Zona komfora. Mjesto ušuškanosti. Tamo gdje si navikao i sve ti je poznato. Jednima dosadi njena kvaziudobnost i komfor, pa istrče napolje. A jednima ta čamotinja predstavlja bazu, pa još uvijek nemaju pojma šta je napolju.
Toliko puta sam čula priču o naizgled normalnim životima ljudi, koji u suštini nisu zadovoljni, ne osjećaju životnu radost i sreću. Ali, više puta obeshrabreni i poraženi, pomirili su se sa tim da im je sve osim zone komfora izmaklo iz ruku. Ujutro nelagoda, tokom dana nezadovoljstvo, a uveče kad pritisak jenja, stiže lažna utjeha. Tiha predaja. Neka krhka rješenost da će možda od sutra nešto pokušati kako bi se stvari popravile...
Spremi se omiljena hrana, gleda Novak Đoković, kako po ko zna koji put osvaja svijet, navija iz sve snage, gleda neki dobar film... A sutra? Šta ću sutra? Pa sve ispočetka. Možda se desi i neko čudo. Hajde, polako, ima vremena. Evo ga, moj omiljeni film, pa možda opet neko finale, tenis, fudbal. Kokice.
Ko zna kad bi se čovjek malo angažovao, sve bi moglo biti drugačije, ali umoran sam. Razmišljaću o tome drugi put. To me iscrpljuje. Doduše, proradi taj crvić s vremena na vrijeme, najčešće u momentu predaha pred novi težak zalet i novi krug. Tada znaš da tvoje savezništvo sa zonom komfora nije ništa drugo do šarena laž.
To malo vremena je prostor u koji bi da strpaš sve. Sve i ništa. Sve ono što se ne stiže ostalim danima, a ugodno je opuštajuće i poznato. A s druge strane potpuno suprotno od onoga što svi mi u stvari želimo. Toliko toga je na našem spisku želja, ali će tamo i ostati sve dok se ne angažujemo.
Zona komfora je kao stare cipele. Iznošene, trošne, izlizane, trebaju ti nove, ali ti se vezao, udobne su. Nisi siguran da li će naredne biti tako lijepe, da li će ti odgovarati...
A suština je da se naš korak neće promijeniti, ni iskorak iz zone komfora ne može dogoditi, bez novih cipela. U starim cipelama, ne...
Možda nije najveća, ali jeste jedna od najtežih zabluda i kočnica. A tako lijepo zvuči. Zona komfora. Trebalo bi da je poželiš, a ne požališ što si joj se prepustio, kao da trguješ sa njom i svaki put ona u toj trgovini zadovljno trlja ruke, a ti ne želiš da priznaš poraz. Vječita borba. A u izlogu su nove cipele. Ko zna kakve priče leže u njima.
Ne moramo i ne trebamo svi postati veliki i uspješni kad porastemo. Ne moramo osvojiti svijet. Ali red bi bio da svako od nas može da odgovori na pitanje zašto je rođen. Šta je svrha? Ako imaš odgovor, onda je život izazov. Onda si svoj smisao već pronašao, a možda ga nisi tražio. On ponekad čak i dođe po nas, udari nas po nosu.
Kažu da je najveća sreća kad se uzajamno pronađemo, tada sve teče nekako glatko... A ta čuvena zona komfora je jedna prevarantkinja koja svoje lice otkrije tek kad joj već gotovo slijepo vjeruješ. Život je ponekad toliko jednostavan, a samo korak od te jednostavnosti je nerazmrsivo klupko. Zanimljivo je da ga uglavnom mi, nesavršeni kakvi jesmo, tako zamrsimo. A još zanimljivije da smo vrlo četo toga svjesni. Ali ne želimo to biti. Jer to je ta čuvena zona komfora...
Ona čovjeka natjera da za tren zaboravi da je ovdje kako bi sklopio savezništvo sa svojim vrijednostima. A onda ih živio. To je sve. I da s vremena na vrijeme kupi nove cipele...
Нема коментара:
Постави коментар