Muzika

Da nje nema, nisam sigurna da li bi i mene bilo. Ne znam kakvo bi to postojanje bilo. Ne želim da znam. Muzika. Kao moja ravnoteža, disanje i amortizer svih životnih stanja. 

Jezik koji tekstom i notama govori sve ono što bi rečeno na bilo koji drugi način, bilo besmisleno, nepotpuno, ponekad i smiješno. Samo njoj je dozvoljeno da govori o svim stanjima, na sve načine, a da to ima smisla. Ona je nešto kao kolorit našeg života, paleta boja koja svojim pokretima i miksturama obogaćuje naše postojanje.

Muzika. Umjetnost, ljepota, zvuk života, emocije, okrilje, prepoznavanje, širina, jedno mnoštvo spakovano u stihove, rime, sklad... Nosi tebe, a sa tobom je u stanju da na svojim krilima ponese svaku tvoju emociju koju možeš da osjetiš. Ona je jedan zaseban svijet u kojem ti ne treba niko i ništa, samo ona onakva kakvu je ti odabereš i voliš. U tom trenutku ko god bio autor i stvaralac, akter, ona nije samo njegova, ona je i tvoja. Kakva je samo ljepota u tome.

Da slušaš i osjećaš. A onda znaš da nisi sam, da je neko uspio da te dodirne, ne znajući da će doprijeti do tebe. Zahvaljujući nečijoj emociji stvaranja, ti možeš da se prepoznaš. Samo ona je to u stanju. Samo ona to umije. Muzika. Moj životni eliksir, polet, punjenje, osmijeh, buđenje emocije u trenutku. Toliko je značajna za dane, za noći, za pobjede, poraze, bitne datume, ljubav, sjećanje, sreću, tugu, za sve.

Muzika je prvo i poslednje što čujem u jednom danu. Moja istinska, tiha radost života, koju osjećam čitavim bićem. Ako želiš da staviš sebi prst u oko i odboluješ, muzika. Ako želiš da se opustiš, opet muzika. Da se usrećiš, slaviš, raduješ, za sve je tu. Bez nje bi bilo pretiho i prazno, nema toga što bi joj bilo ravno i moglo joj biti dostojna zamjena. Ona je život u malom. Ne moraš da čitaš note, da sviraš neki instrument, pjevaš, ali muziku možeš da osjećaš. Da se naježiš.

Postoje ljepote, bez kojih bi stvarnost bila nijema, gluva, suviše prazna. Bez muzike, ta praznina se više ničim ne bi mogla popuniti. Ona je duša mnogih života koji su je iznjedrili. Zato je brojno društvo, čak i kad slušaš sam. Svakako je i glas svih onih koji su odbili da život bude suvoparan. Ona mijenja svijet svaki dan i čini to tako čudesno. Pjesma je priča u ritmu. Harmonija. Hrana ljubavi. Neizreciva. Posebna u svemiru. S njom sve počinje i završava...

Kad sve nestane, kad ničeg nema, ostaje ona. Nektar života, jedan od rijetkih na ovom svijetu koji je uvijek tu. Nadohvat ruke, nepresušan i tvoj. Muzika. Simbol jednog vremena. Novost i evergrin... Moj vječiti saputnik, moj lijek, utjeha, saborac, najbolji prijatelj. Jedan od najjačih melema za svaki djelić naše duše. Razbija tišinu, popunjava prazninu, suočava, ruši i iznova podiže i gradi. Grli, voli, čuva, tješi...

Za sve na ovom svijetu postoji pjesma, melodija, nota, sve je protkano njenom ljepotom, nestvarnim dodirom najfinijih emocija koje je ljudska kreativnost stvorila. Muzika je pamuk za našu dušu i srce. Obavija ih i iscjeljuje na tako nevjerovatan način. Ona je utočište kad sva ostala zakažu. Ona te i grli i guši, sreća je i nesreća. Život je ona, iskazan na jedan dozvoljeno i posebno emotivan način, sa kojim se svako od nas može sroditi...

Natjera te da se naježiš, da odlutaš, osjetiš miris, ukus, da se sjetiš uspomena koje samo ona može vratiti... Muzika. Kao spona među ljudima. Kao dobro, kao proizvod uzajamne ljudskosti, srčanosti i ljubavi. Možda bi svako od nas trebao imati svoju definiciju muzike, jer njen doživljaj je raznolik. Njen dodir je isti, a osjećaj različit, da postaje nevjerovatno koliko je u nama kreativnih kutaka koje iste note dodiruju na toliko različitih načina. 

Neko je prije neki dan rekao kako muziku voli više od sebe. Zamislih se u momentu, ali se ne iznenadnih. Dodir ljudske kreativnosti, za sva doba, sve poduhvate, stanja, raspoloženja. I muzika kao izlaz iz stvarnosti ili istinsko zaranjanje u nju, bilo da je stvaraš ili joj se prepuštaš. Kao magija bijega u punoći prisutnosti, uz pomoć osjećaja koji nosi, koji prevazilazi stvarnost. Sa njom zaploviš, poletiš, odeš, vratiš se, doživiš, a da makao s mjesta nisi.

Jedna od ljepota svijeta, koja se može opisati jednom riječju ili kišom riječi, ali čak i tad shvatiš da je nedovoljno, jer postoje ljepote koje se ne mogu dosegnuti riječima. Možda baš zato postoji ona, tako jednostavna i kompleksna u isti mah. Osjećaji koje izaziva su isto takvi. I onda se više i ne trudiš. Voliš je i osjećaš. Po svom. Muziku.