Hvala. Jedna od prvih riječi koju naučimo u doba kad "progovaramo". To je istovremeno jedna od prvih riječi koje zaboravimo kad odrastemo i spoznamo težinu života.
Riječ koja mnogo trpi zbog našeg površnog poimanja stvarnosti. Ali ne trpi samo ona, jer mi, zaboravljajući je i sebi činimo nažao, a da toga mahom nismo svjesni. Kao što nismo svjesni da sebe tada lišavamo jednog lijepog osjećaja, a uz njega i brojnih darova.
Zahvalnost voli njegovanje, voli našu prisutnost i privrženost. Nepravedno je podcijenjena, možda zato što je razni "učitelji" života toliko forsiraju, da su stvorili otpor i kontraefekat. Kao da ego ne dozvoljava da joj se prepustiš, svrstavajući te među naivce i slabiće. Oni hoće, ja neću.
A zahvalnost nije ni slaba, ni naivna, ona je tako elegantna, inteligentna, nježna, lepršava i izdašna. Ona je most između nemanja i imanja. Ona je most između pružanja i primanja. Davanja i uzimanja. Poklona i prihvatanja. Ona je toliko jednostavna, sve dok mi ne napravimo pometnju.
Kad joj se ne opireš, tjera te da se zaljubiš u nju kao u čovjeka svog života. A istovremeno taj osjećaj koji stvara u nama je toliko lijep i oslobađajući, kao da skida teret svega ružnog i odbacuje ga samim svojim prisustvom. Sa njom bolje vidiš, primjećuješ, čuješ, osjećaš. A onda, onda je zavoliš.
Shvatiš da je prihvatanje i povjerenje blagotvorno za nas na više načina. Dobar osjećaj koji je proizvod zahvalnosti, dobro čini i našem tijelu. Kažu da nas liječi. Ali ima caka, zahvalnost ne voli da se kockaš, ona to osjeti. Ne možeš je malo voljeti, malo ne voljeti. Malo je hoćeš, malo nećeš. Treba joj vjernost, kako bi davanje teklo poput rijeke koja jednostavno teče. Bez prekida.
Emocija koja za proizvod ima još čitav niz novih divnih osjećanja. Uz njenu pomoć, sve postaje jasnije i ljepše. Lakoća postojanja u svom sjaju. Bašta života koja samo uz nju može cvjetati kao da proljeće ne prestaje. Samo zalivaj, čupaj korov, njeguj, vrtlari...
A kad zahvalnost zagospodari tvojim danima, eliminišući napasti koje bi da im se ustupi mjesto, ne daj im. Čuvaj je kao najveću dragocjenost i radost, jer sada bi već trebalo da znaš da ona to jeste. I da nisi zalud učio među prvim riječima, baš tu. I da si je nepravedno zapostavio. Sad znaš da nisi trebao.
I na tome budi zahvalan. Beskrajno...
Нема коментара:
Постави коментар