Bio je kasni, tihi sat proljetne noći. Vrijeme kada svi spavaju. Gotovo svi. Doba u kojem sjećanja dolaze sama, ne pitajući. A imala su i svesrdnu pomoć nekoga ko ih nije bio spreman pustiti. Voljela je te rijetke trenutke samoće i mira. U njima su sjećanja najlakše nalazila put do nje. Ili ona do njih... Tišina. Mogla je u sekundi nabrojati zvukove koji su je remetili. Ili je bolje reći - uljepšavali? Pjev ptice i šum vjetra.
Tvrdoglavo je odbijala priznati kraj, iako je znala da je sve prošlo. Sve čemu se i dalje vraćala bez razloga i cilja, očajnički želeći oživjeti trenutke koji se više nikada neće dogoditi. Izašla je na terasu i podigla pogled ka nebu. Poznata slika činila se još jasnijom. Nije željela prekinuti tu tanku nit sjećanja. Vezala se za nju, dopuštajući joj da je još jednom odvede u prošlost.
Nebo je djelovalo poput platna. Bijele grudve oblaka nošene junskim, na mahove svježim vjetrom, pomicale su se tako brzo kao da padaju na zemlju. Iza sebe su ostavljale tamni svod, prošaran zvijezdama kao ukrasom. Bio je nalik dubokom ponoru u koji je gledala, čekajući da se pokaže on. Mjesec. Zajedno su ga posmatrali u trenucima dugih razdvojenosti, znajući da im daje priliku da budu zajedno - samo gledajući u njega u istom trenu.
Neobičan ptičiji pjev odjekivao je tišinom noći, dajući joj potvrdu da je sve to postojalo. Sjećala se pogleda, riječi, glasa - bliskosti, koja je bila vanvremenska. Sjetila se i njihovih suza koje su odavno prestale teći. Sve je to prokleto čuvala za gluvo doba i za sebe. Znala je da će joj reći da je luda što se sjeća. Zato nije govorila. Ćutala je uspomene, krala sjećanja i gotovo se ljutila na sebe, ne mogavši se sjetiti detalja koji su polako nestajali.
Željela ih je osvježiti, povezati sa sadašnjim trenutkom, ne bi li im dala potvrdu da postoje, da nisu prošli i da su njeni. Bili su njen štit od stvarnosti u kojoj nije bilo mjesta za san. San o radosti koja ju je dotakla. Vjetar joj je dodirivao kožu, blago je hladeći. Kroz glavu joj je prošla nit prošlosti u kojoj se, u tek nekoliko susreta, krala bliskost pogledom koji je obećavao vječni neprolaz.
Stresla se od neke iznenadne hladnoće. Svijet se činio hladan i otuđen kada bi odbacila pomisao na sjećanje. Toplije je bilo ne zaboraviti. Svijet bi bivao ugodniji uz spoznaju da ga zagrijava ljubav, makar sjećanjem na pamučni dodir njenog vela. Sjećanje je bilo njeno utočište. Njen mir. Mjesto na kojem je još uvijek postojalo ono čega više nema. Utočište na kojem je osjećala potpunost kojoj ne bi nedostajao nijedan njen dio.
Ponovo je pogledala gore. Mjesec je dobio bitku u ratu s oblacima. Jasno je vidjela njegove šare, a u njima sve ono što su bili i što su im značile te zajedničke noći. Vidjela ih je u nebu, zvijezdama, oblacima. Čula u ptičijem pjevu. Osjetila u proljetnom vjetru... Sjećanje. Mirno sklonište i mjesto cjelovitosti koje bi se ukazalo samo u trenucima odvojenosti od ostatka svijeta.
Nije se često događalo, pa je vrijedilo čitavo bogatstvo otvoriti tu škrinju koja je već polako mirisala na naftalin. Istovremeno bi osjećala radost trenutka i žal za izgubljenim. Neponovljivim. Njenim. Njihovim. Beskrajnim. Nezaboravnim. Željela je još putokaza koji bi dozvolili sjećanju da se ukaže jasnije. Da ne bježi, da poveže niti trenutaka koje je samo tako mogla vratiti.
Ljutila bi se na sporadične zvukove koji bi je vraćali u stvarnost i ometali sklapanje rasutih dijelova njenih puzli. Čula je šuštanje lišća nošenog noćnim vjetrom. Udahnula je, zatvorila oči i vidjela. Jasno. Sve ukradene trenutke u isječcima. Samo su se nizali. Disala je duboko. Uspjela je i ovaj put. Radost je prevagnula. Jer kada bi se stekli svi potrebni uslovi, a to je bila rijetkost, jasno bi se ukazalo sve. Još uvijek nije bila spremna na ništa.
Barijere koje su danima stajale nepomično popustile su, dozvoljavajući poplavi sjećanja da ih poruši. Poput bujice koja ne pita i nosi sve pred sobom. Znala je da bi bez njene pomoći sjećanje svakog dana bilo bljeđe, da bi naposljetku ostalo u bezopasnim, tek nejasnim tragovima - gotovo kao da se nije ni dogodilo. Možda je to bio pravi put. Ali je tvrdoglavo odbijala koračati njime, zdušno pomažući sjećanju da se ukaže i prizivajući ga. Kad sve utihne.
Kad buka svijeta prestane opominjati razum da je glupo sjećati se... nije željela zaustaviti taj tok. I ne samo to, pomagala je sebi da bude poražena u toj borbi vraćanja prošlosti, toliko da je ta predaja postajala samo njena i da je bila sigurna u pobjedu poraza koji ju je prožimao. Tada je znala da je ponovo tamo odakle nikada ne bi otišla. Sjećanje kao dokaz nečega što iščezava, nestaje i blijedi pod punim zamahom bespoštedne stvarnosti i razdvajanja...
Raširila je ruke, osmijeh je prekrio njeno ozbiljno lice. Uspjelo je i ovaj put, napokon, uprkos svemu... A uspijevalo je samo kada bi se uslovi stvorili, kao što se desilo sada, u ovoj tihoj, proljetnoj, mjesečevoj noći, u igri oblaka, zvijezda i tamnog neba. U ptičjoj pjesmi i šuštanju lišća na drveću. U šapatu i zagrljaju magične trenutka koji je sve stavljao na svoje mjesto. Iako ga više nije bilo, ona je željela ugoditi srcu koje ga je još uvijek tražilo.
Možda je to bila samo sloboda u kojoj je htjela istrajati, prkosna u nečemu što joj je bilo zabranjeno. Željela je uživati u pravu na sjećanje, na čuvanje i život nečega što je nestajalo u vremenu koje neumitno prolazi...
 |
