Nemanje vremena

"Nemam vremena." "Ne mogu stići." "Za kad ti to treba." "Ne vjerujem da mogu ove sedmice." "Nemoj me čekati, nemam vremena." "Popićemo kafu, samo ne znam kad." "Završiću ti to, ali u stisci sam s vremenom." "Nemam ti ja vremena za odmor, ja samo radim."

 

 

Nemanje vremena postalo je nešto kao titula, kolektivno obilježje, jer što ga manje imaš, ti više jesi. Šta? Pa dio priče koja se zove biti zaposlen do krajnjih granica, preopterećen, zauzet, bitan, preokupiran... Sve to i još mnogo sličnih pridjeva. Nema se vremena za druženje oči u oči, nema se vremena da ti se neko javi na telefon uživo, ma zgodnija je poruka. Pa se nema vremena da se posveti zdravlju, djeci, roditeljima, šetnji, čitanju, dodiru, zagrljaju, fizičkom kontaktu za kojim vapi svako ljudsko biće na ovoj planeti... 

 

Brojna istraživanja pokazuju da otuđenost od fizičkog kontakta, ljude vodi u bolest, ali za taj zaključak ne trebaju nam stručnjaci i statistika. Dovoljno je da poslušamo sebe. Istinski. Ali, nemamo vremena. Nema se vremena za razgovor, pismo, čestitku, za biti posvećen bilo kome ili bilo čemu. Život je na čekanju, ali ti nemaš vremena. Nema se vremena da se nekog sasluša, pomogne, izađe u susret, vjeruje, misli na nekog. Osim na sebe. A onda je i to nedovoljno kako bi se osjećao dobro i udobno u vlastitoj koži.

 

I nema se tako vremena... Osim za telefon i društvene mreže, "selfije", "frendove", "guglanje", četovanje" "danloudovanje". More stranih riječi i izraza, uglavnom anglicizama. Ako odskačeš, onda nisi "in", jer to je tako "aut", nisi  "fensi", nisi "kul"... Svi ti "mejliraju", imaju "spiku", postalo je imperativ biti dio čitave te strane priče. Nije da ne treba biti na društvenim mrežama i ja sam. U redu je biti i višejezična osoba, to je za svaku pohvalu, ali imajmo granice.

 

Ponekad, shodno okolnostima, nameće se stvarna potreba za korišćenjem tuđica, ali ovakav potop, ništa je za poplave koje su nas poslednjih godina više puta pogodile. Samo, tada smo barem imali vremena. Sad ga nemamo, osim možda za "insta", "tik-tok", "fejs", za "postiranje" različitih sadržaja od buđenja do sitnih noćnih sati. Pojedinci bi trebali da kupe kompas, kako bi se snašli i vidjeli gdje se nalaze. Umiju otići toliko daleko, da su se pojavili i terapeuti za njihovu bolest. 

 

Samoslikanje, ono utiče i na poplavu plastičnih operacija. A zbog njega, kao i zbog provjeravanja novosti tokom vožnje porastao je i broj saobraćanih nesreća. Došlo je do pojave produženih ruku, počela je i anatomija da se mijenja. Krivac? Telefon. Uzimanje telefona u ruke na dnevnom nivou, mjeri se četvorocifrenom brojkom. A mi... Nemamo vremena. Žurimo. Mnogo smo opterećeni. Stvari oko nas odlaze kvragu. Trenutno se ipak ne opterećujemo time. Pogađate! Nemamo vremena.

 

Ne treba nama transformacija. Treba nam samo da osvijestimo pojavu koja nas udaljava od naše esencije. Treba nam ravnoteža, pažnja, briga, osjećaj, kao i sklad potrošnje vremena. A njega je jednostavno postići. Jer, kao rezultat će opet  nepogrešivo stići onaj neophodni osjećaj zadovoljstva. Sebi ćemo vratiti mir, drugima ćemo pokazati koliko nam znače. A tada će nam i udobnost u sopstvenoj koži postati toplija i draža.

 

Samo, bez fizičkog kontakta, neće biti lako, a za njega izgovor ne smije biti nemanje vremena. Ako imate koga zagrliti samo nekoliko puta dnevno, to će biti sasvim dovoljno. Ili stavite nekome ruku na rame, potapšite ga u znak podrške, dajte mu do znanja da ste tu. Bacite petaka, pružite pesnicu u znak pozdrava... Nazovite nekoga, ispričajte se, popijte kafu. Saslušajte, bodrite, savjetujte, predahnite, promijenite...

 

Dovoljno je da se pogledamo u oči koji put i u znak ljubavi, bilo koje vrste, ostvarimo fizički kontakt, kako bismo bili normalniji i zdraviji. Da, to će biti sasvim dovoljno da se ubije uljez, koji nas udaljava od autentičnosti. Svi znamo kako se zove. Nemanje vremana. Ima tu i priča o oksitocinu u borbi sa kortizolom, ali nema veze. Neće nam biti potrebna, jer ćemo je osjetiti.