Tata

Čuvam za sebe tu uspomenu kao da sam nemoćna da je iskažem riječima. Kao da me zatiče. Plašim se da neće biti ista i ostati moja. Da neću umjeti da je ispričam. A želim. Želim taj trag, tata. Naš, tvoj. 

Želim da ti kažem da te neću poslušati, više ne. Dođe mi da vičem koliko te volim i koliko mi nedostaješ. Iako svjesna da bi se protivio, bilo bi ti previše. A ja se pitala na koga sam dugo vremena bila poludivlja. Više nisam. Kao da si znao da svijet neće biti nježan prema nama, pa si se i ti suzdržavao. Voljela bih da nisi. 

Da si se više radovao i da nam je život dozvolio da više vremena provedemo zajedno. Želim da znaš da je tvojim odlaskom sve ostalo nedorečeno, nezavršeno. Toliko toga sam željela da saznam od tebe i da ti kažem, a da toga nisam bila svjesna. Valjda misleći da će biti vremena. Mislila sam da se tebi ništa ne može dogoditi. A onda te odjednom više nije bilo. 

Kao da se tog dana moja snaga poljuljala, tako da je ostalo mjesto koje se ničim nije moglo popuniti. Okrnjenost života tvojom smrću postala je kao svjedok da se neke tuge ne mogu zaboraviti. Neki udarci traju za sva vremena. Samo nastaviš dalje, ali svjestan da si mnogo izgubio. Ranjen. Nikad više. Boli to nikad više.

Toliko toga smo uradili zajedno. A mnogo toga i nismo. Nismo stigli. Roditeljska podrška bila je nekad i sirova, stroga, upućujuća, otrežnjujuća. Bila je tvoja, pa je prihvatana ćutke, mnogo puta i nerado. Mada, znati koliko je tebi nedostajalo ljubavi i pažnje u djetinjstvu, bio je dovoljan razlog za opravdati tvoju brigu i strah za nas. Moje sestre i mene. Za sve nas. 

 

Ostale su da žive u meni slike, porodične šale, humor, smijeh, neobični nadimci, otvoreni razgovori. Tvoja urednost, miris, posvećenost, učili su disciplini i brizi o sebi. O drugima. Da se ne lažemo, bilo je i brojnih kritika, pouka, savjeta, tvoje upornosti da se postigne više. Bio si naš autoritet. Govorio si da sve možeš, ali ako uz to nisi čovjek, sve ti je uzalud. I bio si u pravu. Upravnik u Vatrostalnoj, velikoj firmi, naviknut na različite ljude, kojima je valjalo rukovoditi, znao si iz prve ruke mnogo o ljudskoj ćudi. Odisao si nekom samo tvojom mudrošću.

 

Ostali su i rijetki poljupci, zlata vrijedni. Roditeljska predavanja o životu, ljudima, potkrepljeni brojnim primjerima. Naš porodični temelj, stub, prijatelj, roditelj, zaštitnik. Sve si to bio. Naučio si me šta znači starati se o drugima i pružiti im pažnju. Svi su htjeli znati šta ti misliš o bilo čemu. Jer, ti si znao sve. Tvoje mišljenje nam je bilo značajno, važno. Uvijek si bio u pravu. Čak i kad nisi. Sad znam da se to zove poštovanje.

 

Nisi volio priznati grešku, ali nisi morao. Jer bi poslije nekog pogrešnog poteza, tvoje ponašanje bilo znak pomirenja ili tihog priznanja da si ipak pogriješio. Voljela sam tvoj osmijeh. Nisi se često smijao, ali taj smijeh je bio tako dragocjen i magičan. Zarazan. I upravo to je prvo što vidim kad zatvorim oči i pomislim na tebe. Voljela bih da si nalazio razloge da to radiš češće. To je bio moj poklon. Moja radost. Kad bi se ti smijao, sve u meni bi se otkravilo. 

Ostala je i briga, strah. Uvijek zbog nečega. Pa bi nas porodično okupio i neumorno pričao. O životu i ljudima. Mogli smo pričati o svemu, mogla sam te slušati satima. Govorio si kako je bitan trud i rad, ako želiš uspjeti u svijetu u kojem to nije lako. Nekad bih se gotovo plašila, slušajući i misleći da će biti preteško. Danas kad o tome mislim, imam utisak kao da si predvidio da će biti. Rat, pa težak period poslije, pa vječita borba... Kao da smo za nju predodređeni. 

 

Moj nadimak je bio "Debela". Jednom si mi rekao: "Debela, sve ti je uzalud, jer i kad smršaš tvoj nadimak se neće promjeniti!" A ja sam se kao ljutila... Šta bih dala da makar još jednom čujem to tvoje - "Debela". Nakon toga je išla psovka, a onda smijeh. Niko me osim tebe tako nikada nije zvao. Ne bi smio. Ne bih dozvolila. 

Prerano je došao kraj. Otišao si preko noći. Odjednom. Srce. Nikad više. Plašio si se da neko čačka oko tvog zdravlja. Tješio si se da je sve u redu. Negirao da postoje neke tegobe. Možda smo ih mogli lako riješiti. Samo da nisi bio toliko tvrdoglav. Da nam potraješ, da te imamo, da te nerviram, da me zezaš, da te volim. 

Pa da i dalje mogu svaki dan da te nazovem. A ti da mi diktiraš recept za burek, neprekidno zapitkujući mamu. Da mi kažeš kako ga moram baš tako napraviti. Kao i da se baklava pravi samo po jednom receptu. I danas to radim. Ponekad sa knedlom u grlu. Desi se i drugačije. Pa budem srećna i ponosna kad se djeca oduševe, a ja im pričam... 

Nikad više. Želim još. Želim da vidiš sve što dolazi, sve što bi te radovalo. Voljela bih da si samo preskočio ono najgore. Tako bih voljela da ostvarimo sve ono što smo planirali. Da se raduješ djeci i njihovim malim i velikim pobjedama. Da te gledam srećnog i nasmijanog. Da se pri svakom susretu nagneš, očekujući poljubac u obraz. Još uvijek osjećam glatkoću tvog tek obrijanog lica, vidim tvoje sređene ruke, nokte, osjećam miris... Uvijek si mirisao. 

Nekako je uvijek bilo po tvom. Voljela bih da je i sad, samo da si još uvijek sa nama. Pa kad doputujemo, da tebe prvog ugledam na balkonu, kako nas nestrpljivo čekaš, brinući da li će putovanje proći bezbjedno. A kad odlazimo, da vidim tvoju podignutu ruku kako stoji u vazduhu kao stub i nada da će sve biti dobro. 

Voljela bih da si i dalje sa majkom, nedostaješ joj. Mnogo. Njen "Sijedi". Još uvijek se trudi da prizove sjećanja, da te spomene u svakom našem razgovoru. A onda to radimo i mi, koliko god možemo. Tako, kao da te otimamo od zaborava, kao da si još uvijek sa nama. 

Sad kad dolazim kući, više ne gledam na balkon, prvo pogledam na brdo iznad grada, jer ti sada, osim u našim srcima, stanuješ tamo. A onda, prilazeći soliteru, gledam ima li majčice na balkonu ili prozoru. Kao da te vidim sad iza njenih leđa, kako je imitiraš zbog gestikulacija i njene glasne priče. Zbog uzbuđenja novih porodičnih susreta. 

 

Šta bih dala da smo večeras mogli biti na "Bilinom Polju" i gledati utakmicu koja bi zahtjevala da se popije neka "veselica". Tačno znam koliko bi bio uzbuđen zbog saznanja da je na stadionu u publici Novak Đoković, a koliko bi se tek radovao rezultatu na terenu. Svemu što se dešava jednom i nikad više... E, to bi bilo za pamćenje i prepričavanje. A znajući da su "žabari" opet olako shvatili i nas i naš mentalitet i našu snagu, rekao bi nešto prosto i smiješno. A ja se smijem i pri pomisli na to...

Tako mi nedostaješ. Nedostaje mi naše stajanje na balkonu desetog sprata našeg solitera. Ti u bijeloj potkošulji, koja je značila odmor i opuštanje. Priča, Zenica na dlanu i obavezna konstatacija kako je to najljepši pogled na svijetu. Bez tebe ni on više nije isti... a ni šarenilo prkosa koji svakog ljeta izraste na balkonu. Kako si ga samo brižljivo njegovao, pa se hvalio mami kako je to tvoje cvijeće :)

Da ne spominjem to kako si otišao na dan prvog rođendana unuka kojeg si jedva čekao. Nakon samo nekoliko zagrljaja. Baš na taj dan, zauvijek prepolovljen. 

 

                                   

Za kraj

Ostala je i porodična priča o potomstvu i prezimenu. Neko te je uvjerio da je mnogo bitno imati sina, nasljednika. A ti si dobio nas tri. Pa kad se već predviđalo da će se izgubiti prezime, sve tri smo dobile imena na slovo V. Rekao si da tako mora biti. Vlajko i tri kćerke - Violeta, Vlasta i Vesna. A ja, kao isprdak ;) rođena na Sv. Nikolu. A još se i  mama zove Nada. Ali jok, sve na V. Nisam ti uzela za zlo. Sv. Nikola je svakako moj zaštitnik, a moje ime ima divno značenje i suštinu. Saživjela sam se s njim. Kad si otišao u penziju, ta davnašnja priča ti više nije bila bitna. Imao si običaj reći - dok nas svaka od njih nazove, brine za nas i dođe da nas obiđe, život ima smisla.