8. mart

Teško da postoji datum u kalendaru, praznik, oko kojeg se podizalo toliko prašine, kao što je slučaj sa 8. martom.

 

Jedni smatraju da je ovaj dan prilika za slavlje. Bez uvrede, tako uglavnom misle oni koji o pravima žena i jednakosti polova, znaju nedovoljno. Klaru i njene cure, koje su se borile sa demonima svog vremena, ne doživljavaju na pravi način. Možda čak i ne znaju detalje o tome. A svi bismo trebali znati. Jer je to suština. 

Umjesto da se sjetimo žene i njenih sljedbenica, koje su podigle svoj glas za sve nas i da ih pamtimo na način da zahtijevamo da budemo ono što se osporava, a mi to jesmo, mi težimo poklonima. Ljubav mjerimo cijenama, slavimo svoj poraz i životni disbalans. U jedan dan pokušavamo strpati nemoguće. 

Ima i onih koji smatraju da je ovaj dan prilika za poklone, pa su Osmi mart i pokloni postali sinonimi. Postoje i oni koji smatraju da na ovom datumu valja zaraditi i smatram da je njima nekako najbolje. Jer, dok god se sve svodi na nivo dobre predstave konzumentskog i materijalnog, mjeri novcem, upravo oni su pravi osmomartovski pobjednici. 

Iskreno, nemam ništa protiv karanfila, ali kad vidim karanfil u tanjušnom celofanu, bude mi zlo. Čak i ružu ne volim, ako je dobijam na ovaj dan i od nekoga ko pojma nema o mojoj ulozi u njegovom životu. Nisam za borbu, borba samo donosi još borbe, to je dokazano. 

Ali jesam za sjećanje na velike žene, koje su smogle snage da izađu na kraj sa izazovima sa kojima su se suočavale. I jesam za njegovanje ljubavi, pažnje, nježnosti, uvažavanja, poštovanja, svega onoga što ne zna za nejednakost i što poziva na jednakost. Na zajedništvo. 

Posebno u "invalidnim" novim naraštajima, koje smo sami stvorili i kojima smo dozvolili da najviše misle na sebe i da ne njeguju ove osobine, škrto, kruto i pogrešno misleći kako su sramotne i ružne. I onda se pitamo zašto se istorija ponavlja, samo na novi način.

Pitamo se zašto nam kao društvu, narodu i civilizaciji ne ide. Na ovaj način nam nikada neće ni ići. Proći će još 160 godina i ništa! Svaki Osmi mart će biti narodno veselje, zarada, neugoda, uvreda, grcanje, materijalizam, slavlje... Sve, samo ne ono što je trebao biti i što je u osnovi predstavljao. Inspiraciju za podignuti nivo svijesti i izjednačiti jednako, a osporavano. Ali ne onako kako to pojedini misle. 

Najviše boli kad čuješ poluintelektualce koji na sva zvona viču: "Tražile ste, gledajte". A šta oni znaju šta je neko tražio. Sigurno ne da pada od posla na poslu, pa nastavi i kod kuće, glumi dragstor i hobotnicu, jer to je ženski posao. I onda za Osmi mart dobiješ potvrdu, u vidu nekog, samo tog dana darovanog cvijeta, da si vrijedan poklona i pažnje. 

A suština promašena. Do slijedećeg Međunarodnog praznika žena, do kojeg se ama baš ništa neće promijeniti. Ništa manje nije bolno kada znaš da se neko pati, da ga sve žulja i vrišti, a on, jedva čeka da slavi. Šta? Zašto? Sa kakvim osjećanjima? Tužno. A trebalo bi da bude plemenito.

Kad bi žene istupile kao onomad Klara, sa svojim lavljim srcima i kad bi uspjele ispričati svoje priče, ono što bi se sigurno dogodilo, postidjele bi mnoge muškarce. Pa i mnoge žene. Ne zato što su se izborile da budu ono što su odavno trebale biti, nego zato što one to jesu. I više od toga... A neko je sebi dao za pravo da odlučuje kome je gdje mjesto. 

Kao kada je gospodin Bobi Rigs sebi dao za pravo da na dvoboj izazove čuvenu Bili Džin King. Namjera je bila dokazati kako je ženski tenis inferioran u odnosu na muški, i kako je ženama mjesto u spavaćoj sobi i kuhinji. A onda je dobio tačno ono što je zaslužio, otišao je kući poražen, pognute glave i sa naučenom veoma važnom lekcijom. 

A to je da niko nema pravo da odlučuje ko je koliko važan, osim onoga ko nas je stvorio. I sa još jednom, a to je da ne trčiš pred rudu. Bio je to, kako su ga mnogi nazvali, početak "rata polova", a ne zaboravite da je to bio i jedan od najgledanijih teniskih mečeva ikada. Mada, čak i da je rezultat meča bio drugačiji, suština bi ostala ista.  Biti fizički snažniji znači štititi, ne tlačiti. Ali samo rijetkima je to već odavno jasno. 

Takav je ovo praznik, jedni će slaviti (ne mareći šta se slavi ili nemajući pojma), drugi će osjećati gorčinu i knedlu u grlu, dok će treći zadovoljno trljati ruke. A tek rijetki će nastaviti davati svoj doprinos. Svojom ličnošću, stavom, primjerom, pričom, djelima...