad nije došlo to, poslije nas. A došlo je. U njega je stala gušeća tuga, nevjerica, tišina, ali i more misli, koje nisu davale mira. Tako je to kad se ode bez pozdrava. Onda to, poslije nas, dođe nekako prije vremena. Kao završetak bez kraja. 

A istina, nije ono došlo preko noći. Dalo se naslutiti, još davno, kad je tek počinjalo. Dolazilo je malo po malo, još od prvog dana. To, poslije nas. A počelo je nestvarno, nemoguće, snažno, neočekivano. Nisam se mogla otrgnuti, bilo je gotovo parališuće. Faktor iznenađenja činio je da me obuzme u trenu. Iznenada, kao nikad. 

Već tada sam znala da će doći to, poslije nas. Samo, nisam željela da znam. Nisam željela da dođe. Počelo je lijepo i ružno, ispravno i pogrešno, zanosno i nesnosno. Sve u isti mah. Kao da gledaš sopstvenu predstavu, ali bez uticaja na dešavanja na sceni. Prožimalo me je, zauzimalo teritoriju, okupiralo, dan po dan. I uspjelo. Dotaknulo svaki kutak predviđen da voli, budilo ljubav, kakvu nikad prije nisam osjetila. 

Nisam slutila da njen dodir može biti tako jak, nepuštajući. Dodir za sva vremena. Kao da sam ga čekala. Kao da sam čekala tebe, znajući da postojiš, prije nego što sam te srela. Toliko je bilo lijepo, da sam zaboravljala ružno. Teklo je glatko, da sam zaboravljala da je grbavo. Bilo je pitko, da nisam obraćala pažnju da zastaje u grlu. Znala sam ja. Bilo mi je jasno, ali bez želje da to bude. 

 

Zadržati po svaku cijenu nas dvoje. Zadržati osjećaj. Sve naše. Samo naše. Tvoj pogled mojim očima. Moj govor tvojim riječima. Naše niti. Beskrajno povezivanje. Iako, samo je bilo pitanje trenutka u kojem će se desiti puštanje. To, poslije nas. Nisam ga željela. Tvrdoglavo pravdajući neopravdano. Svjesna da će biti udarac. Težak. Za oboje. Odugovlačila. Sve zbog tebe. Jer si pronašao mene, prije nego što si spoznao sebe. 

 

Ne znam kako da se odlučim da te smjestim tamo gdje pripadaš. Jedino tamo ti je mjesto. Doći će i za to vrijeme. Kao da me tvoje nestajanje u tome onemogućava. Opravdavam te i nalazim izgovore iako je sve jasno. Nema tu tajne. Istina je da onaj ko voli ne odlazi bez riječi. Ne bježi. To rade samo oni koji ne znaju šta je ljubav i poštovanje. Oni što nikad ne odrastu. 

 

A oni što sve znaju, rekoše mi da drugačije nije moglo biti. Da sam morala znati. Ja ne znam sve. Ali jedno znam. Ne vjerovati meni je bila najbolja odstupnica i uporište za bijeg. Opravdanje. Za, poslije nas. Govorio si da ću ja pobjeći, da ću biti kao svi ostali. Pa si požurio... Rekao si da ništa na svijetu ne želiš koliko želiš nas. I izgledalo je tako. A onda si u trenutku pustio. Iznenada. Neočekivano. Kao da ti život zavisi od tog bijega. Ko zna...

 

A ja, nisam htjela da se pomirim sa nelagodnošću koja me je gušila. Sa srušenim okriljem. Kao i našim svijetom, u koji si me uvukao bez pitanja, gladno i halapljivo se hraneći ljubavlju koja te je spasila. Nisam glupa. Shvatila sam. Došlo je to, poslije nas. Osjećala sam ga svakog trena. Došla je i patnja. Odjednom. Jednako kao i ljubav. Osjećaji nisu bili isti. 

 

Isuviše su bili bolni za papir i olovku, za pjesmu, stih i rimu. Više nisu. Plašila sam se to napisati, pročitati, reći. Ali neka. Neostvarena ljubav. Kao događaj života. Za pamćenje. Ukradena. Prekinuta. Puštena. Ali, svejedno. Teško je naći riječi koje definišu bića poput tebe. Gladna ljubavi, a nemoćna. Bijeg. Bez riječi. Muk. Poslije toliko riječi koje su mu prethodile.  

 

A ja se pravila da mi nije jasno. Opirala se. Skupiću, možda, hrabrosti, stisnuću zube, pa ću sebi priznati još neke istine. Nekad. Ne danas. Jer dovoljno je muke stalo u to, poslije nas.  Ono mi poručuje da je mučna hrabrost bila voljeti te. Ulaz slobodan, a izlaza nema. On je ostao u ožiljku, u slabosti. Meni stranoj do juče. Ali dobro, ponekad se usudiš da povjeruješ u nešto, a to bude laž. 

 

Juče sam mislila da je pored svega što nas razdvaja, jače ono što nas spaja. Pomislih da će tako biti zauvijek. Ali uspio si. Gubeći svakog dana po malo, izgubio si ono što si očajnički želio. Tako to rade nesrećni, nenaviknuti na ljubav i pažnju. Zarobljeni u nevoljenosti od malena. Naviknuti da su olako shvaćeni, neprihvaćeni, nebitni... Uplašeni od neočekivanog, od novog napuštanja. Otupjeli od ispraznosti poređenja. Razapeti, umorni. 

 

Pitam se zašto se suludo opirem svim nagovještajima nečeg novog. Uvjeravam sebe da ne želim porediti intenzitet neuporedivih ljubavi. Da neću da te tražim tamo gdje te nema. A istina je da te ne tražim i ne želim više. Nikad. Kao što nisam željela to, poslije nas. Gušilo me je mjesecima, ionako ranjenu i slabu... Kao nekoliko šamara odjednom. Ali, prošlo je i to. Kao što si i ti zaboravljan, svaki dan pomalo. 

 

Nesreća je to kad navikneš da te ne vole. Pa kad te neko istinski zavoli, ti ne vjeruješ da ima šta da voli. Možda i nema. U to ću biti sigurna kad prođe ovo, poslije nas... A proći će. Kad bi nespremni za ljubav mirovali u svojim kavezima i tamnicama, poštedjeli bi mnoge suvišne nesreće. Kad uspijem trezveno da mislim, a uspijevam sve češće, ti kao da si to i htio. Nesreću. Dramu. 

 

Neki osjećaji se usidre, usade i ostanu. Tvrdoglavo. Kao mjerna jedinica za ljubav. Da li su to stvarno bili? I to ćemo saznati kad prođe ovo, poslije...

 

 

Moje najteže priznanje

Rodiš se. Niko te nije pitao. I čini se da ne prođe dugo, a ti si već uveliko tu i postojiš, sa svim trebanjima, moranjima, obavezama, pravima, usmjeravanjima, odlukama, kretanjima, skretanjima... Sa svim. Najmanje sa pravima. 

Jer, uputstva nema. Samo iskustva. Svako od nas ima svoje. Iskustvo, gledanje šta će sa životom. A ne postoje dva ista. U nekom trenutku postaneš svjestan svog bivstvovanja, a dok se to ne desi, već si otkinuo zavidan broj godina, što tuđi, što svoj. A onda, počneš da priznaješ sebi neke istine. 

Od svih priznanja, meni je najteže to jedno. I mislim da u ovom momentu ne bih mogla dalje dok ga sebi ne podarim. Kako bih ga nazvala? Moje najteže priznanje. Shvatiš da te ovaj i ovakav svijet od malena uči da opravdaš svoje postojanje. I to ne nježno. Grubo, životno, najgrublje. Jer ako ga ne opravdaš, kao da te nema, kao da ne postojiš. Kad te tako nauče, čitav život misliš da si nedovoljan, da moraš da zaslužiš to što si tu.  

Moje najteže priznanje je opravdanje postojanja i sopstvene vrijednosti, tuđim odobravanjem, aplauzom. Kao da si stvoren da se ne zaustavljaš, jer ako jesi, ti nisi. Samo ako si dobio potvrdu, onda jesi. A dobićeš je, ako zaslužiš. Začarani krug. I tako se dječije traume, strahovi i moranja, usele duboko u tvoju ličnost, izrezbare u njoj vrhunskom tehnikom svoj rad, djelo. A njega teško možeš izbrisati.

Nisi čestito mogao da čuješ svoj glas i ono što ti je govorio, jer su ga ostali prigušili i nadjačali. Nisu ti dali, nisi stigao. Nisi bio planiran, ali kad si već tu, da vidimo šta imaš da ponudiš. Kada bi oni koji nam to usade odmalena samo znali. Ali ne znaju, jer ni oni drugačije nisu učeni. Postoje stvari koje se vremenom usele u genetski kod. A naš kod je to, dobrim dijelom, pravdanje postojanja. I strah. Kao da je iskonski. 

Preživljavanje, uz strah, plašenje, koje ti već u djetinjstvu isisava radost i razigranost, tjera na brzo odrastanje i ignorisanje tvoje ličnosti i cilja. A svako ga ima i u miru, bez pritiska može da ga otkrije i elegantno mu se posveti. Rijetko se desi ta elegancija na Balkanu. Lični pečat. Balkan je strah, plašenje, goli opstanak i moranje. Uklapanje i utapanje, nestršanje. Najviše. Pa onda mrvice svega ostalog, ako ih ptičice ne pozobaju negdje usput. A onda si tek nadrljao.  

Aromatici života tako najlakše izmiču, nestaješ polako. I nastavljaš da upireš, čak i kad ne moraš. A kad shvatiš da si u zamci, zapitaš se u jednom trenutku, zašto... Iako si davno shvatio da ne moraš da impresioniraš. Sebe ne. Znaš ti sebe još odavno. A zar je toliko bitno impresionirati druge, zanemarujući sebe. Zaboravljajući na svoju autentičnost, kao i to da si dovoljan. Baš takav kakav jesi. 

Zato, ne upiri više. Stani. Udahni. Svari. Pa onda nastavi dalje. Ali... Drugačije, čovječe! 

Kakav god bio kod, promijeni ga, dodaj svoja pravila, neka se prenosi dalje onakav kakav neće nikome štetiti. Neka se rezbare neka nova djela, neka se više niko ne rađa za druge, neka se rađa za sebe. Prvo za sebe. Zaboravi tapšanja po ramenu, odobravanja i aplauze. Zaboravi da smijeh donosi suze, da svaka radost predstavlja uvertiru u žalost, kao i to da je svaki rizik životno ugrožavajući. 

Raduj se ti aplauzu. Ali sopstvenom. On ti treba. Ti si trebaš i istinski polet. Ti. Baš takva kakvu te je neko bez pitanja donio na ovaj svijet. Onakva kakva si bila, kako bi danas bila ko jesi i kako bi to mogla i sutra biti. Ne želim više da moram, želim da hoću. Ne dam nikome razigranost, treba mi. Ne želim ni ignorisanje unutrašnjeg poriva, jer gubim sebe, svakog dana pomalo. 

Trebaju mi svi moji resursi da izrezbarim rad koji možda neće biti vrhunski i naići na bilo čije odobravanje. Ali će biti čista autentika, pa kome se ne sviđa, neka traži svoju. Balkansko isisavanje životne radosti bih zakonom zabranila, ali od toga nema ništa. Šteta za nas i našu djecu. Ne i za moju. Jer igra je važna, sreća i radost ne trebaju završiti djetinjstvom. A suze ne dolaze poslije smijeha, nego kao sastavni dio života.

Život je kombinacija, mješavina, težnja ravnoteži i u njemu je svega pomalo. Ako imaš sreće, biće više lijepih stvari. Ali učeći da si samo ozbiljan, čestit, dobar i vrijedan i da samo radeći, bez velikog opuštanja i ventila možeš dalje, učiš pogrešno. Varaš se. Ne možeš, osim da sam sebi ukradeš ono čega su te lišili još davno, plašeći te... A težnja ravnoteži spolja i iznutra je važna. 

Zato je moje najteže priznanje to. Da sam dozvolila da samo teško odricanje i vrhunski rad, mogu i moraju biti potvrda da mogu da zauzmem svoj prostor. Da budem. Da jesam. Više neću. Niko ne bi trebao. Ali sam uspjela da čujem svoj glas. Ponovo. Možda prvi put jasno. Voljela bih da se svi mi čujemo, dok nas ne nadjačaju, dok ne ogluvimo, obolimo, dok ne bude prekasno.

Uz nas, kad se rodimo, ne dolazi uputstvo za upotrebu, a bilo bi lijepo da nam barem kažu da nismo nepoderivi. Da se trošimo. Obično nam to ne kažu. A važno je. Ne dajte nikome da vas osporava ili odobrava, jer ćete vremenom nestajati, iako ste tu. Ništa vas se neće pitati. Ne dozvolite da vas uvjere da ne vrijedite, pa da vam život prođe, dokazujući suprotno. Ili to da vas nikad ne napusti potreba da to suprotno dokazujete.

Kad se donese mnogo iskrivljenih odluka, jer im je korijen takav, iščupaj, pa ponovo sadi. Ispravljaj. Sadi tako da te se pita, da odlučuješ, da svjesnim odabirom, svojim prisustvom, jednostavno jesi. Da si bitan. To je nevjerovatno  važan izbor. Ali ga trebaš. Najviše. Više od bilo čega. 

Ne samo ti... 

 

Breza

Kada je tog avgusta izrasla na mom balkonu iz slivnika, tek tako, kao da mi je nosila poruku i svojom me pojavom podsjećala na sigurnost i pouzdanost. Breza. Sjećanja. Osmijeh. 

Danima je pored nje bila i bogomoljka. Znala sam da će se desiti nešto značajno i veliko... Breza je "moje" drvo, nije tu slučajno. I to baš sad. Bogomoljka nije običan insekt, naprotiv, a uz to nosi i poruku. I to kakvu. 

Drvo je raslo, bogomoljka bi samo mijenjala položaj i tako danima. Pratila sam ih, fotografisala, istraživala simboliku... Nisam sujevjerna, ali sam znala i osjećala da se sprema nova oluja. Okolnosti su to ionako jasno najavljivale. Bila sam svjesna da neću biti sama. Tako je i bilo. A ona je bila tu kao potvrda, kao tiha poruka. Kao tapšanje po ramenu. 

Godina je bila teška, preteška. A kad je u životu tako, onda se desi da se od onoga što nam najviše treba, nesvjesno udaljimo. Od molitve, prirode, ljudi... Povučemo se praveći strategiju za opstanak. Kad gle... Moje drvo, moje stablo, moja zaštita. Na balkonu. Zaboravih koliko blagotvornosti drveće nosi sa sobom. Breza najviše.

Dobro bi bilo da svi imamo po jedno, drvo, stablo, svoj korjen, svoju amajliju i stabilnost. Ja svoju nisam vidjela već neko vrijeme. Volim je, a želim da vjerujem kako sam i ja njoj draga. Odem katkad, kao da posjećujem najdraže, odnesem malo vode, zagrlim, pomilujem, dišem, kažem što mi je na duši. Morala bih to raditi češće. Osjećaj je nekako uzvišen. Olakšavajući. Poput molitve. 

To su trenuci kada se neminovno prisjećam djetinjstva. Znali smo se penjati po drveću, često smo to radili, igrajući se do besvijesti. Najzgodnija za to bila je žalosna vrba, čijim granama prepunim lišća smo se opasavali, igrajući se kauboja i indijanaca. Bilo je predivno imati vrbine volane na nogama, struku, glavi i ispuštati one fantastične indijanske zvukove, lupajući dlanom po usnama. Podrazumijeva se da kauboj nikad nisam bila, to je sasvim drugi tip. A i priča...

Vrba, orah, jabuka, trešnja, sve su to bila stabla na kojima smo kao djeca gospodarili. Što zbog igre, što zbog plodova, a većinom oboje. Trešnja je, takođe, bila velika radost. Popnemo se, onako s drveta beremo i jedemo trešnje, a onda se zavrne majica, u koju bereš koliko možeš ponijeti, spuštajući se niz stablo. Prekratko je trajala igra.

Veza sa brezom nekako je drugačija, vanvremenska, posebna. U njenoj blizini osjećam da sam dio nečeg o čemu samo ja znam i to je sasvim dovoljno. Nečeg umirujućeg, drugačijeg. Miris, toplota, disanje, povezivanje, slatkoća trenutka. Breza me fascinira, inspiriše, vraća mi postojanost.

Nije to došlo odjednom, ali kroz godine, shvatiš da se veseliš tom drvetu, da ga tražiš pogledom i da ti to stvara osjećaj ugode. Kao da više vjeruješ životu i sve ima više smisla. I tako, vremenom, postali smo bliski. Bez obaveze, zakletve, pakta, sporazuma, obećanja... Jednostavno sam je čula dok je ćutala svojim prisustvom, tako jednostavna, svoja. Poželjela sam je opet čuti. I ponovo...

Nakon što su se dogodile neopisive stvari, nije više bilo breze. Moji su je iščupali, sređujući balkon. Bogomoljka je otišla svojim putem. A ja, ja sam se oporavljala od teške godine, razmišljajući o simbolici, životu. Nisam shvatila velike stvari, ali sam nazad dobila nešto dragocjeno što mi je nedostajalo. Bio je to mir. Samo neka potraje. Sutra ponovo idem da je zagrlim, da joj odnesem vodu, da dišem sa njom, da opet čujem šta mi govori svojom tišinom. Da joj se zahvalim što me je podsjetila. 

Uskoro će proljeće, moja ljepotica će dobiti svoju novu odjeću, okitiće se radosnim nijansama zelene i bijele, najaviće novi početak, ciklus, rađanje i novi život. Uz njenu pomoć, a to znači još malo sreće, hrabrosti i kreativnosti koje će mi udahnuti, mogle bi se dogoditi neke lijepe stvari.

Ne zamaram se mnogo simbolikom, ne razmišljam o tome ko u šta vjeruje. A ni o tome šta je mit, šta činjenica, jednostavno osjećam. I vjerujem da je konačno došlo vrijeme da više mira i ljepote ušetaju u život. I igra da se vrati, prerano je završila... 

Treba se probuditi, pa i nju u sebi pronaći i uživati. Dok možemo i dok traje. Breza donosi i radost onome ko vjeruje. Ponekad nas poteškoće udalje od onoga što nam čini dobro i čemu se radujemo. Ali se dogodi i tako da nam to nešto samo dođe... 

Za kraj

Bogomoljka - Latinski naziv: Mantodea, mantis religiosa

Zelene je ili svijetlo braon boje. Bogomoljka je dobila ime zbog položaja prednjih nogu, koje podsjećaju na molitvu. Ukoliko uđe u dom, smatra se da će uskoro za njom stići miran i spokojan životni period. 

Bogomoljka dolazi kao glasnik koji inspiriše da se prihvati i probudi moć mira i stvaranje prostora u našem životu za stvari u kojima uživamo.

Ako je viđate danima, može biti znak da postoji poruka na koju treba obratiti pažnju ili ne propustiti neku priliku koja će uslijediti. 

Prilikom parenja, ženka često napadne mužjaka i pojede mu glavu, ali, zahvaljujući specifičnom nervnom sistemu sa razvijenim ganglijama, ostatak tijela nastavlja parenje. Ovaj vid kanibalizma nije u potpunosti objašnjen, ali se smatra da ima ulogu u obezbjeđivanju hrane za razvoj oplođenih jaja. Nije istina da se dešava svaki put, ali se dešava.

 

Breza -  Latinski naziv: Betulae folium. Drugi naziv: metlika, brez, briza

Dendroterapija, terapija drvećem. 

Fitoncidi koje oslobađa šumsko drveće smanjuju produkciju stresogenih materija.

Kad ste tužni, napeti ili rastrojeni, privijte se uz blagotvorno drvo leđima (duž kičmenog stuba) i dlanovima, kao kad ste igrali žmire i krili se iza drveća! To je vrlo dobro da se oslobodite napetosti i razdražljivosti.

Ako imate problema s unutrašnjim organima, jednostavno zagrlite drvo kao dragog prijatelja.

Breza je najpopularnija u metodi samoliječenja drvećem, jer ima čitav niz ljekovitih i iscjeljujućih svojstva. Dovoljno je 15-ak minuta grljenja ili blizine. Jednom sedmično.

Najbolji su - breza, hrast, bukva, kesten, bor, cedar, bagrem, klen, jarebika, jabuka i šljiva...

Manje dobri su - topola, smreka, jela, joha, jasika, trešnja i vrba...

Svaki čovjek bi trebao znati koje je njegovo drvo, koje mu omogućava da se lakše izbori sa životnim poteškoćama, ali i bolestima. Kada to sazna, treba ga zasaditi u svojoj blizini. 

Za brezu vrijedi istina da je lijek protiv svih bolesti.

Simbolizuje početak, pročišćenje, obnovu, zaštitu, kreativnost, dugovječnost, snagu, inspiraciju, ljubav, zdravlje, rađanje, hrabrost, radost, odlučnost, čistoću, životnu vitalnost.

Čuvena brezova metla, je ona kojom uzmeš i počistiš prvo svoj nered, pa tek onda viriš u tuđe dvorište :)

Terapeutsko grljenje breze smanjuje stres, poboljšava raspoloženje, puni pozitivnom energijom. Donosi emocionalno olakšanje, olakšanje od napetosti. Donator je energije. 

Ljeti liječi, zimi opušta. Posjeduje suptilnu energiju protiv upala i bakterija. 

Postoje zapisi da su još u davna vremena djevojke odlazile brezi da bi nakupile pozitivne energije, da im udaja i život budu sretni.

Ljekovita svojstva breze imaju: brezovi pupoljci, sok, list, pa čak i gljiva koja na njoj raste - čaga, sve je ljekovito, veoma bogato biološki aktivnim materijama.

Čajevi od lista breze su odlični protiv povišenog krvnog pritiska, a ublažavaju i bolove.

Dobar je lijek protiv groznice, reume i vodene bolesti. Brezov list vrlo je dobar protiv bubrežnih bolesti u obliku čaja. Čaj ne nadražuje bubrege, samo ih dobro pročišćava. Uklanja kamence i pijesak iz bubrega i mjehura, pročišćava krv.

Ublažava bol kod gihta i reume. Kod temperature brezu miješamo s lipinim cvijetom. Znatno ublažava šećernu bolest, pogotovo u početnim fazama.

Breza takođe potpomaže koncentraciju, jača pažnju i osnažuje organizam. Ona još i sjajno ionizuje vazduh.

Hrast takođe ima izvanredna svojstva, prije svega djeluje kao antistresna terapija. Aktivira cirkulaciju i smanjuje vrijeme ozdravljenja. Jedan je od najboljih generatora pozitivne energije. 

Bor smiruje i eliminiše psihičku napetost. Duži boravak u borovoj šumi čovjeka spašava od kašlja, kihanja, bronhitisa i sličnih problema.

Bukva jača otpornost na stres i jača koncentraciju, povoljno djeluje i na cirkulaciju.

Kesten olakšava reumatske tegobe, eliminiše nesanicu i, kako kaže narodna mudrost, tjera strah i napetost različitog porijekla.

Pravila komuniciranja s drvetom koje daje energiju iscjeljenja su vrlo prirodna i jednostavna: stanite licem prema svom drvetu na rastojanju 40-60 cm, zatvorite oči i opustite se. Ili ga jednostavno zagrlite. Ili se naslonite leđimana uz drvo, prislanjajući dlanove na njegovu koru, kao što već gore stoji.

Pravilno disanje podrazumijeva udah, zadržavanje vazduha u plućima, izdah i period kad su pluća ispražnjena do sljedećeg udaha. Svaka faza traje 4-8 sekundi, a moraju se sprovoditi ravnomjerno, bez mučenja i prekida. Kad zadržiš dah dolazi do razlijevanja energije, bio energija. 

Predlaže se i i penjanje po drveću, takozvano drvolaženje, kako bi se snaga drveta što više preuzela, odnosno razmijenila s čovjekovom.

Najbolje je ako se osamite negdje u prirodi ili kraj „svog“ drveta koje znate i koje vas „poznaje“ od djetinjstva.

*Većinu nabrojanog o drveću, ističe Ruski naučnik Mihail Semjonovič Vinogradov. 

*Ponešto sam posudila (i o Bogomoljki) i iz nekih drugih izvora, nadajući se da će nam svima biti na zdravlje i korist ili da će nam jednostavno biti zanimljivo.