Kada bismo dozvolili da potraje ta svjetlost u nama, ko zna šta bi bilo? Probajmo. Mi. Ne čekajmo da to učini neko drugi. Toliko smo premoreni, svodimo račune, pravimo presjeke, zaokružujemo, završavamo, premjeravamo, važemo, podvlačimo crtu, donosimo odluke, planiramo nove početke, radimo sve ono što ljudi rade kada završavaju i pripremaju se da počnu iz početka. Rijetki, nadajući se da će se većina stvari ponoviti, a većina, nadajući se da je krajnje vrijeme da se dese neke lijepe, priželjkivane... Ko još uvijek ima snage, sanja, vjeruje, nada se...Ko nema, on, ili se pravi da ima, ili neće čak ni da se pravi, mada je negdje duboko u sebi svjestan da ne bi imao ništa protiv da se desi čudo.
Ali ono što nam je svima zajedničko, ma kako nam bilo u ovom trenutku, na izmaku još jedne godine, jeste taj duh, taj zarazni duh nečega uzvišenog, svečanog, dobronamjernog, nježnog, sentimentalnog, brižnog, romantičnog, humanog, duh ljubavi, pažnje, potrebe da poklanjamo, činimo i želimo dobro. Duh nečega što vraća vjeru u bolje sutra. Što daje snagu da se krene ispočetka. Što nas raduje, njeguje djecu u nama na koju smo gotovo zaboravili. Pokreće na akciju, čini da sve bude nekako lakše i izvjesnije. Da svaka muka bude barem malo podnošljivija, da svaki bol barem malo manje boli.
Samo da nas ne napusti ponovo sutra, ili da mi njega ne napustimo, tek onako, iz navike, radi reda, zbog svakodnevice, nevjere, jada...Možda se zato tako i zove, prikrade se, osvoji nas i odjednom, ni okrenuli se nismo, nema ga više. Pitam se da li ga trebamo držati čvršće, vjerovati jače, boriti se više? Da li ste se ikada zapitali kako bismo svi izgledali, zvučali i koliko bi nam životi bili drugačiji, kada bismo počeli da njegujemo taj duh, taj lijepi praznični duh samo malo duže...nekoliko dana, mjeseci? Ne mora to čak biti u punoj svjetlosti i snazi, ali eto, tek toliko da je tu, da ne zaboravimo na njega sutra. Da nas i sutra čini boljim, jačim i pozitivnijim ljudima, da nas vodi tamo gdje želimo biti i da koračamo zajedno.
Želim nam samo nekoliko stvari za početak veoma bitnih - da što duže zadržimo tu suštinu praznika u nama, tu vjeru, te konce u svojim rukama, da ne zaboravimo sve sutra, da darujemo sebi i drugima ono najbolje od nas, da pojednostavimo komplikovano, da ne komplikujemo jednostavno, da nas ništa ne spriječi da idemo putem koji smo odabrali. Mislim da je to dobar start. Ostalo će biti stvar kreativnosti svakoga od nas. Prilika je to za divne kreacije u divnom duhu, koje mogu da proizvedu divnu stvarnost. Zanima li vas kakva bi bila? Nije li to želja svih nas? Dozvolimo da potraje. Probajmo. Mi. Napravimo prvi korak. Već sutra.
Ali ono što nam je svima zajedničko, ma kako nam bilo u ovom trenutku, na izmaku još jedne godine, jeste taj duh, taj zarazni duh nečega uzvišenog, svečanog, dobronamjernog, nježnog, sentimentalnog, brižnog, romantičnog, humanog, duh ljubavi, pažnje, potrebe da poklanjamo, činimo i želimo dobro. Duh nečega što vraća vjeru u bolje sutra. Što daje snagu da se krene ispočetka. Što nas raduje, njeguje djecu u nama na koju smo gotovo zaboravili. Pokreće na akciju, čini da sve bude nekako lakše i izvjesnije. Da svaka muka bude barem malo podnošljivija, da svaki bol barem malo manje boli.
Samo da nas ne napusti ponovo sutra, ili da mi njega ne napustimo, tek onako, iz navike, radi reda, zbog svakodnevice, nevjere, jada...Možda se zato tako i zove, prikrade se, osvoji nas i odjednom, ni okrenuli se nismo, nema ga više. Pitam se da li ga trebamo držati čvršće, vjerovati jače, boriti se više? Da li ste se ikada zapitali kako bismo svi izgledali, zvučali i koliko bi nam životi bili drugačiji, kada bismo počeli da njegujemo taj duh, taj lijepi praznični duh samo malo duže...nekoliko dana, mjeseci? Ne mora to čak biti u punoj svjetlosti i snazi, ali eto, tek toliko da je tu, da ne zaboravimo na njega sutra. Da nas i sutra čini boljim, jačim i pozitivnijim ljudima, da nas vodi tamo gdje želimo biti i da koračamo zajedno.
Želim nam samo nekoliko stvari za početak veoma bitnih - da što duže zadržimo tu suštinu praznika u nama, tu vjeru, te konce u svojim rukama, da ne zaboravimo sve sutra, da darujemo sebi i drugima ono najbolje od nas, da pojednostavimo komplikovano, da ne komplikujemo jednostavno, da nas ništa ne spriječi da idemo putem koji smo odabrali. Mislim da je to dobar start. Ostalo će biti stvar kreativnosti svakoga od nas. Prilika je to za divne kreacije u divnom duhu, koje mogu da proizvedu divnu stvarnost. Zanima li vas kakva bi bila? Nije li to želja svih nas? Dozvolimo da potraje. Probajmo. Mi. Napravimo prvi korak. Već sutra.
Нема коментара:
Постави коментар