Svaki dan je važan

Evo ga, tu je. Još jedan dan. Većina nas od njega ne očekuje ništa posebno. Samo rijetki vjeruju da je svaki novi dan prilika za sve. Možda poneki sanjar još i vjeruje u čuda ili pusti mašti na volju, ali samo ponekad i na kratko. A to nije dovoljno.

 

Iz carstva snova gdje je baš sve moguće, drugačije i nepoznato, isplovljavamo tamo gdje je navodno sve nemoguće, isto i poznato. Da li smo sebe uvjerili da je tako, nekako vremenom i porazima naviknuti da ne može drugačije. Pa odmah po buđenju uključimo svoju "mašineriju" u glavi, slušajući ono što smo navikli da čujemo. A taj glas u glavi je neumoljiv, svaki dan isti. 

 

Poznato, već toliko puta odslušano, uvijek isto, beživotno, demorališuće, demotivišuće, obeshrabrujuće... Sa ponekim tračkom svjetla i nade. Navikli smo da to slušamo, kao da smo nijemi slušaoci, posmatrači, koji nemaju ama baš nikakav uticaj na sebe. Na svoje misli, na dešavanja, život. A imamo, samo smo zapostavili sebe kao nekoga ko ima imnogo veću moć od te. Posmatračke.

 

Bilo bi lijepo da su nas više bodrili, ohrabrivali, da su nas manje plašili i brojali nam poraze. Da su nas kao djecu više hvalili, manje kudili. Ako se pitate kakve to sad veze ima, ima. I to mnogo. Misli se lako usvoje, one ružne posebno. Čak i statistika to pokazuje. A kad se usvoje, takve kakve jesu, umnogome oblikuju i naše postupke i naš život.

 

Lijepo je raskinuti vezu sa prošlošću i otrgnuti se od ponavljanja istih misli, postupaka i djela. Lijepo je vjerovati da je baš svaki dan jedan segment našeg života koji nije zaslužio da ga unaprijed osudimo na propast, da nam bude nebitan, beskoristan, prazan. Tako ćemo samo prerano prestati da volimo život, a rezultat nedostatka ljubavi prema životu je uglavnom takav da nam se neće dopasti.

 
Baš svaki dan, svaki put, baš za svakog od nas, ima poseban plan. Makar mrvicu nečeg novog i lijepog, a ko umijemo da to vidimo, prepoznamo. Ako mu dozvolimo da se kroz brojne barijere probije do nas. Ako dozvolimo. I ako zavolimo svaki novi dan i sebe u njemu. Ako zavolimo to što dišemo, smijemo se, govorimo, čujemo...

 

Možda bismo makar kao eksperiment neko vrijeme trebali da vjerujemo u čuda, da tragamo za njima, stvaramo ih kad ih nema. Kažu da sreća voli sreću. Ljubav voli ljubav. Hrabrost, pamet, strah, jad, takođe vole još toga.  Kažu i da moraš biti da bi bio. Sve što želiš. vjerovati. Inače se ne računa. Pitanje je samo koliko želiš. A lijepo bi bilo da svakog dana težimo makar mrvicu ljepšim mislima, bez izgovora i da tražimo put onog dobrog osjećaja u umu, tijelu i duši.

Evo ga tu je. Još jedan dan. Još jedna prilika da budeš ili ne budeš. Da vjeruješ da je svaki dan važan i da se računa. Da ljepše misliš. Makar mrvicu ljepše nego što si juče...