Odgovornost

Vremena su ovo neodgovornosti na svakom koraku. Što su tvoji koraci prefinjeniji, sve više je uočavaš. 

 

 

Toliko je ovladala, da je u toj poplavi neodgovornosti, jedan odgovoran postao raritetan, smiješan, čak i čudak. Pa se neminovno zapitaš, otkad smo to jedno učili i usvajali, a drugo prihvatili. 

 

Prečice su postale toliko privlačne u ovim instant vremenima, pojedincima donoseći rezultate bez imalo truda. Pa se to mnogima dopalo. I oni bi da se okušaju. I tako... Odomaćila nam se neodgovornost.

 

Postalo je lakše nadati se da ćemo biti nagrađeni i neodgovorni, umjesto biti odgovorni, zaslužni, ponosni. A na duže staze, najčešće ne ide. Desi se bumerang. Očekivano. Pa nam je onda kriva sudbina, krivi su nam svi, jer stvari ne funkcionišu, ne ide olako kako smo se nadali. A ne ide nam jer smo prethodno sve učinili da bude tako. 

 

Sjećam se kroz koliko sam samo životnog trnja prošla. Svjesna sam i ovog trenutnog kroz koje prolazim. Ali sam takođe svjesna da je odgovornost nešto što ne bih izgubila, nadajući se lakšem putu, koji mi je u nekoliko navrata nuđen. Kakva bi to samoizdaja bila.

 

Zato što sam svjesna da je svaka prečica samo privremena pobjeda i privid. A da je samo odgovornost, istrajnost i svaka zaslužena pobjeda i počast, jedna trajna kategorija koja obavezuje i daje krila za puni zamah i novo, još bolje sutra.

Znam da je svuda oko nas toliko primjera neodgovornosti koja uspijeva i koja donosi rezultate. Znam i to da je neodgovornost postala toliko odomaćena i nagrađena da se čini kao da je nadmoćna. Svaki dan se susrećemo sa neodgovornošću, ona je prisutna u našoj kući, na ulici, na radnom mjestu, u politici, zdravstvu... 

 

Predug je spisak, a mi, nekako po svojoj prirodi skrojeni tako da nam je lakše posustati, odgoditi, odustati. Ne treba nam puno. Uvijek nam je lakše između odgovornosti i neodgovornosti izabrati ovo drugo. Tek kad nam se sav taj teret, umjesto rezultata preko noći, svali na leđa, i kad postane neizdrživo, kao da postajemo svjesni.

 

Valjda kad nas udari po nosu, shvatimo da nema te prečice koja može da nam donese ono što nismo zaslužili. A da bi se zaslužilo bilo šta u životu trebaju ti disciplina i odgovornost. Tako se postaje, ne samo zaslužan, nego i ponosan, jer si njegovao sebe i svoje vrijednosti.  A upravo prateći pravila, koja baš i nisu privlačna, stvaraš svoj mali ili veliki svijet po mjeri. I ujedno imaš vrlinu. Ali i nagradu za sve ono što je bilo teško.

Odgovornost je možda neinspirativna, neizazovna i dosadna, ali dosljedna i sigurno daje prave rezultate. Ti rezultati plod su i istrajnosti, koja je prijeteljica discipline i odgovornosti. I malo po malo, dan po dan, eto tebe tamo gdje si želio biti. Uspio si.

 

A onda svi oni koji su to vidjeli, prepisuju. Radost je imati takav uticaj na ljude oko sebe. Tako se postiže nekoliko stvari. Postaješ bolja osoba, primjer kako treba, zadovoljniji, potpuniji, prijatniji, srećniji. I na pravom putu.

 

Nema te odgovornosti koja na duge staze neće donijeti nagradu. Uspjeh. Samo se treba zaslužiti, pa je teško. A tako i treba da bude, da bi se čovjek mogao radovati. Nema te neodgovornosti koja će nam donijeti slast prave pobjede, sigurnost, zadovoljstvo, sreću i mir. Možda privid, ispod kojeg je stid, makar ga i ne priznali.

 

Mi biramo. Data nam je puna sloboda da budemo ono što želimo biti. Ali sloboda bez odgovornosti je dvosjekli mač. Ako se odlučiš za odgovornost dobio si slobodu i još nešto. U suprotnom, nema te destinacije na kojoj ćeš se osjećati kod kuće. Jer nije tvoja. Nisi zaslužio. Nisi dobio ti, nije dobio svijet. Svi su na gubitku. 

 

Samo na korak od prečice je put, koji te uči da svakim danom dajući sve od sebe, postaješ bolja osoba, pobjeđuješ, dobijaš. A dobija i svijet. Neka nam po savjesti bude.