Vremena

 "Kako je nekad bilo lijepo." "Vremena su bila drugačija." "U moje vrijeme je sve bilo lakše." "Dobra stara vremena." "Lijepo li je i složno bilo." "Kakav je nekad bio komšiluk, kao rod najrođeniji." "Bilo je i teških stvari, ali su ljudi bili bolji, pomagali su jedni drugima" ... Rečenice koje se danas mogu čuti od starijih generacija, posebno kad se radi o sjećanju na nekadašnju SFRJ. 

Da li je stvarno to naše sjećanje o proteklom vremenu toliko ljepše od trenutnog utiska ili je jednostavno čovjek sklon da to radi, da uljepšava ono što je prošlo i neće se više vratiti. Vjerovatno je tačno i jedno i drugo. Ali samo djelimično. Možda jeste istina da smo takvi, uvijek spremniji da okrivimo sadašnjost u odnosu na prošlost, da krivimo druge, u odnosu na sebe. Ali zar baš u toj mjeri... I zašto su nam tako mršava očekivanja od dana koji dolaze...

Svako vrijeme ima i svoje dobre, ali i loše strane. Svako vrijeme svoje breme nosi. Za ovo naše mnogi kažu da je najgore. Vrijeme. Pitanje je koliko smo onog vremena prije uopšte mogli biti svjesni i šta mu je uradila vremenska distanca, ali većina je mišljenja da je teže sad nego prije. Mnogo teže. Bez imalo sigurnosti koja ohrabruje, osim počašćenih pojedinaca. Jedni kažu da nas je neko u to uvjeravao, a onda smo i sami istinu prihvatili takvom.

Mada, niko nije glup, unutrašnji osjećaj svakog od nas nepogrešiv je odgovor na pitanje o odlici vremena. Priča koju ponavljamo u brojnim situacijama svaki dan, prazna je bez ličnog pečata koji ćemo dati. Samo to znam. Kao i činjenicu da nam bolja vremena na tacni niko neće servirati. Jer nisu to teška vremana, to smo teški mi kojima su podarena. Svi mi, a posebno oni koji imaju najveći uticaj. 

Na svakom koraku se osjeti nedostatak pažnje. One istinske. Sve je počelo da se radi u nekom trku i ludilu, gotovo po automatizmu. Što si više u tom ludilu, radiš nekoliko stvari istovremeno, trčiš, stalno si nečim okupiran, to više pripadaš ovom vremenu. A ono je lažno prepuno izgovora, koje je sistem stavio pred nas, bespotrebno nas praveći letećim mašinama, oslobođenim brojnih odgovornosti, prvo one prema sebi, a potom i prema ljudima koji nas okružuju. 

Tobože okupirani sobom i opstankom, ne shvatamo da gubimo one najdivnije segmente ljudskih osobina, i tako dan po dan. A onda je još intenzivnije naš opstanak doveden u pitanje. Preobrazili smo toliko toga što je trebalo, a usputno smo ostali bez onoga što nismo smjeli izgubiti. Nestaje nam odgovornosti, pažnje, razumijevanja, empatije, sigurnosti, topline, hrabrosti, istrajnosti, spontanosti, odgovornosti... 

A kad zavlada takva klima, u njoj se odlično primaju krajnosti. Prestajemo biti posvećeni onome čime se bavimo, jer nam je pažnja gotovo redovno podijeljena. A sjajan je to izgovarajući bijeg od fokusa, oštrine i suštine. Istovremeno i magli pogled, pa se praviš kako nemaš vremena da istinski zaviriš u džunglu koju smo stvorili. Gubiš osjećaj o protoku i kvalitetu vremena, ne shvatajući koliko je strave koja nas okružuje. 

Samoljublja, egoizma, sebičnosti, ljubomore, agresivnosti, beskrupuloznosti, pohlepe... Taj užas je ušao u sve pore sistema, društva i vremena. Od vrha do dna. Oni s vrha svjesni da tako najbolje prolaze, makar to bio i kratkotrajni ćar. Oni u sredini toliko zaposleni i preokupirani opstankom, uz dodatak one stare sa hljebom i igrama, odustali. One sa dna ionako niko ne pita. 

Eto, takva su vremena došla. Da se nema vremena da se ima vremena. A kad bi ga se imalo, a ima se, slika ovih vremena bila bi mnogo sadržajnija, dok bi tempo prolaska vremena bio bi smisleniji. Manje bismo imali osjećaj da nam ga je neko ukrao, jer smo većinu vremena bili okupirano odsutni. Zato što je to nekome odgovaralo. Resurs koji nije vječan, barem ne za nas koji to nismo, čeka da ga popunimo na makar malo ljudskiji način. 

Ionako je u ljudskoj prirodi žal za prolaskom vremena. Budemo li ga gazili, obezvređujući bitno, a uporno njegujući pogrešno, to se sigurno neće dogoditi. Biće još surovije. Znam jedno. Bez svega onoga što čeka da se popravi, vremena će se svesti samo na njegove glagolske oblike. Nedostajaće im suština, koju samo ljudska priroda može popuniti sadržajem, ali ne ovim i ovakvim. Možemo mi to mnogo bolje. 

Kada bismo samo našli vremena, osmotrili, poklonili pažnju, lagano vratili fokus na sve ono lijepo što bi i nas krasilo i na nas sutra sjećalo. Bilo bi lijepo nasloniti se na takva vremena. Ne bi se čekalo da prođu. A o njima bi se baš lijepo govorilo sutra. Bila bi to stara dobra vremena, umjesto tereta. I to bez mnogo uljepšavanja. Samo...