DZD! Dan za djecu

Dan za djecu, poseban je i možda najljepši dan koji jedan roditelj može iskusiti. Trenuci u kojima se u atmosferi druženja i bliskosti, otvore neka vrata za koja nismo znali da postoje. Sadržajni su, drugačiji od ostalih i vrijede čitavo bogatstvo. Škrinja je to prepuna igre, sreće, ljubavi, razumjevanja, razgovora, davanja, primanja, energije, strasti...  

 

Svega onoga što čovjek inače vrlo rijetko doživljava. Samo djeca i njihova mašta u stanju su da raspale plamen neobuzdane strasti. Pa onda i nas podsjete kako je lijepo biti dijete i imati društvo. Bez uslovljavanja, bez granica i sa samo malo umijeća. Dan za djecu, to je onaj trenutak kad odlučimo da u životu ništa nije toliko hitno, važno, neodložno, da ne možemo zastati i oberučke ga prigrliti.

 

Za propustiti takve trenutke nema izgovora, jer nije to svaki dan. Nemanje vremena ili novca, neuvjerlji je razlog. Jer za DZD ne treba puno. Samo jedan dan našeg života povremeno, jednom u sedam, deset ili mjesec dana. Vremena, dakle, imamo. Novac ne smije biti prepreka, jer uz malo kreativnosti i mašte, možda nam neće biti ni potreban.

 

Uostalom, u razgovoru s djecom, posebno malom, shvatićemo da im je važnije od novca, od toga šta smo im kupili, koliko smo novca potrošili, to koliko smo im vremena i na kakav način posvetili. Tako i treba da bude. Teško će vas u svojim glavicama djeca moći opravdati, ma koliko da ste vi ginuli za njih, ako im niste posvetili pažnju. Teško će razumjeti šta vi to u stvari radite. 

 

A posvetimo li im s vremena na vrijeme, poneki svoj cijenjeni dan, to će zauvjek pamtiti. Kvalitetno provedeno vrijeme, sadržaj. Prizovimo sjećanja... Šta mi pamtimo? Šta je nas činilo posebno srećnima? Kupovina najnovijih Leviski, Starki ili druženje sa najbližima? Dobro, vjerovatno i jedno i drugo ali prvo bez drugog svakako neće biti dovoljno, a obratno svakako.

Može, ono čovjek, pronaći za sebe čitav niz izgovora. Za sebe, da! Ali pitanje je da li će i oni to uraditi za nas. Ako mene pitate, neće. I ne treba. DZD je dan u kojem od jednog "dobro jutro" do jednog "laku noć", bolje upoznamo našu djecu i ona nas, nego u sve ostale dane naših života. Dječija navigacija je takva da radi samo na iskrenost, te samo u toj atmosferi počinju da se otvaraju...

 

To su dani u kojima sam toliko naučila o svojoj djeci, da sam znala biti zatečena. I to ne samo o djetetu koje ima 12 godina i može da kaže sve što misli, nego i o djetetu koje jedva da je progovorilo. A toliko već zna. Razumije. Osjeća. Ali, to se događalo samo kada bih im bila posvećena bez svakodnevnih barijera i gledanja na sat. A za uzvrat bi stizala nagrada, svima nama. Upoznavanje, igra, radost, razumjevanje, sreća, smijeh, zadovoljstvo, i naposljetku neki čudesan mir. 

 

Razloga je više, a prvi je naša nesputanost, nedostatak lanaca sa raznih strana, koji nam štopaju vrijeme završetka raznih zadataka koje je život stavio pred nas. Istovremeno smo na čekanje stavili napasti tipa moranja, stresa, rokova, pritiska... Izbacili iz treće u prvu brzinu, povukli ručnu... Koliko samo puta u svakodnevnim ludilima nismo obratili pažnju na te okice koje nas posmatraju i vjerovatno se pitaju šta to s nama nije u redu. Ili šta to s njima nije u redu. Ili kada će konačno doći red na njih.

 

Nema te osobe, tih para i tog vremena, koji mogu našoj djeci da zamijene nas. I nema tog popravnog ispita koji će stvari popraviti sutra. Ono što se nije desilo juče, to i ne postoji. Jedino šansa da bude drugačije jednom. Konačno! Jer oni su naši odrazi u ogledalu. Tako se uče donošenju odluka sutra. Ne treba se bojati bumeranga. Znate na šta mislim.

 

Današnji DZD je bio čudesan, to se obavezno mora ponoviti. Uskoro.  Jer nam donosi ono što nikad nećemo zaboraviti. Djeci daje krila, a u nama budi dijete na koje smo zaboravili... I tako... Znatiželja je čudo. Ali i roditeljski izbor da li će naša djeca biti ponosna na nas ili će nas se stidjeti. Mada, to je odluka koja se donosi mnogo prije DZD. Ali nam za njega može biti podstrek. Ima li većeg komplimenta koji nam neko može dati od onog da smo dobri roditelji? Teško.