Evo ga, tu je. Još jedan dan. Većina nas od tog još jednog dana ne očekuje ništa posebno. Samo rijetki vjeruju da je taj novi, naizgled običan dan, prilika za sve. Možda poneki sanjar još i vjeruje u čuda ili pusti mašti na volju, ali samo ponekad i na kratko. A to nije dovoljno.
Iz carstva snova gdje je baš sve moguće, drugačije i nepoznato, isplovljavamo tamo gdje je navodno sve nemoguće, isto i poznato. Da li je zaista, ili smo mi sami odlučili da tako bude? Običan, dan... Na nama je kako ćemo gledati na njega. Možemo odmah po buđenju uključiti svoje "Klepetalo" u glavi koje će ničim izazvano bulazniti sve ono što smo navikli da čujemo, bez ikakve lekture, cenzure i bez da se zapitamo šta taj dosadni glas u našoj glavi govori. Poznato, već toliko puta odslušano, uvijek isto, beživotno, demorališuće, demotivišuće, obeshrabrujuće... Ko nam je kriv, kad nam od jutra "Klepetalo" počne voditi glavnu riječ, naš dan je stvarno osuđen na propast. Najbolje je da se odmah predate, podignete bijelu zastavu, počnete sa izgovorima kako je baš vaš dan i čitav život težak, i adio.
Šta mislite zašto umorni uveče jedva čekamo da utonemo u san? Šta to tamo dobijemo? Raskidanje veze sa stvarnošću, to je sigurno. Raskidanje veza sa "Klepetalom", sa izgovorima. Jedva čekamo da odmorimo organizam, da napunimo baterije. Gdje? Pa tamo gdje ne postoje granice i ograničenja. Tamo gdje je sve moguće, čak i nemoguće. Doduše, zna biti i strašno, ali to su već noćne more, i one imaju više veze sa onim što sa sobom i u san nosimo...
Baš svaki dan, baš svaki put, baš za svakog od nas, ima poseban plan. A mi ćoravi, gluvi, vrtimo uvijek isti film, nesvjesni da smo ga toliko puta gledali da nam je već zlo i muka od njega. Zlo i muka. Dosta je više. Zabranite "Klepetalu" da vrti istu priču, da vrti gluposti koje ste već toliko puta čuli i vidjeli. Zavolite svaki dan, svaki tren, sebe. Zavolite što dišete, smijete se, plačete, budite spremni na čuda u svakom trenutku, tražite svoja čuda, rađajte ih kad ih nema, stvorite ih za sebe, dužni ste to. Dužni ste da kreirate i uzmete ono po šta ste došli. I nemojte se braniti da vam neko ili nešto ne dozvoljavaju da budete ono što jeste ili da se osjećate onako kako želite. Jer to nije istina. Sreća voli sreću. Ljubav voli ljubav. Hrabrost voli hrabrost, pamet voli pamet, strah voli strah, jad voli jad. Morate biti da biste bili, sve što želite biti. Koliko želite?
Evo ga tu je. Još jedan dan. Još jedna prilika da budete ili da ne budete...
Nedjelja. Divna. Sunčana. I ljetnja. Prava gospođa. Igra sunca i oblaka, povjetarca. Ptičica, cvrčaka. Prilika za ljubav. Prema svemu i prema svima. Prilika za osmijeh. Za rast. Za sebe. Za biti. Za uživati. Za živjeti.
HVALA, HVALA, HVALA...
Iz carstva snova gdje je baš sve moguće, drugačije i nepoznato, isplovljavamo tamo gdje je navodno sve nemoguće, isto i poznato. Da li je zaista, ili smo mi sami odlučili da tako bude? Običan, dan... Na nama je kako ćemo gledati na njega. Možemo odmah po buđenju uključiti svoje "Klepetalo" u glavi koje će ničim izazvano bulazniti sve ono što smo navikli da čujemo, bez ikakve lekture, cenzure i bez da se zapitamo šta taj dosadni glas u našoj glavi govori. Poznato, već toliko puta odslušano, uvijek isto, beživotno, demorališuće, demotivišuće, obeshrabrujuće... Ko nam je kriv, kad nam od jutra "Klepetalo" počne voditi glavnu riječ, naš dan je stvarno osuđen na propast. Najbolje je da se odmah predate, podignete bijelu zastavu, počnete sa izgovorima kako je baš vaš dan i čitav život težak, i adio.
Šta mislite zašto umorni uveče jedva čekamo da utonemo u san? Šta to tamo dobijemo? Raskidanje veze sa stvarnošću, to je sigurno. Raskidanje veza sa "Klepetalom", sa izgovorima. Jedva čekamo da odmorimo organizam, da napunimo baterije. Gdje? Pa tamo gdje ne postoje granice i ograničenja. Tamo gdje je sve moguće, čak i nemoguće. Doduše, zna biti i strašno, ali to su već noćne more, i one imaju više veze sa onim što sa sobom i u san nosimo...
Baš svaki dan, baš svaki put, baš za svakog od nas, ima poseban plan. A mi ćoravi, gluvi, vrtimo uvijek isti film, nesvjesni da smo ga toliko puta gledali da nam je već zlo i muka od njega. Zlo i muka. Dosta je više. Zabranite "Klepetalu" da vrti istu priču, da vrti gluposti koje ste već toliko puta čuli i vidjeli. Zavolite svaki dan, svaki tren, sebe. Zavolite što dišete, smijete se, plačete, budite spremni na čuda u svakom trenutku, tražite svoja čuda, rađajte ih kad ih nema, stvorite ih za sebe, dužni ste to. Dužni ste da kreirate i uzmete ono po šta ste došli. I nemojte se braniti da vam neko ili nešto ne dozvoljavaju da budete ono što jeste ili da se osjećate onako kako želite. Jer to nije istina. Sreća voli sreću. Ljubav voli ljubav. Hrabrost voli hrabrost, pamet voli pamet, strah voli strah, jad voli jad. Morate biti da biste bili, sve što želite biti. Koliko želite?
Evo ga tu je. Još jedan dan. Još jedna prilika da budete ili da ne budete...
Nedjelja. Divna. Sunčana. I ljetnja. Prava gospođa. Igra sunca i oblaka, povjetarca. Ptičica, cvrčaka. Prilika za ljubav. Prema svemu i prema svima. Prilika za osmijeh. Za rast. Za sebe. Za biti. Za uživati. Za živjeti.
HVALA, HVALA, HVALA...
Нема коментара:
Постави коментар