Slušanje

Nazvala bih to izumirućom vještinom. Umjeti slušati, saslušati, zaista čuti... Počeli smo bivati odsutni u potpunoj prisutnosti. Tu smo, a nismo. Kao da smo izgubili osjećaj za ono što neko pokušava da nam kaže. Isto tako, mnogo onoga što neko želi da podijeli sa nama, mi automatski bacamo u kantu za otpatke, jer zbog podijeljene pažnje i želje da neprestano govorimo, ne umijemo da čujemo istinski. 

Vrlo često ljudi su željni da kažu, da iznesu svoje mišljenje, stavove, znanje, iskustva, toliko da su u stanju slušati samo šta to oni imaju da kažu. A pritom zaboravljajući da je prava, fina, pamučna, topla, ljudska osobina, jednostavno umjeti slušati. Ponekad samo ćutati, pustiti druge da govore, osjetiti trenutak. Saosjećati. 

Sve teže do nas dopire ono što nismo mi. Ono što nisu naše riječi, naš ego, ponekad soliterski visok, toliko da nečije riječi ne mogu dobaciti do njega. A kad se spustimo katkad, kad kažemo sebi da ćemo nekoga saslušati, tek tada ulazimo u prostor u kome slušajući toliko možemo naučiti iz tuđeg iskustva, a da toga nismo svjesni. Možda kasnije...

Dobar slušalac vrlo često je najbolji sagovornik, samo mi to rijetko otkrijemo. Nestrpljenje nam ne da. Aktivno slušajući druge, mi dobijamo na moći razumijevanja, što je mnogo vrijednije od samoslušanja i ponavljanja onoga što ionako već znamo. Shvatanje i prihvatanje, takođe dolaze slušanjem. Mudrost je čuti više i dalje od onoga što smo do tada čuli. 

Ali naše potpuno fokusiranje na ono što neko pokušava da nam kaže, slabi. A slabi najviše zbog toga što traži puni angažman, a ne podijeljenu pažnju srodnu vremenu u kojem živimo.Traži fokus koji nam je sve neizoštreniji, jer smo ga zaboravili radeći kao hobotnice više stvari istovremeno, kako bismo današnjem društvu dali potvrdu sopstvene vrijednosti. 

A usput zaboravljajući da gubimo jednu od najljepših osobina. Da budemo tu, prisutni, da živimo trenutak koji će proći, bez da ćemo ga biti svjesni. Etiketa je tu, a trenutak je nemoguće vratiti. Tako je malo potrebno onome ko je odlučio da nam ukaže svoje povjerenje, da nam nešto kaže, saopšti, da nam se povjeri. Onome ko želi da bude shvaćen. Njemu treba tek nekoliko naših minuta. 

Ima jedna izreka koja kaže kako se jezik temelji na slušanju. Istina. Od progovaranja, pa do raznih drugih naših dostignuća, obistinjuje se ova kratka izreka. I naša ličnost se isto tako temelji na slušanju. Koliko je to istina saznaćemo svaki put kada izdamo nekoga ko je pričao, a mi ga nismo čuli. Htjeli mi to priznati ili ne. Ili možda onda kada neko izda nas. Površnost je rezultat našeg neprisustva. A možda je i obrnuto. Samo, krajnjem rezultatu to neće biti važno.

Ponekad imam osjećaj da su razgovori postali dvoboji, nadmetanja i razmetanja, zbog kojih čovjek sve češće poželi da se osami u nekom miru, koji će mu više pomoći od buke u kojoj nema vremena da čuje i iskaže sopstvene misli. Da se presliša. Nego je umjesto toga bombardovan lavinom riječi koje mu nisu trebale u trenutku želje da njega neko čuje. 

Zato savladavanje svoje želje za verbalnim dokazivanjem kad mu nije vrijeme, čini od nas gotovo junake, bolje ljude, uči nas poštovanju i mudrosti. Koliko puta smo slaveći svoju vještinu slušanja imali osjećaj da smo iz nekog  razgovora izašli drugačiji nego što smo bili. Zato se ugrizimo koji put za jezik i suzbijmo svoju želju za replikom tamo gdje joj nije mjesto, oćutimo... Osjetimo u tome udobnost. 

Uskoro ćemo to ponoviti. A onda će postati običaj. Ne bilo kakav. Običaj upražnjavanja vještine koja je gotovo izumrla u društvu koje se utrkuje da kaže i pokaže sve što treba i ne treba. Društvo pojedinaca željnih isticanja i aplauza za nešto što je često tek poza i reklama. Bez trunke istinske ljepote, jer u nju ni sami vrlo često ne vjerujemo, a drugima je prezentujemo. 

Kad se zapitamo kakav to način imamo da druge ljude poštujemo i da im odamo priznanje ili pokažemo koliko nam je stalo do njih sjetimo se da ima jedna vještina. Ima jedna radost među ljudima a zove se slušanje... Donesimo za početak odluku da ćemo slušati na jedan dan... Osluškivati. Obraćati pažnju. Neka to bude dan otkrića. A onda dan po dan. Kao i svaladavanje bilo koje druge vještine, shvatićemo da je i to proces.

Znaćemo da smo uspjeli, svaki put kad nam se neko zahvali na tome što smo bili tu onda kada je trebalo. Kada nam se neko zahvali što smo ga saslušali, što smo mu na taj način pomogli, a da možda ni riječ nismo izustili. Tada ćemo znati, ali i shvatiti  jednu bitnu činjenicu. Da smo i sebi zahvalni i da se osjećamo bolje. Služimo jedni drugima, koristeći se onim lijepim osobinama koje su odlika najboljih među nama. To će nas sigurno usrećiti.