Moraš i na sebe da misliš

Sestra mi je prije neki dan rekla da sam „predobra“. Jedno divno dijete mi je uputilo riječi: „Teta Vesna, Vi ste ludi koliko ste dobri!“ A onda je došla i majka…

  

Bilo je puno ljubavi, ali i prijekora u njenom glasu kada mi je rekla: „Ti moraš na sebe da misliš, nemoj da se sekiram. Nemaš ti više 20. Ne možeš toliko da radiš, dijete drago. I ne možeš da spasiš cijeli svijet. Pa pogledaj samo koliko ti imaš problema i izazova u životu, a ti bi svima da pomogneš. Ko će tebi pomoći? Ja se tebi divim. Nikad mi neće biti jasno kako sve stižeš, od čega si ti?!“

Pustila sam je da završi izlaganje, jer majke ne možeš da prekidaš, one kad žele nešto da ti kažu, onda samo možeš da slušaš i ćutiš. Razgovarale smo telefonom, pa nije mogla da vidi osmijeh na mom licu. Samo sam joj kratko rekla da volim i ja nju, nije mi bilo svejedno, zamislila sam se…

Moraš i na sebe da misliš!

Dugo sam te večeri pred spavanje razmišljala o njenim riječima i shvatila ono što sam već znala. Nije bilo lako. Ali kome na ovom svijetu jeste? Teške su okolnosti, pa je i put težak, iako se čovjek vremenom navikne na to. Ali jednako tako počne da uviđa koliko je ljudi oko njega kojima je u stanju pomoći. Težak život je zanimljiva stvar, gotovo enigma. 

Ponekad se osjećam kao dijete u školi sa zadacima koje ne možeš da riješiš po zadatoj formuli ili nekoj logici.  Sjećam se da su nam najveći izazov bili oni kompleksniji zadaci za koje si morao malo dublje da uđeš u suštinu. Tako je i u životu. Samo za naše životne zadatke koji svaki dan postaju sve kompleksniji, nema formula, nekoliko načina na koje možeš da ih riješiš ili gotovih rješenja. Ono što imaš si ti i tvoj način...

Ovdje učiš svaki dan i samo ako se naoružaš onim najljepšim mogućim ljudskim osobinama i kvalitetom, imaš šanse da zaspiš malo mirniji i da se budiš srećniji. I nema tu neke pomoći. Čuj, ko će meni da pomogne?! Pa ja pomoć već imam. Možda se ne mjeri količinom novca, kvadratima životnog prostora, položajem, moći, ali ta pomoć je na svakom koraku. Sitnice su krupne stvari.

One su potvrda da na ovom svijetu ima dobrih ljudi, iako mnogi tvrde suprotno. Valjda tada svaka misija bude jednostavnija i ima još veći značaj. Kad čovjek u teško vrijeme sretne ljude koji su spremni preuzeti na sebe makar djelić njegovih poteškoća, to daje nadu. I ne samo to. Tada, srazmjerno tom dobru, raste i naša snaga.  Kao da postaješ bolji i shvataš da si tu kako bi svakog dana svijetu pružio makar malo dobra. 

Što sam starija, sve više uviđam kako se ljudi kroz poteškoće čudnovato mijenjaju. Jedni nadrastu svoje nedaće i postanu bolji nego što su ikad bili. A drugi, opet, nekako tvrdi, stisnuti, pravi namćori, koji kao da su čekali trenutak u kojem će se preobraziti do neprepoznatljivosti.  Raduje saznanje da oni uvijek mogu to da promijene, ukoliko žele...

Ljudi se često plaše da će, budu li drugima davali, ostati za nešto uskraćeni, da će im nečega biti nedovoljno. Razmišljajući tako o majčinim riječima, shvatila sam da sam najmanje imala i najmanje bila srećna kad sam se bojala. Čim eliminišeš strah, što nije lak zadatak, kao da manje imaš da izgubiš, a dobijaš više. Interesantno je da ti život uglavnom daje više razloga da budeš bolji u svakom smislu.

A ti biraš da li ćeš to biti… Čak i najsitnije naše odluke, naizgled beznačajne, toliko su važne za našu budućnost, samo je pitanje koliko su dobre. Pitanje je i koliko smo to mi. Desi se da se čovjek ponekad daje i nađe pri ruci i onima koji toga nisu ili ne žele da budu svjesni. Zna se desiti i da pojedini to nisu zaslužili, dogodi se da ti učine i nažao, ali niša. I to je prilika da vidiš koliko si kao čovjek porastao… 

Zato sam zahvalna svima koji su me kao čovjeka testirali, ludom i predobrom nazvali, zahvalna sam i majci jer me je natjerala da se dobro zamislim i shvatim šta mi je potrebno. 

Svima nama je potrebno da mislimo na sebe, da se zdravije hranimo, koji sat duže odspavamo, ponekad isključimo uređaje. Treba nam i da se osamimo, sredimo misli, prošetamo, čitamo. Takođe nam je važno da sebe nekad stavimo na prvo mjesto, posebno kada su u pitanju poslovi koji mogu pričekati. Treba nam da osjetimo kad je organizam umoran i da mu podarimo trenutke odmora i regeneracije.

Znam ja šta znače sestrine riječi, šta je djevojčica, zatečena dobrotom htjela da kaže, a znam i čega se moja majka prepala. Treba sebe voljeti i ponekad osjetiti taj trenutak u kojem treba napuniti baterije, vratiti snagu. Biti svoja zaštita. Jer, samo ako smo mi dobro, ako smo zdravi i volimo sebe, sve ima smisla. U suprotnom, čovjek može i da se potroši, razboli, a onda nije više nikome od koristi. Čuvaj se da potraješ...

Ali opet, to nas ne smije udaljiti od namjere da budemo ljudi, dobri ljudi, nadajući se da će nas svakim danom biti sve više. Kažu da širenjem dobrote, možemo biti mirni i sigurni da ona od nas nikad neće otići. Tako je i sa ljubavlju. To je tako umirujuće i ohrabrujuće saznanje.

Zato, ne zaboravimo da moramo da mislimo na sebe, ali i na svijet oko sebe, ne zaboravljajući kolika je radost dobra i koliku ono moć ima.