Poslije nas

Voljela bih da nikad nije došlo to, poslije nas. A došlo je. U njega je stala gušeća tuga, nevjerica, tišina, ali i more misli, koje nisu davale mira. Tako je to kad se ode bez pozdrava. Onda to, poslije nas, dođe nekako prije vremena. Kao završetak bez kraja. 

A istina, nije ono došlo preko noći. Dalo se naslutiti, još davno, kad je tek počinjalo. Dolazilo je malo po malo, još od prvog dana. To, poslije nas. A počelo je nestvarno, nemoguće, snažno, neočekivano. Nisam se mogla otrgnuti, bilo je gotovo parališuće. Faktor iznenađenja činio je da me obuzme u trenu. Iznenada, kao nikad. 

Već tada sam znala da će doći to, poslije nas. Samo, nisam željela da znam. Nisam željela da dođe. Počelo je lijepo i ružno, ispravno i pogrešno, zanosno i nesnosno. Sve u isti mah. Kao da gledaš sopstvenu predstavu, ali bez uticaja na dešavanja na sceni. Prožimalo me je, zauzimalo teritoriju, okupiralo, dan po dan. I uspjelo. Dotaknulo svaki kutak predviđen da voli, budilo ljubav, kakvu nikad prije nisam osjetila. 

Nisam slutila da njen dodir može biti tako jak, nepuštajući. Dodir za sva vremena. Kao da sam ga čekala. Kao da sam čekala tebe, znajući da postojiš, prije nego što sam te srela. Toliko je bilo lijepo, da sam zaboravljala ružno. Teklo je glatko, da sam zaboravljala da je grbavo. Bilo je pitko, da nisam obraćala pažnju da zastaje u grlu. Znala sam ja. Bilo mi je jasno, ali bez želje da to bude. 

 

Zadržati po svaku cijenu nas dvoje. Zadržati osjećaj. Sve naše. Samo naše. Tvoj pogled mojim očima. Moj govor tvojim riječima. Naše niti. Beskrajno povezivanje. Iako, samo je bilo pitanje trenutka u kojem će se desiti puštanje. To, poslije nas. Nisam ga željela. Tvrdoglavo pravdajući neopravdano. Svjesna da će biti udarac. Težak. Za oboje. Odugovlačila. Sve zbog tebe. Jer si pronašao mene, prije nego što si spoznao sebe. 

 

Ne znam kako da se odlučim da te smjestim tamo gdje pripadaš. Jedino tamo ti je mjesto. Doći će i za to vrijeme. Kao da me tvoje nestajanje u tome onemogućava. Opravdavam te i nalazim izgovore iako je sve jasno. Nema tu tajne. Istina je da onaj ko voli ne odlazi bez riječi. Ne bježi. To rade samo oni koji ne znaju šta je ljubav i poštovanje. Oni što nikad ne odrastu. 

 

A oni što sve znaju, rekoše mi da drugačije nije moglo biti. Da sam morala znati. Ja ne znam sve. Ali jedno znam. Ne vjerovati meni je bila najbolja odstupnica i uporište za bijeg. Opravdanje. Za, poslije nas. Govorio si da ću ja pobjeći, da ću biti kao svi ostali. Pa si požurio... Rekao si da ništa na svijetu ne želiš koliko želiš nas. I izgledalo je tako. A onda si u trenutku pustio. Iznenada. Neočekivano. Kao da ti život zavisi od tog bijega. Ko zna...

 

A ja, nisam htjela da se pomirim sa nelagodnošću koja me je gušila. Sa srušenim okriljem. Kao i našim svijetom, u koji si me uvukao bez pitanja, gladno i halapljivo se hraneći ljubavlju koja te je spasila. Nisam glupa. Shvatila sam. Došlo je to, poslije nas. Osjećala sam ga svakog trena. Došla je i patnja. Odjednom. Jednako kao i ljubav. Osjećaji nisu bili isti. 

 

Isuviše su bili bolni za papir i olovku, za pjesmu, stih i rimu. Više nisu. Plašila sam se to napisati, pročitati, reći. Ali neka. Neostvarena ljubav. Kao događaj života. Za pamćenje. Ukradena. Prekinuta. Puštena. Ali, svejedno. Teško je naći riječi koje definišu bića poput tebe. Gladna ljubavi, a nemoćna. Bijeg. Bez riječi. Muk. Poslije toliko riječi koje su mu prethodile.  

 

A ja se pravila da mi nije jasno. Opirala se. Skupiću, možda, hrabrosti, stisnuću zube, pa ću sebi priznati još neke istine. Nekad. Ne danas. Jer dovoljno je muke stalo u to, poslije nas.  Ono mi poručuje da je mučna hrabrost bila voljeti te. Ulaz slobodan, a izlaza nema. On je ostao u ožiljku, u slabosti. Meni stranoj do juče. Ali dobro, ponekad se usudiš da povjeruješ u nešto, a to bude laž. 

 

Juče sam mislila da je pored svega što nas razdvaja, jače ono što nas spaja. Pomislih da će tako biti zauvijek. Ali uspio si. Gubeći svakog dana po malo, izgubio si ono što si očajnički želio. Tako to rade nesrećni, nenaviknuti na ljubav i pažnju. Zarobljeni u nevoljenosti od malena. Naviknuti da su olako shvaćeni, neprihvaćeni, nebitni... Uplašeni od neočekivanog, od novog napuštanja. Otupjeli od ispraznosti poređenja. Razapeti, umorni. 

 

Pitam se zašto se suludo opirem svim nagovještajima nečeg novog. Uvjeravam sebe da ne želim porediti intenzitet neuporedivih ljubavi. Da neću da te tražim tamo gdje te nema. A istina je da te ne tražim i ne želim više. Nikad. Kao što nisam željela to, poslije nas. Gušilo me je mjesecima, ionako ranjenu i slabu... Kao nekoliko šamara odjednom. Ali, prošlo je i to. Kao što si i ti zaboravljan, svaki dan pomalo. 

 

Nesreća je to kad navikneš da te ne vole. Pa kad te neko istinski zavoli, ti ne vjeruješ da ima šta da voli. Možda i nema. U to ću biti sigurna kad prođe ovo, poslije nas... A proći će. Kad bi nespremni za ljubav mirovali u svojim kavezima i tamnicama, poštedjeli bi mnoge suvišne nesreće. Kad uspijem trezveno da mislim, a uspijevam sve češće, ti kao da si to i htio. Nesreću. Dramu. 

 

Neki osjećaji se usidre, usade i ostanu. Tvrdoglavo. Kao mjerna jedinica za ljubav. Da li su to stvarno bili? I to ćemo saznati kad prođe ovo, poslije...