Kad prođe sve

...

I kad prođe sve, neće ti biti drago što su neki ljudi dobili ono što su zaslužili. A nekad si mislio da jedva čekaš da se to dogodi. Umjesto toga, prvo ćeš osjećati bol što su se tvoji putevi morali ukrstiti s njihovim i otežali tvoj život. Ne samo tvoj.  

Osjetićeš bol i teret, ne satisfakciju. Gotovo ćeš žaliti zbog surovosti istine i što si bio u pravu. A onda kad to osjećanje prođe, zamijeniće ga olakšanje, jer ćeš postati svjestan da je tako moralo biti. Kasnije će stići i osjećaj zadovoljstva što te niko od njih nije promijenio na gore, što si i pored izazova i svega uspio da ostaneš cjelovit, svoj i riješen da u vrtlogu života ne budeš zaveden.  

Shvatićeš da je to velika stvar. Možda i najteža. Malo ćeš biti i ponosan. Što si ostao na svom putu tvrdoglavo se opirući slabostima. Uspio si i to da budeš mudriji, znajući veliku istinu. Stare odluke, ma koliko bile pogrešne ne mogu se izmijeniti. Ljude, koje si usput izgubio, nisi mogao promijeniti. Na ono što im se dešava ne možeš uticati. One koji su te povrijedili, nisi u tome mogao spriječiti. Ali postoji ono što možeš.

Kad prođe sve...

Možeš biti ko jesi, mirno posmatrajući ono što je život odnio, ubrajajući tu i odluke koje nisu bile dobre, kao i ljude koji to nisu bili. Možeš mirno posmatrati i ono što je snašlo neke ljude, ne radujući se njihovoj nesreći, ali i ne dozvoljavajući da te kao čovjeka to pogodi. Isto tako mirno pokušaj gledati na činjenicu da se sve čini gorkim i teškim i da je moglo bolje i lakše. 

Ali isto tako, baci pogled na sve što je život u međuvremenu donio. Budi svjestan ravnoteže koja se vremenom dogodila. Stvari koje su se posložile. Ljudi koji su ostali. Shvati da si želio najbolje. Da je normalno da se dogodi da nam stvari izmiču iz ruku, jer nismo mi jedini na stazi svog života. Te, isto tako, nije u redu da na sebe svaljujemo teret pojedinih ishoda, kao ni nagradu za njih. Nije bilo samo do nas. 

Kad prođe sve...

Najvažnije je da nemaš čega da se stidiš. Da budeš svjestan da si imao najbolju namjeru, da nikome nisi naudio, makar ne svjesno. Pokušaj osjetiti radost saznanja da si davao sve od sebe, makar se rezultat trenutno ne činio pobjedničkim. Kad sve prođe, kad se plima povuče i kad se svedu računi, najvažnije je ono ko si. Makar umoran i klonuo, imao osjećaj da je sve moglo jednostavnije, lakše, radosnije, punije. 

Makar ti se činilo da to gdje si sada, bez obzira na sve, nije neko sjajno mjesto, znaj da jeste. Da si kod kuće. Da si ono što jesi. Da ne nosiš suvišne terete. Da je to gdje si trenutno, baš ono mjesto gdje trebaš biti, sve dok osjećaš lakoću postojanja koja se vraća. Ona znači da si uspio. Kao čovjek. Da je borba završena. Nemaš više potrebu da mijenjaš pogled na prošlost, na ljude u njoj. Više ne pritišćeš sadašnjost, niti požuruješ budućnost. Nema dokazivanja. 

Kad prođe sve...

Puštaš životu da se desi i to više ne gledaš dramatično kao prije. Prošle su brojne oluje, prijeteći talasi i potresi. Ostao si živ, na nogama si. Svoj si. Nisi sam. Nema na vidiku više takvih izazova. Ali stižu neki novi. I to sada znaš. Bićeš spremniji. I da, još nečega nema. Nema ishitrenosti, padanja u vatru. Nemaš više potrebu da kontrolišeš, upravljaš, razmišljaš o ishodima. 

Prihvataš. Miriš se. Svjestan, da je lako moglo biti i gore i bolje. Da je to život. Da si ti ostao ko si bio. Da si kao čovjek porastao. Raduj se miru i svom svemiru. Pomoli se. Zahvali se. Za to što si usput naučio da budeš malo mudriji. A što je najvažnije, da je tvoje bogatstvo u bliskosti i zagrljaju najdražih koji nema cijenu. Za taj imetak vrijedilo se roditi. Vrijedi živjeti. Jer, kad prođe sve, to je jedino što ostaje.