Sjaj i privlačnost etike ličnosti jeste u tome da postoje neki brzi i laki načini dostizanja kvalitetnog života - ličnog uspjeha i iskrenog odnosa sa drugim ljudima - bez prolaska kroz prirodni proces rada i uzrastanja u cilju njihovog ostvarivanja. To je simbol bez suštine. To je obećavajući plan „brzog zgrtanja bogatstva bez muke." Ponekad može i da uspije - ali plan ostaje. Etika ličnosti je iluzorna i obmanjiva. Pokušaji da se dođe do kvalitetnih rezultata uz pomoć ovih tehnika i instant metoda efikasni su koliko i pokušaji da nađete određeno mjesto u Čikagu koristeći mapu Detroita.
Po rečima Eriha Froma, renomiranog kritičara korjenja i plodova etike ličnosti: Danas nailazimo na osobe koje se ponašaju kao automatoni koji ne poznaju ili ne razumiju sebe, i jedina osoba koju poznaju jeste ona kakva bi oni sami trebalo da budu, čiji je beznačajni zveket zamjenjen komunikativnim govorom, čiji je sintetički kez zamjenjen iskrenim smijehom i čiji je osećaj praznog beznađa zamjenjen iskrenim bolom. Što se ovakvih osoba tiče, postoje dvije teorije. Prva je da pate od defekta spontanosti i osobenosti koja je po svemu sudeći neizlječiva. Pri tom se može reći da se ne razlikuju od miliona nas ostalih koji koračamo ovom planetom.
Cijelog života se smjenjuju naizmjenične etape rasta i razvoja. Dijete uči da se okrene, da sjedi, da puzi, a zatim da hoda i trči. Svaki korak je važan i za svaki je potrebno vrijeme. Nijedan od njih ne može da se preskoči. Ovo pravilo važi i za ostale faze u životu i tiče se svih oblasti razvoja, bilo da učimo da sviramo klavir ili da uspješno komuniciramo sa svojim kolegama. Primjenljivo je među ljudima, u brakovima, u porodicama i u preduzećima. Znamo i prihvatamo tu činjenicu, tj. princip procesa u oblasti fizičkih stvari, ali da bismo ga razumjeli u oblasti emocija, u ljudskim odnosima ili pak u oblasti ličnog karaktera, manje je jednostavno i daleko je teže. Čak i kada to shvatimo, prihvatanje i življenje u skladu s tim manje je jednostavno i daleko je teže. Zbog toga ponekad tražimo prečice, očekujući da ćemo uspjeti da preskočimo neke od vitalnih stepenika u želji da uštedimo vrijeme i napor ne bismo li dostigli željeni rezultat.
Šta se događa kada pokušamo da idemo prečicom u prirodnom procesu našeg uzrastanja i razvoja? Ukoliko ste prosječan igrač tenisa i odlučite da igrate na višem nivou kako biste ostavili bolji utisak, kakav će biti rezultat? Hoće li pozitivno razmišljanje samo po sebi biti dovoljno da pobjedite profesionalca?
Šta ako navedete svoje prijatelje na to da povjeruju da možete da svirate klavir na koncertnom nivou iako je vaše realno umjeće na nivou početnika?Odgovor je očigledan. Jednostavno je nemoguće prekršiti, ignorisati ili prečicom postići razvojni proces. Neprirodno je, i pokušaj traganja za tim prečicama za rezultat ima samo razočarenje i frustraciju. Na ljestvici od jedan do deset, ukoliko se nalazimo na nivou dva u svakoj oblasti a želimo da dostignemo nivo pet, moramo da napravimo korak napred i dostignemo nivo tri. „Putovanje od hiljadu milja počinje prvim korakom" i može da se postigne samo vremenom. Ukoliko ne obavjestite učitelja na kojem ste nivou - postavljanjem pitanja ili otkrivanjem svog neznanja - nećete naučiti i nećete uzrastati. Dugo možete da se pretvarate da znate, ali kad-tad ćete biti razotkriveni. Priznanje neznanja često je prvi korak u našoj edukaciji. Toro je rekao: „Kako možemo da se sjetimo sopstvenog neznanja, koje zahteva naš razvoj, kada stalno koristimo samo svoje znanje?"
Sjećam se jednom prilikom kada su mi se dvije devojke, kćerke mojih prijatelja, požalile na grubost i nedostatak razumjevanja svog oca. Plašile su se da otvoreno razgovaraju sa svojim roditeljima iz straha od mogućih posljedica. S druge strane, očajnički im je bila potrebna roditeljska ljubav, razumjevanje i podrška.
Porazgovarao sam s njihovim ocem i otkrio da je intelektualno svjestan onoga što se dogada. I mada je priznao da ima takvu narav, odbio je da preuzme odgovornost i iskreno prihvati činjenicu da je njegov nivo emotivnog razvoja nizak. Bilo je to više nego što je njegov ponos mogao da proguta iako bi to bio prvi korak ka njegovoj promjeni. Da bismo uspostavili uspješan odnos sa svojim supružnikom, djecom, prijateljima ili kolegama, moramo da naučimo da slušamo. Zato je potrebna emotivna snaga. Slušanje iziskuje strpljivost, otvorenost i želju za razumjevanjem - visoko razvijene karakterne osobine. Mnogo je lakše funkcionisati s niskog emotivnog nivoa, a istovremeno davati savete na visokom nivou.
Naš nivo razvoja je očigledan kod igranja tenisa ili sviranja klavira gdje je nemoguće glumiti. Međutim, nije toliko očigledan u oblastima karakternog i emotivnog razvoja. Možemo da se „foliramo" pred strancima ili kolegama. Možemo da se pretvaramo. I tokom određenog vremenskog perioda možemo da se provlačimo - bar javno. Možemo da obmanemo čak i same sebe. Ipak, vjerujem u to da većina nas zna šta se uistinu krije unutra - i mislim da većina onih s kojima živimo i radimo takođe to zna. Često sam bio svjedok posljedica pokušaja pribjegavanja prečicama kod tih prirodnih procesa razvoja u poslovnom svetu gdje direktori pokušavaju da „kupe" novu kulturu veće produktivnosti, kvaliteta, morala i davanja usluga uz pomoć mudrih fraza, uvežbanih osmjeha i spoljnih intervencija, zatim putem integracija, akvizicija i prijateljskih ili neprijateljskih poteza. Kada ti metodi ne bi uspjevali, pribjegavali bi etici ličnosti, ignorišući i narušavajući prirodne principe i procese na kojima se bazira kultura visokog povjerenja.
Iz knjige "7 navika uspješnih ljudi" - Stiven R. Kavi
Cijelog života se smjenjuju naizmjenične etape rasta i razvoja. Dijete uči da se okrene, da sjedi, da puzi, a zatim da hoda i trči. Svaki korak je važan i za svaki je potrebno vrijeme. Nijedan od njih ne može da se preskoči. Ovo pravilo važi i za ostale faze u životu i tiče se svih oblasti razvoja, bilo da učimo da sviramo klavir ili da uspješno komuniciramo sa svojim kolegama. Primjenljivo je među ljudima, u brakovima, u porodicama i u preduzećima. Znamo i prihvatamo tu činjenicu, tj. princip procesa u oblasti fizičkih stvari, ali da bismo ga razumjeli u oblasti emocija, u ljudskim odnosima ili pak u oblasti ličnog karaktera, manje je jednostavno i daleko je teže. Čak i kada to shvatimo, prihvatanje i življenje u skladu s tim manje je jednostavno i daleko je teže. Zbog toga ponekad tražimo prečice, očekujući da ćemo uspjeti da preskočimo neke od vitalnih stepenika u želji da uštedimo vrijeme i napor ne bismo li dostigli željeni rezultat.
Šta se događa kada pokušamo da idemo prečicom u prirodnom procesu našeg uzrastanja i razvoja? Ukoliko ste prosječan igrač tenisa i odlučite da igrate na višem nivou kako biste ostavili bolji utisak, kakav će biti rezultat? Hoće li pozitivno razmišljanje samo po sebi biti dovoljno da pobjedite profesionalca?
Šta ako navedete svoje prijatelje na to da povjeruju da možete da svirate klavir na koncertnom nivou iako je vaše realno umjeće na nivou početnika?Odgovor je očigledan. Jednostavno je nemoguće prekršiti, ignorisati ili prečicom postići razvojni proces. Neprirodno je, i pokušaj traganja za tim prečicama za rezultat ima samo razočarenje i frustraciju. Na ljestvici od jedan do deset, ukoliko se nalazimo na nivou dva u svakoj oblasti a želimo da dostignemo nivo pet, moramo da napravimo korak napred i dostignemo nivo tri. „Putovanje od hiljadu milja počinje prvim korakom" i može da se postigne samo vremenom. Ukoliko ne obavjestite učitelja na kojem ste nivou - postavljanjem pitanja ili otkrivanjem svog neznanja - nećete naučiti i nećete uzrastati. Dugo možete da se pretvarate da znate, ali kad-tad ćete biti razotkriveni. Priznanje neznanja često je prvi korak u našoj edukaciji. Toro je rekao: „Kako možemo da se sjetimo sopstvenog neznanja, koje zahteva naš razvoj, kada stalno koristimo samo svoje znanje?"
Sjećam se jednom prilikom kada su mi se dvije devojke, kćerke mojih prijatelja, požalile na grubost i nedostatak razumjevanja svog oca. Plašile su se da otvoreno razgovaraju sa svojim roditeljima iz straha od mogućih posljedica. S druge strane, očajnički im je bila potrebna roditeljska ljubav, razumjevanje i podrška.
Porazgovarao sam s njihovim ocem i otkrio da je intelektualno svjestan onoga što se dogada. I mada je priznao da ima takvu narav, odbio je da preuzme odgovornost i iskreno prihvati činjenicu da je njegov nivo emotivnog razvoja nizak. Bilo je to više nego što je njegov ponos mogao da proguta iako bi to bio prvi korak ka njegovoj promjeni. Da bismo uspostavili uspješan odnos sa svojim supružnikom, djecom, prijateljima ili kolegama, moramo da naučimo da slušamo. Zato je potrebna emotivna snaga. Slušanje iziskuje strpljivost, otvorenost i želju za razumjevanjem - visoko razvijene karakterne osobine. Mnogo je lakše funkcionisati s niskog emotivnog nivoa, a istovremeno davati savete na visokom nivou.
Naš nivo razvoja je očigledan kod igranja tenisa ili sviranja klavira gdje je nemoguće glumiti. Međutim, nije toliko očigledan u oblastima karakternog i emotivnog razvoja. Možemo da se „foliramo" pred strancima ili kolegama. Možemo da se pretvaramo. I tokom određenog vremenskog perioda možemo da se provlačimo - bar javno. Možemo da obmanemo čak i same sebe. Ipak, vjerujem u to da većina nas zna šta se uistinu krije unutra - i mislim da većina onih s kojima živimo i radimo takođe to zna. Često sam bio svjedok posljedica pokušaja pribjegavanja prečicama kod tih prirodnih procesa razvoja u poslovnom svetu gdje direktori pokušavaju da „kupe" novu kulturu veće produktivnosti, kvaliteta, morala i davanja usluga uz pomoć mudrih fraza, uvežbanih osmjeha i spoljnih intervencija, zatim putem integracija, akvizicija i prijateljskih ili neprijateljskih poteza. Kada ti metodi ne bi uspjevali, pribjegavali bi etici ličnosti, ignorišući i narušavajući prirodne principe i procese na kojima se bazira kultura visokog povjerenja.
Iz knjige "7 navika uspješnih ljudi" - Stiven R. Kavi
Нема коментара:
Постави коментар