Komšije

Bila je to nekada zaista bitna riječ. Imala je jačinu, recimo, kao kad danas kažeš kum, kumstvo. Komšiluk, komšija, komšinica, moje komšije, puna ti usta kad pričaš o njima. Gotovo kao da su ti krvno srodni. Sjećam se, kao da je bilo juče, a bilo je to baš davno, divnih komšija pored kojih sam rasla. Dobro, da se ne lažemo, nisu baš svi bili tako čestiti i divni. 

 

 

Kažu da smo skloni, kad evociramo uspomene, posebno one iz detinjstva, da stavimo neke višebojne naočare na oči i sve nam lijepo. Čak i ono što je bilo daleko od lijepog. Shvati to i zna čovjek i sam, ne treba mu to niko ni govoriti, ali kad se prisjećamo ne samo djetinjstva, nego i same prošlosti uopšte, uvijek je ljepša nego što je u stvari bila. 

 

Ponekad je to i dobro, jer mi tako želimo da makar na kratko vratimo onaj osjećaj bezbrižnosti i sigurnosti. Neću, pišući o komšijama, mnogo uljepšavati, farbati, ali ću pokušati da zadržim taj duh zajedništva koji je živio u prošlim vremenima. Kada bi ova vremena znala, pa da ga otmu ili barem posude, zbog tog prekršaja niko ne bi odgovarao. Ne bi bilo štete i povrijeđenih. MUP ne bi reagovao. 

 

Jer komšiluk juče i danas uglavnom su dva različita pojma. Ljudi se ne poznaju, ne pozdravljaju, čak se i ne prepoznaju, jer se nikad istinski ne pogledaju. Nije ranije bilo tako. Sjećam se da je na našem spratu bilo šest stanova, šest porodica. Sa četiri smo imali dodir vrlo često. Sa nekima se pila kafica i viđali su se često s mojim roditeljima. Njihova djeca su obavezno bila pozivana na naše rođendane. Poneki su "upadali" za Novu godinu. 

 

Sjećam se da smo se posjećivali za praznike, a nismo čak svi ni slavili iste... O, kako je to samo bio divan osjećaj. I kakvi su se samo komšijski recepti razmjenjivali, isprobavali, nosali po stubištu. Zaboraviš ključ, pa šta, tu su komšije. Nema roditelja, ne boj se nisi sam. Tu su, znate već... Bilo je tu, istina, odnosa koji su se stvarali pitko, sami od sebe, tekli su. Ali, znate kako to već ide, uvijek neko od komšija ima poseban status. Mada, čak i kad nije bio takav, bio je ljudski i korektan.

 

Moram se vratiti na početak priče. Povezati, sasvim slučajno, komšiluk i kumstvo. Družili smo se intenzivno sa porodicom koja je živjela odmah do nas. Bilo je dana kada zaista nismo znali koliko puta je neko nekome pokucao i ušao samo u jednom danu. Koliko samo posuđenih jaja, šećera, mlijeka, ma bilo čega što bi u trenutku zafalilo, a nije se moralo zbog te sitnice ići u prodavnicu. 

 

Imali su sina Cileta (to je bio njegov nadimak) koji kao da je bio četvrto dijete u našoj porodici. Bio je nešto kao mlađi brat mojim sestrama i meni. Naša mala maza. Iz druženja i komšiluka, rodilo se i kumstvo. Pošto su njegovi roditelji godinama živjeli nevjenčani, odlučili su da se vjenčaju i kumovi su im bili moji roditelji. Predivne su to slike, koje me i sad uvesele. I tako, trajalo je to sve do moje 17. A sve do tog vremena, ubijte me ako znam da se neko sa nekim posvađao, nešto nažao učinio.
 

A onda je došao rat, rasuli smo se po cijelom svijetu, isprepadani jedni drugima, komšijama, prijateljima. Izgleda dovoljno da više ništa ne bude isto. Ko je odgovoran? Oni što su izrežirali raspad jedne države i u tome uspjeli? Natjerali nas da se o svojoj muci zabavimo, toliko da ne vidimo ono što nam je ispred nosa. Ili smo krivi mi, koji smo sve to dozvolili? Neka nova, teža vremena? Previše obaveza i briga? Nepovjerenje? Nedostatak vremena? Više nije ni važno. Ubili smo komšiluk.

 

Mogu da kažem da mi se još jednom posrećilo, ali valja priznati da su moje komšije bile starije od mene i tačno se osjećao taj neposustali duh. Nije mi žao što su ga i za meni vratili. Nisu ni svjesni da sam ovaj tekst i počela da pišem baš zbog njih i pomoći da skinem neka vrata kako bih ih ofarbala. Višak farbe je uzela komšinica kako bi i ona osvježila boju svojih vrata. A onda je svoja slikarska umijeća podijelila sa mojim sinom koji je počeo da koristi boje i kist... I tako... Uvjerili su me da to još postoji. Ta izblijedjela priča o dobrim ljudima koji žive pored nas.

 

Ponekad, tek ponekad, čeznem za tim lijepim, toplim, opuštenim vremenima, možda najviše baš u jesen, vrijeme kada smo znali da se družimo satima, mi djeca, dok su naši roditelji krčkali neki ajvar ili stavljali kupus. Ne kažem, naravno, da su moje komšije krive, niti vaše, ne kažem da je kriva moja porodica ili vaša. Svi smo pomalo krivi, ako nam je još uvijek stalo. Nama koji pamtimo da je bilo drugačije. Svi smo odgovorni, ako nam se ne sviđa ovo danas i ako želja za prisnošću još uvijek živi  negdje u nama...

 

Da ne zaboravim, pa da i ja budem optužena. I danas mnoge kuće i sokaci, zgrade i soliteri, staze i putevi, imaju srce i dušu. Ako imaš sreće, srešćeš u njima i divne ljude koje vrijedi upoznati, koji žele biti vama ono što vi želite biti njima. Komšije, kao nekada... Bez uljepšavanja. Kao što su bile moje, nedavno kad mi se posrećilo.