Došla neka čudna vremena. Vremena, kad se uglavnom nema vremena. Nema se vremena za druženje oči u oči, nema se vremena da ti se neko javi na telefon uživo - zgodnija je poruka, nema se vremena da se posveti zdravlju, nema se vremena da se posveti djeci, da se okrene novi list u životu, prošeta, pročita ne daj Bože neka knjiga, da se odmori...Nema se vremena da se čuje sa dragim ljudima, napiše neko pismo, čestitka, da se posveti bilo kome ili bilo čemu, što samo što ne zavrišti da to uradiš. A ti nemaš vremena. Nema se vremena da se nekog sasluša, da se nekome pomogne, izađe u susret, da se vjeruje, da se na nekog osim na sebe misli. U većini slučajeva ni to nije dovoljno da ti bude dobro i udobno u sopstvenoj koži. Nema se vremena. Nema se vremena da se ima vremena.
I nema se tako vremena...osim možda za društvene mreže, more SELFIJA i more stranih riječi i izraza. Uglavnom anglicizama. Ne daj mi Bože ako nekim slučajem nisi na ovoj ili onoj društvenoj mreži. Čuj nisi na Fejsbuku, Linkedinu, g + ili Tviteru?! Pa ti prosto nisi IN, to je tako AUT. Nisi nimalo FENSI, nisi KUL. To je prosto mana. Svi ti MEJLIRAJU, ČETUJU, GUGLAJU, DANLODUJU, svi su FRENDOVI, imaju SPIKU itd. Nije da ne treba biti na društvenim mrežama i ja sam. Nije da se ponekad, shodno okolnostima, ne nameće korišćenje tuđica, ali poplava koja nas pogodi nekako s proljeća, ništa je za ovu. U onoj smo bar imali vremena. Da je barem potrajalo. Ali nema se vremena.
Osim možda za FEJS. I osim možda za POSTIRANJE svega i svačega od buđenja do sitnih noćnih sati. Pojedinci bi umjesto sata na koji gledaju sve dok ne sjednu za računar, trebali da kupe kompas, kako bi se snašli i vidjeli gdje se nalaze. Umiju otići toliko daleko, da su se pojavili i terapeuti za njihovu bolest. Znaš sve - kad su ustali, šta su doručkovali, gdje su popili kafu, šta se kuva za ručak, kojim putem su išli do posla, koja je odjevna kombinacija za danas, šta im rade djeca, kako se osjećaju, šta ih raduje, zbog čega plaču, o čemu razmišljaju, - nema kraja ni početka. A samoslikanje, ono utiče i na poplavu plastičnih operacija. Istraživanja govore da je zbog samoslikanja i provjeravanja novosti tokom vožnje porastao i broj saobraćanih nesreća. Jedno istraživanje rađeno na Harvardu čak kaže kako je došlo do pojave produženih ruku - dakle i anatomija se mijenja. Krivac? " Ja iz ovog, ja iz onog ugla!", samoslikanje, ili selfi.
A nemamo vremena. Žurimo. Mnogo smo opterećeni. Zabijeni smo u svoje rupe, zaneseni samo sobom, svojim problemima, mislima...Prepuni smo žalbi i izgovora, da ne kažem laži i za sebe i za druge, nesvjesni da nemati vremena za čitav niz zdravih stvari koje su nam prijeko potrebne, znači da smo skrenuli sa pravog kolosjeka...Trenutno se ipak ne opterećujemo time. Pogađate! Nemamo vremena.
I nema se tako vremena...osim možda za društvene mreže, more SELFIJA i more stranih riječi i izraza. Uglavnom anglicizama. Ne daj mi Bože ako nekim slučajem nisi na ovoj ili onoj društvenoj mreži. Čuj nisi na Fejsbuku, Linkedinu, g + ili Tviteru?! Pa ti prosto nisi IN, to je tako AUT. Nisi nimalo FENSI, nisi KUL. To je prosto mana. Svi ti MEJLIRAJU, ČETUJU, GUGLAJU, DANLODUJU, svi su FRENDOVI, imaju SPIKU itd. Nije da ne treba biti na društvenim mrežama i ja sam. Nije da se ponekad, shodno okolnostima, ne nameće korišćenje tuđica, ali poplava koja nas pogodi nekako s proljeća, ništa je za ovu. U onoj smo bar imali vremena. Da je barem potrajalo. Ali nema se vremena.
Osim možda za FEJS. I osim možda za POSTIRANJE svega i svačega od buđenja do sitnih noćnih sati. Pojedinci bi umjesto sata na koji gledaju sve dok ne sjednu za računar, trebali da kupe kompas, kako bi se snašli i vidjeli gdje se nalaze. Umiju otići toliko daleko, da su se pojavili i terapeuti za njihovu bolest. Znaš sve - kad su ustali, šta su doručkovali, gdje su popili kafu, šta se kuva za ručak, kojim putem su išli do posla, koja je odjevna kombinacija za danas, šta im rade djeca, kako se osjećaju, šta ih raduje, zbog čega plaču, o čemu razmišljaju, - nema kraja ni početka. A samoslikanje, ono utiče i na poplavu plastičnih operacija. Istraživanja govore da je zbog samoslikanja i provjeravanja novosti tokom vožnje porastao i broj saobraćanih nesreća. Jedno istraživanje rađeno na Harvardu čak kaže kako je došlo do pojave produženih ruku - dakle i anatomija se mijenja. Krivac? " Ja iz ovog, ja iz onog ugla!", samoslikanje, ili selfi.
A nemamo vremena. Žurimo. Mnogo smo opterećeni. Zabijeni smo u svoje rupe, zaneseni samo sobom, svojim problemima, mislima...Prepuni smo žalbi i izgovora, da ne kažem laži i za sebe i za druge, nesvjesni da nemati vremena za čitav niz zdravih stvari koje su nam prijeko potrebne, znači da smo skrenuli sa pravog kolosjeka...Trenutno se ipak ne opterećujemo time. Pogađate! Nemamo vremena.
Нема коментара:
Постави коментар