Magične misli

Od njih sve kreće. Zovu se misli. Naši su vječiti stanari, gosti u glavi, pratioci, saputnici. Ne idu nigdje, osim što noću malo dremnu. Zovemo ih naše misli.

 

 

Mi smo im navigatori, usmjerivači, uzgajatelji, domaćini, vlasnici, gospodari, a ponekad sve suprotno. Muka živa... 

 

Statistika kaže da na dnevnom nivou pomislimo oko 60 000 misli. Ono što nam nikako neide u prilog jeste da je najveći procenat onih koje su teške, a manji je procenat onih lijepih. Statistika je surova, pa se još  kaže kako ih se većina (bolje da ne govorim procenat) ponavlja.

 

Jeste to samo statistika. Ali opet, sasvim dovoljna da se shvati da je to gotovo nevjerovatan promet, nevjerovatna mašinerija. Ako je ne držiš pod kontrolom, nastaje haos. Strah, briga i nezadovoljstvo su naš kompas, iako nam se to ne sviđa. Ali je to naslijeđe, to je inercija, istina života, nešto sa čim liježemo i ustajemo svaki dan. Inače tim emocijama u najvećem procentu gospodare naše misli. Pa ti vidi.

 

Valjda zato što su nas negdje usput isprepadali, svim i svačim. A i njih su, prije nas. Naslijeđe je impresivno. Uz strah dolazi i briga, a onda se prišunja i nezadovoljstvo... I gotovo u krug tako, uz osvježenje koje traje mnogo kraće. Uz misli u više boja.
 

Kad ste se zadnji put probudili i započeli novi dan srećni zato što je svanuo s vama u njemu? Kad su zadnji put vaše misli ujutro bile bijele ili plave? Kad ste se zadovoljni i srećni pogledali u ogledalo i poželjeli sebi dobro jutro? Kojom bojom bi se mogle opisati misli koje vam zorom prve padaju na pamet? Crnom, sivom...? 

 

Nemojte odgovoriti meni. Odgovorite sebi. Ali iskreno. Zašto, ako već toliko mislimo, dozvoljavamo mislima da gospodare nama, umjesto mi njima, da budu crne ili sive, kad imamo sve te prelijepe boje? Zašto nam je toliko teško shvatiti da je baš svaka naša misao naša kreacija, a svaka naša kreacija putokaz?

Mi biramo kakve su boje naši putokazi i budućnost. Kad bi vas neko pitao koje biste boje mislili o budućnosti, to sigurno ne bi bila crna. Bila bi to priča o divnoj budućnosti, prepunoj boja, zar ne? Pa zašto onda tu priču ne ispričamo sebi? Ne jednom ili dva puta. Više puta svaki dan, a onda svakog dana sa sve više i više detalja i boja. Od jutra kad otvorimo oči, pa sve do kraja dana...

Kad je već toliki promet u našoj glavi, budimo njegov najbolji saobraćajac. Birajmo šta ćemo, koliko i kada misliti. Ne dozvolimo da to radi neko drugi umjesto nas, ma ko to bio, jer će to značiti da smo odustali i da je neko drugi odgovoran za nas, a ne mi. I da neko drugi odlučuje kako će izgledati naš život. Preuzmimo odgovornost! Uradimo sve da budemo svoji, da budemo srećni! Birajmo naše magične misli za naš magičan život već danas! I budimo spremni za potpuno novo i drugačije sutra!

Neka bude što manje onih "bori se ili bježi" misli, neka se u naše glave usele one željene, fine, i one, ako je moguće neka se ponavljaju, a mi da odmorimo malo od tereta i naslijeđa. Pa makar se procenat samo malo promijenio, to će svakako značiti i životnu promjenu. A to je već nešto.