Praznični duh

Približava nam se polako, gotovo se prikrada i nekako je u vazduhu već sada sve drugačije. Praznični duh, svjetlost praznika, duh pažnje, ljubavi, želja, očekivanja, duh koji nas tjera da pokažemo ono najbolje od nas…

 

 

Već sa poslednjim danima novembra više ništa nije isto, u decembru nas obavije i većina nas kao da ima neki oreol i neku svjetlost koju nosi svuda sa sobom. Ali sa januarom sve polako počinje da blijedi. Kao da se umorimo od dobrote…

Bilo bi lijepo, sa još ljepšim posljedicama i rezultatima, kada bismo samo istrajali. Kada bi ta svjetlost u nama potrajala. Kada bismo probali, pokušali, kada bismo se za nju držali čvršće. Toliko smo premoreni, svodimo račune, pravimo presjeke, zaokružujemo, završavamo, podvlačimo crtu, donosimo odluke, planiramo nove početke, radimo sve ono što ljudi rade kada nešto završavaju i pripremaju se da krenu iznova. 

 

Rijetki, nadajući se da će se većina stvari ponoviti, a većina, nadajući se da je krajnje vrijeme da se dese neke lijepe, priželjkivane stvari... Ko još uvijek ima snage, sanja, vjeruje, nada se. Ko nema, on, ili se pravi da ima, ili neće čak ni da se pravi, mada je negdje duboko u sebi svjestan da ne bi imao ništa protiv da se desi čudo.

Ali ono što nam je svima zajedničko, ma kako nam bilo u ovom trenutku, jeste taj duh. To je zarazni duh nečega uzvišenog, svečanog, dobronamjernog, nježnog, sentimentalnog, brižnog, romantičnog, humanog, duh ljubavi, pažnje, potrebe da poklanjamo, činimo i želimo dobro. 

Duh nečega što vraća vjeru u bolje sutra. Što daje snagu za novi početak, raduje nas, njeguje djecu u nama na koju smo gotovo zaboravili. Pokreće na akciju, čini da sve bude nekako lakše i izvjesnije. Da svaka muka bude barem malo podnošljivija, da svaki bol barem malo manje boli.

Molim se i ovaj put, da nas ne napusti ponovo sutra, ili da mi njega ne napustimo, tek onako, iz navike, radi reda, zbog svakodnevice, nevjere, jada... Možda se zato tako i zove, prikrade se, osvoji nas i odjednom, ni okrenuli se nismo, nema ga više. A sve što trebamo, jeste držati ga čvršće, vjerovati jače, boriti se više.

Ponekad se zapitam kako bismo svi izgledali, zvučali i koliko bi nam životi bili drugačiji, kada bismo počeli da njegujemo taj duh, lepršavi, svečani, samo malo duže.

Ne mora to čak biti u punoj svjetlosti i snazi, ali eto, tek toliko da je tu, da ne zaboravimo na njega sutra. Da nas i kad svane neki sasvim običan dan, čini boljim, složnijim i pozitivnijim ljudima. Da nas lakše odvede tamo gdje želimo biti i da koračamo zajedno. Jer praznici sa sobom i nose tu poruku koliko možemo ako vjerujemo i koliko možemo da porastemo kao ljudi.

Želim nam samo nekoliko stvari za početak veoma bitnih. Da što duže zadržimo tu suštinu praznika u nama, vjeru, konce u svojim rukama. Da ne zaboravimo sve sutra. I da sebi i drugima darujemo ono najbolje od nas, da ne dozvolimo da nas bilo šta spriječi da koračamo čišćim putem. Uljepšajmo ga. Raščistimo. Mislim da je to dobar start. 

A onda svaki dan učimo stvari koje smo nekad znali, pa zaboravili. To ćemo najlakše naučiti od djece. Što su manja djeca, to ćemo od njih moći više naučiti, jer u tim glavicama smješteno je sve ono vraća radost životu.

 

Ostalo će biti stvar kreativnosti svakoga od nas. Prilika je to za divne kreacije u sopstvenom duhu, koje mogu da proizvedu divnu stvarnost. Mene zanima kakva bi bila. Trebalo bi da bude želja svih nas. Dozvolimo da potraje. Probajmo mi da napravimo prvi korak, i to odmah! Jer ne trebaju nam praznici samo sad, taj duh nam treba svaki dan… 

Mnogi praznični duh pomiješaju sa trošenjem velikih količina novca na poklone. Pomiješati ljubav i pažnju sa količinom potrošenog novca, nešto je skroz pogrešno. Pratite samo one koji sve mogu kupiti novcem i pitajte ih da li ih to čini srećnim i može li da im nadoknadi sve ono što ne mogu da kupe, a nemaju to… Nema tog novca, poklona i kupovine koji će nadoknaditi i popuniti unutrašnju prazninu. Ona se popunjava toplinom i ljubavlju koja se njeguje.