Nepokolebljiva vjera

Nepokolebljiva vjera. Tako lijepo zvuči. Životno nadahnjujuće, mijenjajuće. Poručuje ti, samo kad to izgovoriš, da je sve moguće. Čak i ono što se čini nedostižno. Samo, izgovoriti ili ponavljati to, nije dovoljno. Treba nešto i preduzeti. A to već nije tako veličanstveno. Ponekad je i mukotrpno. 

 

Sjećam se vremena u kojem sam mislila da je nemoć moja jedina stvarnost. To osjećanje je bilo primarno i nisam vjerovala da u značajniju promjenu. S razlogom. Ona se nije desila, nego sam se ja za nju pobrinula. Tek kad sam sebe osnažila i povjerovala da mogu. A tad sam već bila umorna od začaranog kruga nemoči. Ali i od svih onih koji kao da su me u tome sprečavali.

Kada čovjek odluči da želi promjenu u svom životu, onda je divna jedna stvar. Može početi odmah. Prilika za sve što želimo, u nama je. Ukoliko izostane, najčešće je do nas i do neučinjenog. Zato, treba odmah početi, bez izgovora, uz ono najvažnije, a to je vjera. Vjera u sebe. I vjera da vrijedi nastaviti prema mjestu na kojem želimo biti. 

Toliko je ljudi je odustalo, ali ne zato što nisu mogli drugačije. Oni su se nekoliko puta gadno spotakli. Malo je onih koji su stigli do poželjnog odredišta, bez spoticanja. Čak su im ta spoticanja bila prilika da zapnu jače. Rijetke su pobjede bez poraza. Poraz je vrlo često dodatna moć, samo u tim momentima ga ne vidimo tako. 

A on je naše iskustvo i naš rast, jer iznjedri alate koji grade novi put. Ali je svakako važno da se sabereš, a onda ako zaista vjeruješ u sebe, svoj cilj, san, nastaviš ka njemu. A ono što je sigurno jeste da više nećeš biti isti. Bićeš  obogaćen vlastitim iskustvom.

Takođe je važno znati da oni uspješni nisu ništa bolji, pametniji ili vještiji od nas. Oni su samo znali put, vjerovali su i nisu odustali. Nisu se obazirali na one koji su usput popadali. Kao i na one koji su ih obeshrabrivali i odvraćali. 

Vjera, sposobnosti, prevazilaženje poteškoća, pa i samog sebe. Hrabrost, odvažnost, upornost. Nadvladanje straha, koji ne postoji nigdje drugo do u našim glavama. A on je taj koji nam krade i sadašnjost i budućnost.

Pustiti ono što se zove tipična ljuska psihologija jednoobraznog razmišljanja, vrlo je važno. Izaći iz te zamke. Ne odustati. Kada bi nam neko drugi oteo ono što sam sebi uskraćujemo, kako bismo samo burno reagovali. A ko nam je kriv kad nam niko nije kriv...

Nije nimalo jednostavno i lako, to je istina, ali svakim korakom je sve ljepše i draže vjerovati, nego ne vjerovati. Čak i neprijatelji nas "vole" kad smo jaki.Naravno, nerado bi to priznali.

A nama postaje svejedno. Narastemo s vjerom toliko da nas više nije briga. I to je divan osjećaj. Nemamo vremena, radeći na sebi i gradeći svoja umijeća, vještine i talente, da se obaziremo i rasipamo svoju energiju na one koji nam nisu važni.

Nepokolebljiva vjera je putokaz. Ona porazu pokazuje gdje mu je mjesto i daje mu do znanja da smo rođeni da rastemo i sijamo, prije nego što se ugasimo. Istina je da je premalo samouvjerenih ljudi, onih sa sjajem u očima, nasmijanih, onih koji pričaju lijepo, pomažu, ohrabruju, pružaju ruku. To je prava šteta.

Ali baš zato mi budimo ti i takvi ljudi. Neka nas prepoznaju, slijede, osvijetlimo im put. Budimo im ono što nama treba. Svoje ciljeve i snove neće ostvariti samo oni koji odustanu. Na kraju svega, kad nepokolebljivo vjeruješ, nagrada ne mora uvijek biti naš prvobitni cilj, nego i mnogo više od toga. Ako vjeruješ toliko da do tamo stigneš. Jer vrijednost koju posjeduješ, bez vjere da možeš, malo vrijedi. Nažalost.