Dogodila se jedna situacija danas, koja me je natjerala da razmišljam o obećanjima. Zapitala sam se zašto su baš obećanja bila taj prvi izazov koji sam stavila pred sebe i djecu.
Zašto sam baš to odlučila da ih naučim još dok su bili baš mali... Nisam sasvim sigurna da znam odgovor. A možda ih ima i više, što samo povećava vrijednost ove lekcije. Desilo se spontano, ali ne i slučajno. Takve situacije se nikad ne dešavaju tek tako, jer ishod može biti nemjerljivo bitan. One su pravi mali ispiti. Prvo što mi pada na pamet jeste jedna jedina riječ - povjerenje.
Šta se dogodilo? Naizgled sitnica. Danas sam sina obećala odvesti na pizzu i kolač. Bio je dobar u školi, pomogao mi je oko nekih obaveza u kući i obećanje je trebalo ispuniti. Ja sam bila preumorna i poslednje što sam željela bio je izlazak napolje. I to četvrti put danas. Ali to bi bilo prvi put da ja svojoj djeci ne ispunim ono što obećam. Nisam to smjela dozvoliti.
A baš ta situacija mi je nekako izmamila osmijeh i sad, nekoliko sati kasnije osmijeh mi ne silazi s lica. On je srećan, ja sam zadovoljna, a obećanje ispunjeno. Po ko zna koji put. Samo, ja i dalje nisam sigurna šta je tačno uticalo na to da ovo bude toliko važno. Ili možda jesam, a da toga nisam bila svjesna. U stvari, tako je jednostavno, shvatila sam da sam istrajala, pa mi je drago i neobično me veseli.
Jer, što je teže istrajati u nečemu, tome vrijednost raste. Mislim da su moja djeca i tu lekciju savladala, samo posmatrajući. Živimo u vremenu kada nam ljudi oko nas često i mnogo obećavaju, a rijetko ispunjavaju obećanja. Nekako je postalo pravilo da devalviramo vrijednosti, ne razmišljajući o posljedicama, a one su surove. Stvari koje treba da se podrazumijevaju u našim životima postaju raritetne, a one koje nisu dobrodošle, postale su svakodnevica.
Neispunjavanje obećanja danas je postalo kao neka vrsta sporta, poput epidemije je zavladalo među ljudima. Sjedim sada, pišem ove redove i razmišljam koliko sam se puta i sama osjećala veoma loše i iznevjereno, jer mi je neko nešto olako obećao, a na kraju od toga nije bilo ništa. Osjećaj poraženosti, izdaje, iznevjerenosti, kao i neke neobjašnjive nemoći.
To me je, a da toga do danas nisam bila svjesna, navelo da u ispunjavanju svojih obećanja budem još požrtvovanija, kako bih djecu naučila koliko je to važno. Nikad im ne bih poželjela da osjete kako je to biti izigran, prevaren... Sjetila sam se bivšeg muža i praznih obećanja. Ljudi za koje sam radila, takođe su pričali prazne priče, kako bi me prividno motivisali da na poslu dajem maksimum.
Obećanja bi odlazila u vjetar, a moja kultura i vaspitanje mi vrlo često nisu bili saveznici, jer su me kočili u namjeri da im sve kažem i da im dam do znanja da nisam glupa. Obećanja koja nisu ispunjavana, davali su mi i neki prijatelji, poznanici. Oni su sada bivši. Jer prijatelji to ne rade. A dok shvatiš da su sva opravdanja u stvari loši izgovori, prođe neko vrijeme.
Neke lekcije čovjek o životu treba da nauči u krugu porodice dok je još mali. A primjerom se najbolje uči. Ponekad sam se pitala da li su moji roditelji negdje pogriješili i sumnjala sam u njihove metode vaspitanja. Ali srećom, shvatila sam koliko su učinili za mene i koliko sam im zahvalna. I to je uticalo na želju da moja djeca uvide koliko je to važno. A onda su se obećanja nametnula sama po sebi, baš u tom nekom sudaru onoga što si ponio od kuće i stanja na terenu.
Obećanja imaju mnogo veze i sa dječijom upornošću da im se obećaju neke stvari, kako bi bili sigurni da će im se željeno ispuniti. Ali i kako bi se imali na koga osloniti, osjećali se bezbjedno i sigurno. Djeca žele da ih uvjeriš da će dobiti ono što žele, i po tom pitanju su neumoljiva. Ponekad nismo ni svjesni da nas ta mala stvorenja i pametne glavice svakodnevno stavljaju na iskušenja.
Uglavnom, učenje je teklo tako što bih im obećavala samo stvari za koje sam bila sigurna da ću ih moći ispuniti. Ponekad su to bile tek sitnice, ponekad i krupne stvari. Kada bih znala da nešto neću moći ispuniti, ne bih obećavala. Kada ne bih bila sigurna, onda bih im i to otvoreno rekla, a znalo se dogoditi da se iznenadnom obrtu zajedno radujemo. I tu je otkrivena škrinja jednog bogatstva koje život pruži ako si iskren.
Nikad mi neće biti jasno zašto ljudi to rade. Jer, tu niko nije dobio. Jedni gube obraz, drugi povjerenje, a razočarenje je ujedno i filter za ljude koji to nisu bili. Valjda je moja želja bila da moja djeca tu vrstu izdaje od mene nikad ne dožive i da ne izrastu u ljude koji bi sutra mogli druge da izdaju. Više puta sam se uvjerila da djeci možeš da pričaš i pričaš, ali dok im primjerom ne pokažeš, to ništa ne vrijedi.
Gledam ih sada dok spavaju, pišem ove redove i osjećam se srećno i zadovoljno. Taj osjećaj ne bih dala ni za šta na svijetu. Ne bih mijenjala taj svijet koji osnažuje njihove ličnosti, umiruje i ušuškava... U svijetu koji neumorno ruši s mukom građene vrijednosti prethodnih generacija. Samo vi spavajte, mama je tu, a tu su i svi oni dobri ljudi koji nisu zaboravili koliko su obećanja bitna. Moliću se da ih i vi sretnete...
