Prvo što sam ugledala bio je on. Starac koji je stajao ispred prodavnice i koji je bio u nevolji. Krvi je bilo posvuda, na njegovom licu, rukama, odjeći... držao je maramicu na nosu, pomagao je sam sebi, naravno nevješto.
Prolaznici su ga nijemo mimoilazili, kao da se ne dešava baš ništa... Razmijenili smo nekoliko rečenica. Ne razmišljajući bacila sam torbu na zidić isred prodavnice i uhvatila se posla. Na zidiću sam vidjela i krvavu štaku, na asfaltu kesu koja je takođe bila isprljana krvlju. Iz torbe sam izvadila čitav arsenal pomoćnih sredstava i krenula.
Sve vrijeme sam ga
zapričavala kako bih provjerila stanje njegove svijesti i da li se prepao. Bio
je miran, pribran. Krvarenje smo sveli na podnošljivo, očistili krv. Seki sam
javila da ću se zadržati, jer sam imala čvrstu namjeru da ga odvedem kući. Tamo
ga je čekao neko. Ne bilo ko, bila je to supruga koja ima 83 godine, on ima 85
i otkrio mi je da mu ona sada znači više nego ikada prije. Izašao je samo da
prošeta i da kupi kestenje, koje je kćerka poželjela.
Kad nam je ponestalo vode, potražila sam je u obližnjoj prodavnici. Nisam je
dobila. Nema veze. Stavila sam ga da sjedne na zidić, napravila mu oblogu za
vrat, izmasirala ga, podigla lijevu ruku, očistila džemper. Krv je ponovo
počela, te smo morali promijeniti tupfer u nosu.
A onda je neko sa
ulice iz auta konačno obratio pažnju. Bio je to sredovječan muškarac koji je
pitao da li smo zajedno, treba li nam pomoć... skrenuo je automobilom na vrlo
nezgodnom mjestu, parkirao i krenuo prema nama. Po njegovim pitanjima sam
zaključila da je ljekar. Nakon što smo stanje doveli do prihvatljivog, čovjek
se ponudio da ipak on bude taj koji će dedu u nevolji odvesti kući. Smjestili
smo ga zajedno u automobil, srdačno se pozdravili i rastali.
Ne trebam vam govoriti o tome koliko puta mi se deda zahvalio, koliko lijepih
riječi mi je uputio. Blagosiljao. Sa koliko povjerenja i ljubavi. Na kraju je
samo rekao kako je "hvala" malo za ono što sam za njega učinila i
kako mu je žao što nema barem čokoladu. Odmahnula sam rukom, osmjehnula mu se
najtoplije i rekla kako mi je najbitnije da on bude dobro i na sigurnom.
Kasnije sam se sjetila da mu ni ime ne znam. A shvatila sam i da je moja žurba
odjednom to prestala da bude. Usporila sam...
Prošla su dva dana. U ta dva dana u nekoliko navrata sam ga se sjetila,
pitajući se da li je dobro i žaleći što nemam nikakvu mogućnost da to saznam.
Sa sekom sam ponovo otišla u istu prodavnicu. Ona je trebala da preuzme neku
naručenu robu, zbog greške jedne vrlo neljubazne i nezainteresovane
prodavačice. Tamo je, pored naručene robe, bila i velika čokolada. Za
mene.
Starac ju je
ostavio. Svratio je odmah sutradan nakon nemilog događaja, valjda misleći da ja
tamo radim. Prodavačica koja dva dana ranije nije imala vodu da nam da i koja
nas je sve vrijeme posmatrala sa sigurne udaljenosti, valjda je shvatila o čemu
se radi. Rekla mu je da ja ne radim tu, da sam kupac i da treba ponovo da
dođem. Mnogo se obradovao i ostavio mi poklon.
Nije meni trebala ta čokolada. Ali mi je značila mnogo, jer je bila povratna
informacija koju sam željela. Poslala mi je poruku da je on dobro i da je odmah
sutradan ponovo bio napolju. To je važno. I važno je da još uvijek postoje
ljudi koji umiju da pomognu, ne razmišljajući koliko će ih to koštati. Kao i
oni koji umiju da budu zahvalni.
Važno je i to da s vremena na vrijeme usporimo malo. Da obratimo pažnju. I da shvatimo da zadovoljstvo, ispunjenost i sreća nisu uvijek proizvod našeg ličnog dobra.
Нема коментара:
Постави коментар