Čekanje

Dom zdravlja. Čekanje. Imala je pregled kod doktora tog popodneva. Već je bila umorna, nakon iscrpljujućeg radnog dana. Znajući da je neugodnost bila gotovo podrazumijevana, ušla je spremna. 

Svaki odlazak u neku zdravstvenu ustanovu tražio je dvije riječi, najmanje dvije, strpljenje i čekanje. Imala je adute za te trenutke. Svako čekanje, značilo je molitvu, lijepe misli, mir. Naravno, nepogrešivo je i ovaj put čekaonica bila puna. Već je znala recept. Lagano je pogledom obuhvatala prisutne. Svi su djelovali nespremni na čekanje, osim njega. Starca.

Nije drmao nogom, grizao usne i nokte, nije uzdisao, nije bilo gomile komentara, neprijateljstva, želje da uđe preko reda, ništa. Sjedio je sa blagim osmijehom razumijevanja, kakav može iznjedriti samo iskustvo, spoznaja i svijest. Uhvatila je sebe kako ga krišom posmatra. I on je šarao pogledom, pa su se u jednom trenutku našli oči u oči. Lagani osmijeh razumijevanja i klimanje glavom, bili su kao neka vrsta pakta i prepoznavanja. 

U jednom trenutku je shvatila da nije imao zakazano tog dana. Nešto je iskrslo, pa je došao da to vanredno završi, spreman da čeka. Nije se radilo o njemu, u pitanju je bila supruga. Bilo je prepirke, u jednom trenutku je lik u trenerci, omanji, nekako okruglast i nadmen, zagradio vrata svojim tijelom. Krenula je svađa, bilo je neugodno. Doktorica je rekla da će zvati policiju, sestre su ustale da reaguju. Balkanska posla.

Opet ga je pogledala. Miran, ali sa malo podignutim obrvama, ispravljenijim leđima, svjestan da može postati loše. Isto se osjećala, kao da je u njemu vidjela sebe. Da li je ovaj čovjek svjestan koliko je njegova prisutnost bila važna za nju. Gužva je prošla. Lik u trenerci, brzo se povukao, nervozno mrmljao i psovao sebi u bradu. 

Pratio se neki red, nakon izvjesnog vremena, nervozni je opet ušao, rekavši da je hitno. Pamet je popustila, nestrpljenje je pobijedilo. Uobičajena domaća priča o prioritetima i kulturi. Stajala je. Počela je da je boli rana na stomaku. Dublje je disala. Jedan "naručeni", jedan "nenaručeni", tako je rekla sestra. 

Pogledala je oko sebe, čekaonica je već bila poluprazna. Samo mu je glavom pokazala da on uđe prvi. Pokazala mu je prema unutra. A on je zanijekao. Nasmijala se, pa klimnula glavom, dajući mu do znanja da je riješena da ga pusti. Tada je progovorio i rekao da on nije umoran i da ima dan pred sobom, što sa njom sigurno nije bio slučaj. 

Očima su se opet savršeno razumjeli. "Dobro", rekla je. Nastavila je sa molitvom i lijepim mislima. Pomolila se za njega i suprugu. A onda je na ormarićima u kojima su se čuvali stari zdravstveni kartoni ugledala bubu. Tu je sada stajalo cvijeće, predivno, kao nacrtano. Uvijek se pitala da li pretjerano njeguje svoje, kad ni izbliza nije kao cvijeće u raznim ustanovama u koje bi ulazila. 

Bolje je pogledala bubu. Prepoznala je "škakljivca" iz djetinjstva. Držali bi ga u ruci i on bi ih škakiljao. Ali se znalo, ne smiješ jako da stegneš šaku, jer ćeš ga ugušiti, ali ni previše da pustiš šaku, da ti ne pobjegne. Nasmijala se, prisjećaju se tog gotovo zaboravljenog dječijeg trenutka. Ponekad bi se desilo da se škakljivac morao oživljavati, a dešavalo se da iz pesnice naguli, pa krene da šeta tijelom... 

Čula je svoje prezime, prenula se, još jednom pogledala starca. Bio je neumoljiv. Sada je on njoj glavom pokazao ka vratima, ulazi. Poslušno je otvorila vrata. Završila je ono zbog čega je došla. Kad je izlazila, rekla je koga je slijedećeg doktorica pozvala da uđe. To je bio on. Na vratima je zastao, pogledao je i rekao. Uzmite ovo i pročitajte kad budete odmarali. Toplo se nasmijao i ispratio je pogledom. Zbunjena, uzela je papirić, svojom rukom prešla preko njegove, nasmijala se, zahvalila i otišla. 

Stigla je kući, istuširala se, raspremila, pripremila obrok i odjednom zastala. Brzo je otvorila ormar i u džepu pantalona pronašla papirić. Na njemu je pisalo - "Vi ste meni uljepšali dan. Malo je ljudi kao što ste Vi. Ne dajte da vas bilo šta promijeni ili uvjeri da ne vrijedi biti dobar. Ako ste u stanju da nekome uljepšate dan, onda to znači da i ovaj svijet treba da vam bude zahvalan. Ja jesam." 

Složila je papirić sa punom pažnjom, razmišljajući o njemu, sebi, ljudima. Da li je to imao spremno za takve prilike? Da li je to njegov način? Zaustavila je misli. Zar je uopšte bitno? Najvažnije je da je ovo bio najljepši dan čekanja na pregled. Zahvaljujući njemu. A onda je ponovo razmotala papirić i stavila ga ispod magneta na frižideru. Tako nešto treba da bude na oku, da se čovjek prisjeti. 

Ponovo se sjetila škakljivca, igre i stiska. Tako je i u životu, pomislila je. Ako jako stisneš, stegneš i vršiš pritisak, rizikuješ da isisaš svu radost postojanja. Ako pak malo popusti taj stisak, nekako i radost umije da se vrati poput škakljanja bube iz djetinjstva. Mada, ne treba ni skroz popustiti taj stisak, pa da usput izgubiš svrhu i cilj. Sve je u toj ravnoteži držanja ili makar težnji da bude takvo.