Komlenac

Voljela sam svoj rodni grad. Volim ga i danas. Mnogo. Zenica kao grad i zjenica oka mog. Ali je život tako htio da imam još jedno mjesto koje sam voljela jednako toliko. Nešto kao kvisko, bonus mjesto, potpuno suprotno od ovog prvog. Utočište broj dva. Da je barem i danas tako.

 

 

 

Selo nasuprot grada. Mir i sporost, nasuprot buci i brzini. Čist vazduh, odmor, disanje. Krajnosti koje su se smjenjivale i nekako nadopunjavale, čudesno me usrećujući. Lijepo bi bilo da svako od nas ima jedno takvo mjesto. Mjesto za sva vremena. Vanvremensko. Makar privremeno, jedan komad života i godina. Ono čovjeku kao da ulije neku snagu koja će mu kasnije u životu sigurno zatrebati.

Komlenac, selo. Moja oaza, moje more, moj kraj svijeta, mjesto koje kad ugledaš, osjećaš neizrecivu radost, a napuštaš ga u suzama... Tako je bilo. Mjesto koje djetetu pruži sigurnost, naravno, ruku pod ruku sa najdražim ljudima, bez kojih bi to bilo nemoguće. Kad si tamo, osjećaš neku beskrajnost, pripadnost čitavom svemiru, pa pomisliš kako su i zvijezde preblizu i kako sijaju najsjajnije... 

 

Spavanje na dušecima na podu, tačnije otimanje među nama djecom ko će imati tu privilegiju, jer je broj mjesta bio ograničen. Kao danas biti u VIP ložama. Rasprava oko posjete ujakovom podrumu gdje je imao pravu malu oazu ili spratu štale gdje je uživao ležeći na sijenu i provodeći tamo ono malo slobodnog vremena kad s terena dođe kući. Njegov escajg, specijalno pravljen, ručni rad, svi su htjeli da koriste prilikom objeda. 

 

Baba, đed, ujak i svi mi ostali okupljeni oko njih, značilo je zajedništvo i sve što ono podrazumijeva. Puna kuća tokom čitavog ljetnjeg raspusta, ali i zaduženja i podjela poslova. Komlenac nije bio samo selo, bio je trenutak predaha. Uz brojne aktivnosti koje su se kao korjen primile duboko u svaki djelić dječijeg srca za nezaborav i čuvanje. Kupanje, neumorno plivanje, čitanje, bili su obavezni. Bilo je i dokolice. To je jedino mjesto na kojem se sjećam da mi je bilo i dosadno u životu, ali slatko dosadno. 

 

Bilo je dozvoljeno sve, naučila sam da vozim motor, automobil, traktor sa sijenom, hranila bih životinje, podmirivala, čistila, muzla krave. A onda bih srkala pjenu sa mlijeka direktno iz kante, kad baba Soka ili đed Milinko pomuzu svoje ljepotice, Krilovu i Golubu. Sjećam se da su me u to vrijeme jako nervirala već velika djeca koja bi pitala odakle mlijeko. Bila sam ponosna na tu ljubav prema mjestu na kojem je u jednoj od onih slatkih šeperuša (kuća napravljenih od drveta, blata, gline) rođena moja majka i na mjesto gdje su se sreli i zavoljeli moji roditelji. 

 

Sjećam se verande, baš ispred te stare kuće. Bila je  prepuna cipelica, koje sam kao mala obuvala i pravila se važna. Pošto je kuća moje babe bila na raskrsnici (tad je još uvijek bio makadam, nije bilo asfalta), a jedan od puteva je vodio uz brdo, djevojke koje su živjele u brdskim selima bi jutrom ostavljale svoje opanke i seosku obuću i na našoj verandi se prezuvale, kako bi uredne i u ljepšoj obući stigle u grad na posao. Po povratku bi se opet prezuvale. Komlenac kao raskrsnica puteva i probavanje štiklica do mile volje.

Nadomak ruku bašta, iz koje si u svakom trenutku mogao da ubereš i pojedeš šta god poželiš. Tačnije sve što dozrijeva. Ubereš paradajz ili krastavac, malo ga protrljaš komadom garderobe i to je to. Voće i povrće. Sjećam se sakupljanja šljiva i tih slatkih akcija. Vremena kad smo šljive brali i skupljali na starom "kućištu" i priča starijih o našim precima i različitim sudbinama. Kukuruzi su bili "pečenjci", mada ih je baba često kuvala. Ispod oraha u dnu dvorišta, bilo je mjesto gdje smo večerima pekli kukuruze i u slast ih jeli. O, divote li te i druženja. Jedno veče kod nas, drugo kod rođaka... Krađe voća bile su prava dječija strast i gotovo su se podrazumijevale. Istina je da ukraden kukuruz ili voće ima veću slast, samo nemojmo to drugima reći:) 

Na pomen rijeke ili njen miris, prve asocijacije su mi Mlječanica i Una. Jedna rječica, mala, krivudava, puna vrbaka, odmah niže bakine kuće, rječica sela i njegov spas u vrijeme ljetnjih vrućina, kad nestane vode. U blizini je, odmah uz jednu od obala bio i izvor "Vrujac", seosko vrelo. Ne znam vidjeh li u životu nešto minijaturnije, a da je nas toliko moglo da napoji i osvježi. 

 

Rječica na kojoj smo se praćakali, trčali za Vilinim konjicima, prali veš, automobil, napajali bakine krave, pecali ribu (Zekicu i Kostreša). A još kad vam je ujak (Brko) najbolji ribolovac u čitavom kraju, zamislite! Koliko dike i ponosa. I koliko znanja iz ribolova. Doduše, ujak je ribu hvatao u svaka doba i na sve načine, rukom uz obalu, drvenim štapom ili profesionalnim pecaroškim štapom. 

 

Nas je opremio (bilo nas je petoro, ali je samo nas troje pecalo :) drvenim štapom i malim udicama, ali meni sasvim dovoljnim da uzbuđenje može da počne. Sjećam se da sam jednom sa pecanja došla mokra do struka, jer sam u želji da upecam sjajan ulov, zanesena završila u vodi. Jednom sam upecala svoj palac, pa sam još dobila i pljesku od mame, jer se mnogo prepala.

 
Ako je jedna bila rječica, druga je bila prava dama među rijekama, ljepotica. Una, jedna! Rijeka na koju su nas roditelji jednom doveli da vide šta smo to od učenja da plivamo zaista i savladale. I nije bilo sjajno, ali uz uloženi trud dovedeno je do savršenstva. Od tad, Una postaje centralno mjesto našeg vodenog uživanja iz dana u dan, iz godine u godinu. 

 

Druženje, plivanje, ronjenje, pecanje, prve simpatije, osmjesi, zadirkivanja, fešte, gitara, pjesma, sve na Uni. Inače, Una je vodena granica između Komlenca u Republici Srpskoj i Baćina u Hrvatskoj. Moje mjesto, moje voljeno mjesto, moja voljena bića. Rodno mjesto moje mame, koja je znala da se sa svima nama snađe i da niko ne osjeti da mu bilo šta fali, da ga žulja. Žena za sva vremena. Da ne znam gdje je rođena, nikada to po njenom ponašanju, govoru i stilu ne bih mogla da pogodim.

Toliko toga doživljenog i fascinantnog, neopisivog. Ljubav... Nemojte me samo pitati šta je od svega toga sada preostalo. Najviše je uspomena. U međuvremenu se dogodilo previše smrti. Nije išlo redom. Ugasilo se jedno ognjište. Život u svoj svojoj surovosti. Ali, one su ostale. Uspomene, koje još uvijek od zaborava kradu proplamsaje sreće u naručju onih kojih mahom više nema. Bez njih više ništa nije isto. Oni su bili utočište. 

 

 

Za kraj o Roji

 

Roja je živjela odmah ispod babine kuće, na putu prema Mlječanici. Kuća trošna, stara, a u njoj Roja i njena majka. Nama djeci je, sve vezano za tu kuću, bilo nekako pod velom tajne. Plašili smo se. Jedna od priča je bila da je kao mala, nakon preležane teške bolesti, ostala bez sluha i moći govora. Jedva je preživjela. Mislim da je njeno pravo ime bilo Roksana, ali nisam sigurna. Danas kad razmišljam o njoj, imam osjećaj kao da je bila nekrunisana kraljica sela.

 

Bila je žena u ozbiljnim godinama. Gluvonijema, poznata, ne samo u Komlencu, nego i nekoliko susjednih sela. Majka, s kojom je živjela, bila je omalena, ćutljiva ženica. A Roja je i pored toga što nije mogla govoriti, pričala svakim mogućim dijelom svog tijela, bila je bučna, ispuštajući zvukove koje je samo ona mogla razumjeti.  Najčešće se to dešavalo kada bi je komšiluk, koji je nepozvana obilazila, odbio u namjeri da sa njima jede i pije. A to je obožavala, toliko da je znala nepogrešivo u sat i dan gdje su se održavala slavlja, ne samo u njenom Komlencu, nego i mnogo dalje. Voljela je sve, osim da se nečim bavi. 

 

Uživala je da oblači poklonjenu garderobu, gotovo da se modira i da ne radi ništa. Sve je znala i o tome jedva čekala da govori svojim jezikom. Mnogi su se ljutili na nju, zbog njene lijenosti, nije se obazirala. Ne znam da li je do smrti išta svojom rukom pošteno uradila, rođeni hedonista, koji je u tome uživao. Maskota sela za koje je nije bilo briga, kao ni za reputaciju. Djelovala je kao da uživa i da je rođena baš kako bi bila to što jeste.