Slušanje

Nazvala bih to izumirućom vještinom. Umjeti slušati, saslušati, zaista čuti... Počeli smo bivati odsutni u potpunoj prisutnosti. Tu smo, a nismo. Kao da smo izgubili osjećaj za ono što neko pokušava da nam kaže. Isto tako, mnogo onoga što neko želi da podijeli sa nama, mi automatski bacamo u kantu za otpatke, jer zbog podijeljene pažnje i želje da neprestano govorimo, ne umijemo da čujemo istinski. 

Vrlo često ljudi su željni da kažu, da iznesu svoje mišljenje, stavove, znanje, iskustva, toliko da su u stanju slušati samo šta to oni imaju da kažu. A pritom zaboravljajući da je prava, fina, pamučna, topla, ljudska osobina, jednostavno umjeti slušati. Ponekad samo ćutati, pustiti druge da govore, osjetiti trenutak. Saosjećati. 

Sve teže do nas dopire ono što nismo mi. Ono što nisu naše riječi, naš ego, ponekad soliterski visok, toliko da nečije riječi ne mogu dobaciti do njega. A kad se spustimo katkad, kad kažemo sebi da ćemo nekoga saslušati, tek tada ulazimo u prostor u kome slušajući toliko možemo naučiti iz tuđeg iskustva, a da toga nismo svjesni. Možda kasnije...

Dobar slušalac vrlo često je najbolji sagovornik, samo mi to rijetko otkrijemo. Nestrpljenje nam ne da. Aktivno slušajući druge, mi dobijamo na moći razumijevanja, što je mnogo vrijednije od samoslušanja i ponavljanja onoga što ionako već znamo. Shvatanje i prihvatanje, takođe dolaze slušanjem. Mudrost je čuti više i dalje od onoga što smo do tada čuli. 

Ali naše potpuno fokusiranje na ono što neko pokušava da nam kaže, slabi. A slabi najviše zbog toga što traži puni angažman, a ne podijeljenu pažnju srodnu vremenu u kojem živimo.Traži fokus koji nam je sve neizoštreniji, jer smo ga zaboravili radeći kao hobotnice više stvari istovremeno, kako bismo današnjem društvu dali potvrdu sopstvene vrijednosti. 

A usput zaboravljajući da gubimo jednu od najljepših osobina. Da budemo tu, prisutni, da živimo trenutak koji će proći, bez da ćemo ga biti svjesni. Etiketa je tu, a trenutak je nemoguće vratiti. Tako je malo potrebno onome ko je odlučio da nam ukaže svoje povjerenje, da nam nešto kaže, saopšti, da nam se povjeri. Onome ko želi da bude shvaćen. Njemu treba tek nekoliko naših minuta. 

Ima jedna izreka koja kaže kako se jezik temelji na slušanju. Istina. Od progovaranja, pa do raznih drugih naših dostignuća, obistinjuje se ova kratka izreka. I naša ličnost se isto tako temelji na slušanju. Koliko je to istina saznaćemo svaki put kada izdamo nekoga ko je pričao, a mi ga nismo čuli. Htjeli mi to priznati ili ne. Ili možda onda kada neko izda nas. Površnost je rezultat našeg neprisustva. A možda je i obrnuto. Samo, krajnjem rezultatu to neće biti važno.

Ponekad imam osjećaj da su razgovori postali dvoboji, nadmetanja i razmetanja, zbog kojih čovjek sve češće poželi da se osami u nekom miru, koji će mu više pomoći od buke u kojoj nema vremena da čuje i iskaže sopstvene misli. Da se presliša. Nego je umjesto toga bombardovan lavinom riječi koje mu nisu trebale u trenutku želje da njega neko čuje. 

Zato savladavanje svoje želje za verbalnim dokazivanjem kad mu nije vrijeme, čini od nas gotovo junake, bolje ljude, uči nas poštovanju i mudrosti. Koliko puta smo slaveći svoju vještinu slušanja imali osjećaj da smo iz nekog  razgovora izašli drugačiji nego što smo bili. Zato se ugrizimo koji put za jezik i suzbijmo svoju želju za replikom tamo gdje joj nije mjesto, oćutimo... Osjetimo u tome udobnost. 

Uskoro ćemo to ponoviti. A onda će postati običaj. Ne bilo kakav. Običaj upražnjavanja vještine koja je gotovo izumrla u društvu koje se utrkuje da kaže i pokaže sve što treba i ne treba. Društvo pojedinaca željnih isticanja i aplauza za nešto što je često tek poza i reklama. Bez trunke istinske ljepote, jer u nju ni sami vrlo često ne vjerujemo, a drugima je prezentujemo. 

Kad se zapitamo kakav to način imamo da druge ljude poštujemo i da im odamo priznanje ili pokažemo koliko nam je stalo do njih sjetimo se da ima jedna vještina. Ima jedna radost među ljudima, a zove se slušanje... Donesimo za početak odluku da ćemo slušati na jedan dan... Osluškivati. Obraćati pažnju. Neka to bude dan otkrića. A onda dan po dan. Kao i svaladavanje bilo koje druge vještine, shvatićemo da je i to proces.

Znaćemo da smo uspjeli, svaki put kad nam se neko zahvali na tome što smo bili tu onda kada je trebalo. Kada nam se neko zahvali što smo ga saslušali, što smo mu na taj način pomogli, a da možda ni riječ nismo izustili. Tada ćemo znati, ali i shvatiti  jednu bitnu činjenicu. Da smo i sebi zahvalni i da se osjećamo bolje. Služimo jedni drugima, koristeći se onim lijepim osobinama koje su odlika najboljih među nama. To će nas sigurno usrećiti. 

Igra riječi

Sve tražim riječi kojima ću reći. Ono što naumih izreći. Nešto kao naručje od slova i riječi, nešto kao zagrljaj, lagan i lepršav sadržaj. Sve se mislim nešto da to kažem vješto, a ne da visi, kao da rekao nisi.

Nije da mi nedostaju riječi, ali razmišljam da li će teći. Da pogode u metu, da budu na korist svijetu. Jer, ne mora biti riječi vreća da bi ih čitati bila sreća. Ili da ih ne pečem, samo po osjećaju da ih rečem? Ja volim da budu savršene, ne polovno kazane, razmrljane, mazane. Bistre riječi želim, da onako pravo velim. 

Pa mislim kako je bolje da se reknu, u stihu i rimi, da te riječi legnu. Tako će spakovane riječi sve lakše reći. Jer posao to je riječi, da su bistre, da bacaju iskre. Da služiš se riječima bez ekstrema, da nema straha i dilema. Čitaš i ne pitaš. Ili ih izgovoriš glasno i opet je sve jasno. Ili da bude kao riječi vodopad, da ima prirodni sklad.

Bistrinu je lijepo kad daju riječi, zbog kojih se ništa ne priječi. Kose su riječi što ne idu pravo, ne teku, znaju da peku. Pa ih mnogi onda ne vole, a mogu i da zabole. Neće tada ni teći, spotičuće tada biće riječi. Neću ni riječi vrisak, galamu, da skrenu u tamu. Taman da im bude ton, jer kazane tako, variće se lako. 

Napustim ideju o stihu, pa onda mislim da za moje riječi bolja će biti proza. Mada za riječi kad krenu ne treba poza. Samo prave da budu ko strijele riječi da pogode metu, zbunjenost da pometu. Sve da šibaju kao metla, lako kao što se veže pertla. Moje su i ovako i onako te riječi, ali tražiti ih moraš i na toj vatri se peći, kad želiš nešto reći.  

Ako ne izabereš prave riječi, kako ćeš ono što želiš izreći? Ne daj mi Bože da se sapletu moje riječi, pa da se ta muka ispriječi. Ili da se omakne koja riječ, što je nisam htjela reć'. Želim riječi da traju barem vijek, budu kao lijek. A kad se riječi lijepo slože, počnu da se množe, tad više traženja nema, sve se može. 

Pa prosto zavlada neki mir i red od riječi, a to čovjeku dušu liječi. Od pogrešnog kazivanja možeš da se razboliš, pa kako takve riječi da voliš. Zato kazuj i govori lijepe riječi. Pa kad ih nađeš, ne ćuti, nego reci, složi ih i množi. Heklaj ih ili pleti, al' se ne sapleti. Neka riječi kiša padne, da nahrani duše gladne.

Mogu riječi da se dijele na crne i na bijele. Ove druge riječi biraj, muziku riječima sviraj. Pa kad se kazuju da te raduju. Takve riječi i druge vesele, kad ih iskazuješ, kao da ih mašnom pakuješ. Poklon da budu sasvim nenadan, a skladan. Tada nije usukan i tijesan, nego je vrijedan. Poklon od riječi zna dušu da širi, pa da te nekako smiri.

Ne daj da tvoje riječi tište, rastuže i strše, nego da se ponosno i hrabro drže. Tako ti govori i takve riječi kazuj da postanu dragulj. Igraj se, jer riječi su i pokret, ples i urnebes. Umore se nekad, pa budu tiše, ali mogu da vrijede i više. Mogu da budu mirne, da predu, onda znaš da je sve u redu.

Stavi poneku zapetu, ne pravi situaciju zbunjenu i napetu. Ne koštaju ništa, a mogu da znače, riječi prosto mogu da zrače. Riječi biraj da tako zvuče, priča u maštu da te odvuče. Nagrada za riječi tvoje, postaće oni koji od riječi vole boje. Koji vole da žive u riječi svijetu, zakorače na novu planetu. A kad dođe kraj riječima tvojim, ti stavi im tačku i na priču zakači svoju značku.

 

Napomena - tekst je napisan u saradnji sa djecom povodom školskog zadatka vezanog za vještine govora i izražavanja :) 

 

 

Nemanje vremena

"Nemam vremena." "Ne mogu stići." "Za kad ti to treba." "Ne vjerujem da mogu ove sedmice." "Nemoj me čekati, nemam vremena." "Popićemo kafu, samo ne znam kad." "Završiću ti to, ali u stisci sam s vremenom." "Nemam ti ja vremena za odmor, ja samo radim."

 

 

Nemanje vremena postalo je nešto kao titula, kolektivno obilježje, jer što ga manje imaš, ti više jesi. Šta? Pa dio priče koja se zove biti zaposlen do krajnjih granica, preopterećen, zauzet, bitan, preokupiran... Sve to i još mnogo sličnih pridjeva. Nema se vremena za druženje oči u oči, nema se vremena da ti se neko javi na telefon uživo, ma zgodnija je poruka. Pa se nema vremena da se posveti zdravlju, djeci, roditeljima, šetnji, čitanju, dodiru, zagrljaju, fizičkom kontaktu za kojim vapi svako ljudsko biće na ovoj planeti... 

 

Brojna istraživanja pokazuju da otuđenost od fizičkog kontakta, ljude vodi u bolest, ali za taj zaključak ne trebaju nam stručnjaci i statistika. Dovoljno je da poslušamo sebe. Istinski. Ali, nemamo vremena. Nema se vremena za razgovor, pismo, čestitku, za biti posvećen bilo kome ili bilo čemu. Život je na čekanju, ali ti nemaš vremena. Nema se vremena da se nekog sasluša, pomogne, izađe u susret, vjeruje, misli na nekog. Osim na sebe. A onda je i to nedovoljno kako bi se osjećao dobro i udobno u vlastitoj koži.

 

I nema se tako vremena... Osim za telefon i društvene mreže, "selfije", "frendove", "guglanje", četovanje" "danloudovanje". More stranih riječi i izraza, uglavnom anglicizama. Ako odskačeš, onda nisi "in", jer to je tako "aut", nisi  "fensi", nisi "kul"... Svi ti "mejliraju", imaju "spiku", postalo je imperativ biti dio čitave te strane priče. Nije da ne treba biti na društvenim mrežama i ja sam. U redu je biti i višejezična osoba, to je za svaku pohvalu, ali imajmo granice.

 

Ponekad, shodno okolnostima, nameće se stvarna potreba za korišćenjem tuđica, ali ovakav potop, ništa je za poplave koje su nas poslednjih godina više puta pogodile. Samo, tada smo barem imali vremena. Sad ga nemamo, osim možda za "insta", "tik-tok", "fejs", za "postiranje" različitih sadržaja od buđenja do sitnih noćnih sati. Pojedinci bi trebali da kupe kompas, kako bi se snašli i vidjeli gdje se nalaze. Umiju otići toliko daleko, da su se pojavili i terapeuti za njihovu bolest. 

 

Samoslikanje, ono utiče i na poplavu plastičnih operacija. A zbog njega, kao i zbog provjeravanja novosti tokom vožnje porastao je i broj saobraćanih nesreća. Došlo je do pojave produženih ruku, počela je i anatomija da se mijenja. Krivac? Telefon. Uzimanje telefona u ruke na dnevnom nivou, mjeri se četvorocifrenom brojkom. A mi... Nemamo vremena. Žurimo. Mnogo smo opterećeni. Stvari oko nas odlaze kvragu. Trenutno se ipak ne opterećujemo time. Pogađate! Nemamo vremena.

 

Ne treba nama transformacija. Treba nam samo da osvijestimo pojavu koja nas udaljava od naše esencije. Treba nam ravnoteža, pažnja, briga, osjećaj, kao i sklad potrošnje vremena. A njega je jednostavno postići. Jer, kao rezultat će opet  nepogrešivo stići onaj neophodni osjećaj zadovoljstva. Sebi ćemo vratiti mir, drugima ćemo pokazati koliko nam znače. A tada će nam i udobnost u sopstvenoj koži postati toplija i draža.

 

Samo, bez fizičkog kontakta, neće biti lako, a za njega izgovor ne smije biti nemanje vremena. Ako imate koga zagrliti samo nekoliko puta dnevno, to će biti sasvim dovoljno. Ili stavite nekome ruku na rame, potapšite ga u znak podrške, dajte mu do znanja da ste tu. Bacite petaka, pružite pesnicu u znak pozdrava... Nazovite nekoga, ispričajte se, popijte kafu. Saslušajte, bodrite, savjetujte, predahnite, promijenite...

 

Dovoljno je da se pogledamo u oči koji put i u znak ljubavi, bilo koje vrste, ostvarimo fizički kontakt, kako bismo bili normalniji i zdraviji. Da, to će biti sasvim dovoljno da se ubije uljez, koji nas udaljava od autentičnosti. Svi znamo kako se zove. Nemanje vremana. Ima tu i priča o oksitocinu u borbi sa kortizolom, ali nema veze. Neće nam biti potrebna, jer ćemo je osjetiti.